Nekad smo imali Fimi mediju, danas gledamo nastajanje Tomi Možemo mreže
Dok su presude oko Fimi medije jednom zauvijek upisale to ime u političku povijest Hrvatske, financiranje udruga u Zagrebu danas se pretvara u novu liniju sukoba između gradske vlasti i oporbe, s brojkom od 139 milijuna eura kao simbolom rasprave o povjerenju, kriterijima i granicama političkog utjecaja.
Obrazac je jako sličan
U hrvatskom političkom pamćenju rijetki pojmovi prežive dulje od mandata i stranačkih ciklusa. Fimi media je jedan od njih. Ivo Sanader je kroz taj model, kako je kasnije potvrdilo pravosuđe, izgradio mrežu u kojoj su formalni ugovori i marketinški poslovi služili kao infrastruktura za koncentraciju moći i novca. Bio je to sustav koji je godinama funkcionirao iza kulisa procedura, sve dok nije završio u sudskim spisima i presudama.
Danas se, u Zagrebu, ne govori o agencijama i kampanjama, nego o udrugama, natječajima i proračunskim stavkama. Kontekst je drukčiji, mehanizmi su formalno transparentni, a alati poput aplikacije “iTransparentnost” nude javni uvid u isplate. Ipak, politička rasprava ne vodi se samo oko toga postoje li pravilnici, nego oko toga kako se ti pravilnici primjenjuju i kakav se obrazac financiranja iz njih iščitava.
Brojka od 139 milijuna eura isplaćenih udrugama tijekom prvog mandata Tomislava Tomaševića postala je simbol tog spora. Za gradsku vlast ona je dokaz stabiliziranog proračuna i mogućnosti da se šire sufinanciraju programi iz sporta, kulture, socijalne zaštite i civilnog društva. Za oporbu je to signal da se oko gradske uprave formira krug organizacija koje imaju trajan i povlašten pristup proračunskim sredstvima.
Tomi Možemo mreža
U tom prostoru ja koristim izraz “Tomi Možemo mreža”. Ne kao pravnu kvalifikaciju i ne kao optužnicu, nego kao političku oznaku za obrazac koji, po mom sudu, opisuje način na koji se u Zagrebu gradi odnos između vlasti i dijela civilnog sektora. To je pojam koji sažima sumnju dijela javnosti da iza jezika projekata, programa i javnih poziva postoji neformalni sloj bliskosti i ideološke podudarnosti koji utječe na to tko u sustavu financiranja dobiva kontinuitet, a tko ostaje na njegovim rubovima.
Grad odgovara institucionalnim argumentima. Navodi kulturna vijeća, povjerenstva, kriterije relevantnosti i kvalitete programa, obvezu izvještavanja i mogućnost povrata sredstava u slučaju nepravilnosti. To je slika sustava koji, barem na razini procedure, ima jasna pravila i mehanizme nadzora. No politika se ne vodi samo pravilnicima, nego povjerenjem. A povjerenje se ne mjeri brojem natječaja, nego dojmom da su pravila jednaka za sve.
Paralela s Fimi medijom, u ovom kontekstu, nije pravna nego simbolička. Ona ne govori o kaznenim djelima, nego o osjećaju da se, bez obzira na promjenu ideologije i političkih aktera, u različitim razdobljima ponovno javlja isto temeljno pitanje: tko ima stvarni pristup javnom novcu i kako se taj pristup pretvara u politički kapital.
Odgovor na kraju dao sud
U Sanaderovo vrijeme odgovor je na kraju dao sud. U Zagrebu danas odgovor još traže oporba, Sabor i nadzorna tijela. Rasprava o udrugama, natječajima i proračunskim milijunima zato više nije samo lokalna tema, nego ogledalo šireg nepovjerenja prema načinu na koji se u Hrvatskoj upravlja javnim sredstvima.
Nekad smo imali Fimi mediju. Danas gledamo ono što ja nazivam “Tomi Možemo mrežom” — pojam, a ne presudu, ali politički okvir koji pokazuje koliko je povjerenje u sustav krhko kad god se u igri nađu stotine milijuna eura i moć da se odlučuje tko ostaje unutar kruga, a tko izvan njega.
