Nekada su ih imali gotovo svi kvartovi: Urari, postolari i krojači sve su rjeđi na gradskim ulicama, a za neke zanate više nema ni učenika

Nekada su gotovo u svakoj ulici postojali majstori kojima smo nosili cipele, satove i kišobrane na popravak, no danas su takvi obrtnici sve rjeđi, a za pojedina zanimanja već godinama nema novih učenika.

U Zagrebu je ostao samo jedan kišobranar koji se bavi ručnom izradom i popravkom kišobrana – Tomislav Cerovečki. Obiteljski obrt koji vodi ima dugu tradiciju, a njegovi počeci sežu u 1912. godinu.

– U Zagrebu je nekad bilo sedam obrtnika koji su ručno proizvodili kišobrane. Danas smo od svih ostali samo mi. Svaki grad u Hrvatskoj ima barem nekoga tko ih proizvodi ili popravlja. Postoji i industrijska proizvodnja, ali to je sasvim druga niša, drugačiji način proizvodnje i potpuno drugačiji kišobrani, ispričao je Cerovečki.

Stare stvari još imaju svoje mušterije

Iako je takvih majstora sve manje, još uvijek postoje ljudi koji radije popravljaju predmete koje već imaju nego kupuju nove. Jedna od njih je i Zagrepčanka koja kišobrane redovito nosi na popravak.

– Ja sam oduvijek tako, još sam odgojena da se sve što je barem malo pokvareno popravi. A kišobrane posebno. Pogotovo prošle godine donijela sam gospodinu jedan lijepi, fini. I baš razmišljam, ako se radi o kišobranarima, ako gospodin bude zatvorio, što ćemo mi napraviti? Ima nas više u Zagrebu koji volimo popravljati stare stvari, rekla je.

Cijene popravaka kišobrana kreću se od dva do 50 eura, kaže Cerovečki. Nekada je Ilica bila puna obrtničkih radnji. Urari, postolari, krojači i stolari imali su svoje mjesto gotovo na svakom uglu. Danas je, međutim, takve majstore sve teže pronaći.

Kupuje se novo umjesto da se staro popravlja

Građani primjećuju kako obrtničke radnje nestaju, a s njima i navika popravljanja predmeta. Jedna od sugovornica N1 smatra da se danas mnogo toga jednostavno baca i zamjenjuje novim.

– Ja bih ga bacila. Ne znam je li teško doći do krojača, jesu li preskupi, koja je razlika? Pa nema ih više. Ne znam ima li uopće više krojača. Ne popravljamo ni pegle, ni usisavače, ni fenove. Kupimo odmah drugi i to je to, rekla je odgovarajući na pitanje bi li oštećeni kofer odnijela krojaču ili ga bacila.

Slično razmišlja i drugi prolaznik, koji upozorava na sve veći broj praznih poslovnih prostora.

– Nekad je bio svaki treći obrtnik. Sad nema nikoga. Baš ovaj dio. Vidite ove lokale? Prazno, prazno. A odite do Kvatrića, Vlaška, to je sve pusto, prazno. Žalosno za vidjeti. Koja je budućnost tih zanimanja? Mladi nisu baš raspoloženi za to, kazao je.

Za neke zanate godinama nema učenika

Ipak, interes mladih za obrtnička zanimanja u cjelini raste. Prema podacima Hrvatske obrtničke komore, obrtničke programe 2025. godine upisalo je više od 8300 učenika, što je oko šest posto više nego godinu ranije.

No, taj se trend ne odnosi na sve zanate. Prošle školske godine za zanimanje krojača upisano je 79 učenika, dvostruko više nego prije pet godina. S druge strane, za urara već pet godina zaredom nije upisan nijedan učenik, dok prošle godine nije bilo ni upisa za zanimanje obućara.

U Hrvatskoj obrtničkoj komori zadovoljni su rastom interesa za strukovno obrazovanje.

– Interes mladih za upis u obrtnička zanimanja postoji. Nas u Hrvatskoj obrtničkoj komori osobito veseli promjena trenda i porast interesa za obrtnička zanimanja te stabilan porast broja upisane djece. Roditelji i djeca prepoznaju da im obrtništvo može osigurati dobro plaćeno radno mjesto i budućnost, a tome pridonose i promotivne aktivnosti te brojni poticaji, poručuju iz Komore.

Međutim, veći broj upisanih učenika još nije dovoljan da bi se nadoknadio nedostatak majstora. U posljednjih pet godina majstorski ispit za urara položile su samo četiri osobe u cijeloj Hrvatskoj, dok je za obućara to uspjelo tek jednoj osobi.

Tako bi znanja i vještine koje su se nekada prenosile s generacije na generaciju mogli ostati bez onih koji će ih nastaviti čuvati.

Postolarski posao kao umjetnost

Nekoliko ulica dalje od Cerovečkićeve radionice još uvijek se čuje zvuk postolarskog alata. Miljenko je jedan od majstora koji se i dalje bave tim zanatom, a o svom poslu govori s velikim entuzijazmom.

– To je jako lijep posao. To je umjetnost, na kraju dana. Hvala Bogu, sve je manje umjetnika. Svi bi samo za kompjuterima bili, nitko ne bi radio. A nije to težak posao. Treba malo kreativnosti i sve se da, kaže Miljenko.

Na pitanje može li se od postolarskog zanata dobro živjeti, odgovara potvrdno.

– Dobro je to plaćeno, ističe.

Posla, dakle, još ima, a od nekih se zanata može i dobro zaraditi. No, da bi opstali, potrebno je da ih netko želi naučiti i nastaviti raditi. A dok god postoje oni koji čuvaju stare kišobrane, cipele i satove, postojat će i potreba za majstorima koji ih znaju popraviti.