NA DANAŠNJI DAN: Prva gimnazija u Hrvatskoj, Bizet, Kafka i kralj Edward

Prva gimnazija u Hrvatskoj

Na današnji dan davne 1607. godine otvorena je u Zagrebu prva gimnazija u Hrvatskoj. Pokrenuli su je isusovci, a nalazila se na današnjem Trgu Katarine Zrinske na Gornjem gradu, na lokaciji na kojoj je danas Gornjogradska gimnazija. Isusovci su došli u Zagreb prethodne godine (1606.), a prostorije u koje su smjestili gimnaziju prije su pripadale napuštenom dominikanskom samostanu. Za opremanje prostorija gimnazije pobrinula se gradska općina i ban Ivan II: Drašković (poznati kardinal Juraj Drašković iz Seljačke bune bio mu je ujak). Priloge su dali i privatni darovatelji, naročito velikaške obitelji. Na dan otvorenja gimnazije izvedena je prva dramska predstava “Actio comica” na latinskom jeziku. Već u prvoj godini upisano je čak 260 učenika. Nastava je bila organizirana prema poznatom isusovačkom „Ratio adaque institutio studiorum Societatis Jesu“ iz 1599. godine.

U zagrebačkoj su se gimnaziji tijekom godina školovali vodeći hrvatski umovi, primjerice Tituš Brezovački, Janko Drašković, Vatroslav Lisinski, August Šenoa, Vatroslav Jagić, Ivan Kukuljević-Sakcinski, Ante Starčević, Miroslav Krleža, Izidor Kršnjavi, Ivan Krstitelj Tkalčić, Tadija Smičiklas, Antun Gustav Matoš, Stjepan Radić, Dragutin Domjanić i još mnogi drugi. Svoju drugu gimnaziju u Hrvatskoj isusovci su otvorili u Dubrovniku 1619. godine.

Edward VIII. odrekao se kraljevskog prijestolja zbog izabranice Wallis Simpson

Na današnji dan 1937. godine vjenčao se bivši britanski kralj Edward VIII. sa svojom izabranicom – Amerikankom Wallis Simpson. Dakako, Edward VIII. morao se odreći kraljevskog prijestolja da bi obavio to vjenčanje, što je bio vrlo romantičan čin. Da stvar bude zanimljivija, njegova ljubljena Wallis imala je iza sebe već dva razvoda braka i oba su joj bivša supruga još bila živa. To je za pojmove Anglikanske crkve bila nepremostiva zapreka da se vladajući kralj njome oženi. Naime, on je kao kralj istodobno vršio funkciju poglavara Anglikanske crkve, pa je svećenstvo očekivalo od njega da se pridržava njenih učenja. Dapače, premijeri zemalja kojima je Edward VIII. bio kraljem također su se protivili takvom braku. Napomenimo, Edward VIII. nije bio samo kralj Velike Britanije, nego i car Indije, vladar Kanade, Australije, Novog Zelanda, Južne Afrike, Irske, te još mnogih britanskih kolonija diljem svijeta. U trenutku vjenčanja Wallis je imala preko 40 godina, a Edward je bio još oko 2 godine stariji od nje. Oboje nisu imali djece ni prije braka, ni kasnije zajedno. Zanimljivo je da se nisu vjenčali u Engleskoj, nego u Francuskoj. Naime, Anglikanska crkva službeno nije željela obaviti vjenčanje, no uspjeli su pronaći jednog anglikanskog svećenika koji ih je vjenčao u Francuskoj, u dvorcu Candé. Dvorac Candé (Château de Candé) nalazi se u poznatoj dolini Loire. U njegovoj okolici nalazi se još mnogo poznatih romantičnih dvoraca (Chenonceau, Azay-le-Rideau, Amboise, Montrésor, Villandry, Ussé, Langeais itd.). Novopečeni bračni par nosio je titulu vojvode i vojvotkinje od Windsora.

Izljev nafte u Meksičkom zaljevu

Eksplozija na naftnoj platformi Ixtoc I smještenoj u južnom dijelu Meksičkog zaljeva 1979. godine rezultirala je drugim najvećim izlijevanjem nafte u more u povijesti. Ixtoc I bila je platforma u vlasništvu meksičke naftne kompanije Pemex. Na njoj je tijekom bušenja do dubine od 3.2 kilometra kada je došlo do komplikacija s cirkulacijom otpadnog mulja u bušotini. Suvremena tehnika rotacijskog bušenja uključuje cirkulaciju mulja u i iz bušotine kako bi se izjednačili tlakovi i pratila pojava plina u bušotini. Upravo je džep plina pod visokim tlakom uzrokovao eksploziju koja je srušila Ixtoc I i ostavila otvorenu bušotinu na dnu zaljeva. Tijekom narednih mjeseci u more se iz bušotine izlijevalo između 10 i 30 tisuća barela sirove nafte na dan, a zatvaranje je uspjelo tek krajem ožujka 1980. Naftna mrlja je nošena strujama kroz dva mjeseca stigla do obala Teksasa, a Meksiko je odbio američku molbu da kompenzira troškove prevencije i čišćenja obale. Naftna mrlja je pogodila i Rancho Nuevo u meksičkoj državi Tamaulipas, jedno od rijetkih staništa Kemp Ridley morskih kornjača koje su u tisućama zrakoplovima evakuirane na druge lokacije čime je ta rijetka vrsta spašena od dolaska na sam rub izumiranja.

