Primanja pri dnu Europe, a porezni teret prevelik za razinu plaća

Hrvatska se i 2024. godine nalazi u neugodnoj poziciji za radnike. Prosječne godišnje bruto plaće jedva prelaze 23 tisuće eura, što zemlju svrstava na sam kraj europske ljestvice i stavlja je daleko ispod prosjeka Europske unije, koji iznosi 39.808 eura.

Razlika je dovoljna da se jasno vidi gdje Hrvatska stoji: u društvu država s najnižim primanjima, dok su europski predvodnici poput Luksemburga, Danske i Irske i dalje u zoni u kojoj se o ovakvim iznosima ne razmišlja ni na najnižim razinama plaća.

Luksemburg, na primjer, iz godine u godinu ostaje uvjerljivo prvi s 82.969 eura prosječne bruto plaće, dok Danska prelazi 71 tisuću, a Irska više od 61 tisuću eura godišnje.

Njemačka, Austrija i Belgija također spadaju u skupinu stabilnih i snažnih gospodarstava koja kombiniraju visoke plaće i visoku razinu socijalne sigurnosti. Hrvatska je, u usporedbi s njima, na gotovo suprotnoj strani spektra: imat ćemo niže bruto iznose čak i kad se promatraju usporedive pozicije na tržištu rada.

Koliko je opterećen hrvatski rad?

Prema najnovijim procjenama, ukupno opterećenje rada porezima i doprinosima u Hrvatskoj iznosi približno 30,9 posto prosječnog bruto primanja. Na razini Europske unije porezni klin — mjera koja pokazuje razliku između ukupnog troška rada za poslodavca i neto iznosa koji radnik dobije na ruke — u prosjeku se kreće između 34 i 38 posto, ovisno o metodologiji i strukturi kućanstva.

To znači da Hrvatska ne spada u sam vrh najopterećenijih država, ali ni u skupinu zemalja s posebno povoljnim oporezivanjem rada.

U zemljama poput Belgije, Njemačke, Austrije ili Francuske porezni klin je tradicionalno viši; Belgija je godinama držala vrh ljestvice s vrijednostima iznad 52 posto.

No upravo tu leži ključna razlika: zemlje s većim poreznim klinom u pravilu imaju i dvostruko ili trostruko veće bruto plaće. Njemački radnik, unatoč visokom poreznom teretu, u konačnici dobiva znatno više na ruke upravo zato što kreće s daleko višom osnovicom.

Hrvatski radnik počinje s mnogo nižeg iznosa, a onda se s tog iznosa oduzima relativno visok postotak. Drugim riječima, Hrvatska ne oporezuje rad ekstremno u usporedbi s ostatkom EU-a — ali oporezuje ga previše za razinu primanja kakvu ima.

Photo: Marko Picek/PIXSELL

Zašto je položaj hrvatskog radnika objektivno lošiji?

Problem nije samo u poreznom sustavu, nego u njegovoj kombinaciji s dugogodišnjom strukturom niskih primanja. Razina bruto plaća u Hrvatskoj jednostavno ne može nositi opterećenje koje bi u bogatijim državama bilo lako podnošljivo.

Kad se tome pridodaju spori ritmovi reformi, parafiskalni nameti i stalni pritisak javnog sektora na državni proračun, hrvatsko tržište rada ulazi u svojevrsnu razvojnu zamku.

Rezultat je dvostruki deficit: poslodavcima je rad skup, radnicima je rad slabo plaćen, a državi je rad istodobno skupo oporezivan i nedovoljno konkurentan. Ne postoji nijedan segment ove jednadžbe koji je realno zadovoljan postojećim stanjem.

Hoće li se teret rada smanjiti?

Političke najave rasterećenja javljaju se već nekoliko godina, no bez konkretnih izračuna, rokova i mjera za iduće razdoblje teško je procijeniti koliko će stvarno utjecati na položaj radnika i poslodavaca.

Domaći i strani investitori već dugo upozoravaju da Hrvatska bez smanjenja opterećenja neće moći zaustaviti odlazak radne snage, a još manje potaknuti brži rast plaća.

Za sada ostaje tek jedna jasna i neupitna činjenica: Hrvatska ostaje među zemljama s najnižim plaćama u Europskoj uniji, dok porezni teret rada, iako blizak prosjeku, postaje pretežak upravo zato što se primjenjuje na najniže bruto iznose u EU-u.

U takvoj kombinaciji hrvatski radnik ostaje u najnepovoljnijoj poziciji — ne zato što plaća najviše poreze, nego zato što ima najmanje od čega ih plaćati.