Georges Bizet, glazbeno čudo od djeteta

Georges Bizet, francuski skladatelj je rođen u Parizu. Službeno ime mu je Alexandre-César-Léopold Bizet, ali je kršten kao Georges Bizet i uvijek je bio poznat po tom imenu. Kao čudo od djeteta, ušao je u Pariški glazbeni konzervatorij 14 dana prije svoga desetog rođendana.

Godine 1857. dijelio je nagradu ponuđenu od Jacquesa Offenbacha za postavljanje operete La docteur Miracle i osvojio je Prix de Rome, školarinu za obećavajuće umjetnike i glazbenike.1863. godine sklada operu Les pêcheurs de perles (lovci na bisere) za kazalište Lyrique. Tijekom ovog razdoblja Bizet je također napisao La jolie fille de Perth, svoju poznatu L’arlésienne (napisana kao slučajna glazba za predstavu), i kompoziciju za klavir Jeux d’enfants (dječje igre). Također je napisao romantičnu operu Djamileh, koja je često viđena kao prethodnik Carmen. Bizetova prva simfonija, Simfonija u visokom C, napisana je u Pariškom konzervatoriju kad je Bizetu bilo samo 17 godina, kao školski zadatak. Čini se da ju je Bizet potpuno zaboravio, i otkrivena je tek 1935. godine u prašnjavim arhivima konzervatorijske knjižnice. Nakon svog prvog izvođenja, odmah je razglašena kao remekdjelo mladog autora. Bizetovo najpoznatije djelo je opera Carmen iz 1875. godine koja je bazirana na noveli istog imena iz 1846. godine koju je napisao Prosper Mérimée. Prema utjecaju Giuseppea Verdija, skladao je glavnu ulogu u mezzosopranu. Carmen nije odmah postigla uspjeh, i Bizet je postao razočaran nad neuspjehom, ali pohvala je došla od Saint-Saënsa, Tchaikovskog i Debussya, koji su prepoznali njenu ljepotu. Njihova stajališta su bila proročanska, a publika je s vremenom učinila Carmen jednom od najpopularnijih opera u povijesti.

Preminuo Franz Kafka

Godine 1924. godine preminuo je Franz Kafka, njemački književnik. Sin židovsko-češkoga oca koji je u praškome njemačkom građanskom sloju postigao materijalni uspjeh, a velik pritisak društvene ambicije prenio na obitelj: nakon gimnazije, Kafka je morao studirati pravo.

Nemoć pred nadmoćnom očinskom figurom (društvom) iskazao je u Pismu ocu (Brief an den Vater, 1919). Od 1908. do prijevremene mirovine zbog tuberkuloze, bio je zaposlen u osiguravajućem zavodu, gdje se suočavao sa svemoćnim kontrolnim mehanizmima u modernom društvu.

Zbog liječenja putovao je po Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Švicarskoj. Za razliku od ostalih autora tzv. praškoga kruga (M. Broda, Oskara Bauma, E. E. Kischa, F. Werfela i dr.), Kafka je za života rijetko objavljivao, štoviše, u oporuci je od doživotnoga prijatelja M. Broda zahtijevao da se njegova cjelokupna književna ostavština spali, no Brod to nije učinio, već je rukopise priredio i objavio. Tu počinje složena povijest izdavanja Kafkinih djela: mnogobrojni zahvati priređivača u njegove tekstove iz ostavštine danas se kritički revidiraju. Za života mu je izašlo samo nekoliko zbirki pripovijedaka i proznih crtica: Razmatranje , Preobrazba, Osuda, U kaznenoj koloniji , Seoski liječnik, Umjetnik u gladovanju, u kojima do izražaja dolaze vodeće teme i motivi njegove proze – iskustvo izolacije i neuspjeha te preobrazbe i životinjske metafore.

Najznačajniji dio njegova opusa objavljen je posmrtno; uz dnevnike i pripovijetke, najveću ulogu imaju romani: Proces , Dvorac, Amerika, u kojima Kafka oslikava položaj pojedinca u alogičnome svijetu, vođenome mračnim i nepoznatim mehanizmima. Daleko od obrazaca klasičnoga realističkog romana, stvarnost je vođena logikom mučnoga sna, a likovi su reducirani na zagonetne simbole. Najzačudnija iracionalna zbivanja smještena su u suvremenu građansku svakidašnjicu, a tu varljivu realističnost podcrtava jasan izraz nadopunjen preciznim realističkim pojedinostima. Zato njegova proza djeluje poput složene alegorije za koju nema razumne odgonetke u parabolama o poremećenim ljudskim odnosima i metafizičkom propitivanju. Niz arhetipskih situacija (zatvor i oslobađanje, čekanje, putovanje labirintima ili beskrajnim prostorijama) upućuje na egzistencijalno utemeljenje Kafkine proze. Upravo zbog niza mogućih značenja, teorijska literatura o Kafki znatno nadmašuje opseg njegova djela.