Mišel Jakšić: Hrvatska živi privid stabilnosti, a SDP je godinama promašivao vlastiti identitet

Hrvatska danas živi privid stabilnosti, društvo se zatvara u bunkere vlastitih stavova, a jaz između bogatih i siromašnih sve je dublji. U takvom kontekstu, kaže Mišel Jakšić, SDP je proteklih desetak godina – kako priznaje – “masu toga promašio” i zapostavio teren, dok je Koprivnica preživljavala krize zahvaljujući snažnom gospodarstvu i Podravki koja je istodobno i “najveća sreća i najveće prokletstvo” grada.

Hrvatska politika, promatrana iz Koprivnice i Sabora, za Mišela Jakšića izgleda kao zemlja prividnog mira u kojoj se ispod površine gomilaju duboki društveni i ekonomski problemi. Potpredsjednik SDP-a i gradonačelnik Koprivnice odmah na početku razgovora ruši dominantnu sliku stabilnosti koju godinama njeguje predsjednik Vlade Andrej Plenković.

– Mi danas imamo neki privid stabilnosti koji Andrej Plenković svim silama nastoji očuvati, jer on je taj faktor stabilnosti, on je to europsko lice, on je taj bez kojeg ne bi postojalo sutra. To je narativ u koji se ulaže jako puno truda, uz to što se jako puno truda dalo da se sa stilom komuniciranja i nastupom poprilično apaurinizira politička i javna scena – kaže Jakšić, misleći na način na koji premijer relativizira afere i krize.

Dodaje da ne pamti lošiju atmosferu u društvu u posljednjih desetak do dvadesetak godina.

– Pretvaramo se, nažalost, u društvo gdje se ne priznaje pravo na različito mišljenje i različiti stav. Ili si sa mnom ili si protiv mene. Svi se zatvaramo u svoje bunkere, dižemo zidove, a minimum bi trebao biti – ajmo razgovarati, pa makar se dogovorili da se ne slažemo – poručuje.

Tri stupa društva u krizi

Kad govori o ključnim problemima, Jakšić ne dvojbi: pravosuđe, zdravstvo i obrazovanje stavlja u isti koš.

– To jesu temelji društva i trebali bi kao takvi biti, ali osim povlačenja europskih sredstava – što je sada najvidljivije u obrazovnom sustavu – nikad nismo imali dovoljno hrabrosti poslušati struku i napraviti krucijalne promjene – kaže.

Pravosuđe je, po njemu, zarobljeno lošom percepcijom građana i sporim, često nejasnim odlukama. Zdravstvo je, kaže, “tužna i ružna priča”.

– Imali smo deset, dvadeset reformi zdravstva, a jedino što imamo je sve više osoblja koje nije medicinsko i sve veće liste čekanja. Kao da nekom nevidljivom rukom netko stalno gura sustav prema privatizaciji – koliko platiš, toliko ćeš se liječiti – upozorava.

Obrazovanje vidi kao područje u kojem se najviše gradi infrastruktura, ali najmanje mijenja suština.

– Kad pričamo o kurikulumima i trendovima koji dolaze s europskog i svjetskog nivoa, tu smo izuzetno tanki. Za takvu reformu treba razgovarati i to ne može iznijeti jedna stranka sama – ističe.

Inflacija, turizam i uvozni lobiji

Na gospodarstvo prelazi gotovo bez pauze. Jakšić priznaje da su brojke rasta često izgledne tek na papiru.

– Nakon korone imali smo jedan od najvećih rasta u Europi, ali zaboravili smo si priznati da smo imali i jedan od najvećih padova. Slično je i s mirovinama – kaže.

Ključni problem vidi u gospodarskom modelu koji se oslanja na potrošnju, turizam i uvoz, uz “uvozne lobbyje” koji su desetljećima jači od domaće proizvodnje.

– Uništili smo proizvodnu komponentu. U koroni se vidjelo da, da su se granice zatvorile na nekoliko mjeseci, Hrvatska ne bi uspjela biti samodostatna u proizvodnji hrane. Ista priča se ponovila s energentima nakon ruske agresije na Ukrajinu i naleta inflacije – podsjeća.

Europska sredstva, smatra, opet prolaze kroz zemlju bez promjene modela.

– Puste milijarde ponovno će proći kroz Hrvatsku, a mi i dalje čekamo turističku sezonu kao jedini pravi test godine. Predali smo se stranom krupnom kapitalu, stranim trgovačkim lancima, stranim bankama i jednim riječem – uvoznim lobbyjima – naglašava.

Socijalna država samo na papiru

Na pitanje je li Hrvatska još socijalna država, Jakšić odgovara brojkama.

– Novca se daje nikad više, i u poljoprivredi i u socijalnim programima, ali jaz između najbogatijih i najsiromašnijih nikad nije bio veći. Inflacija najviše udara onoga tko u dućan ide po kruh, mlijeko i kilu mesa – kaže.

Podsjeća da je cijena osnovnih namirnica u nekoliko godina otišla dramatično gore, dok se povećanja plaća i mirovina prečesto “prodaju” dekretima umjesto sustavnim rješenjima.

– To ne možemo ispraviti time da s vremena na vrijeme dignemo minimalac ukazom, kao nekad u komunizmu – poručuje.

U tom kontekstu vidi i potrebu za ozbiljnom poreznom redistribucijom. Navodi primjer odnosa plaća i cijena stanova:

– Prije pet-šest godina medijalna plaća bila je oko pet tisuća kuna i tim si primanjima mogao kupiti kvadrat stana. Ne u novoj zgradi, ali kvadrat. Danas je medijalna plaća oko 1.500 eura, a kvadrat je tri tisuće eura. To je stvarnost u kojoj živimo – upozorava.

Poljoprivreda, limun i šljive

Na poljoprivredi, kaže, ogoljava se sva nelogičnost hrvatske politike.

Novinar ga podsjeća da Hrvatska uvozi limun i agrume dok Neretva, Vis, Korčula i dalmatinska obala imaju bogatu tradiciju domaće proizvodnje. Jakšić na to dodaje i primjer Podravke:

– Podravka, koja je poznata po pekmezu od šljiva, kad bi pokupovala sve šljive u Hrvatskoj, opet ne bi imala dovoljno da zadovolji proizvodnju i potražnju na tržištu. To sve govori o našoj poljoprivrednoj politici – kaže.

Rješenje vidi u jasnoj politici poticaja i vraćanju države u ulogu strateškog usmjerivača, ne u smislu stare planske privrede, nego u zaštiti domaće proizvodnje hrane i energetike.

– Vidimo da razvijenije zemlje od nas, poput Austrije i Njemačke, mijenjaju svoje politike proizvodnje hrane i energije, uvode elemente protekcionizma i planske ekonomije. Hrvatska tu ima ogromnu prednost – masu zemljišta i mogućnosti za vlastitu proizvodnju – ističe.

Zabrane, NDH, partizani i “Za dom spremni”

Tema povijesnih rasprava i zabrane pokliča “Za dom spremni” otvara pitanje dvostrukih poruka unutar SDP-a, između Zagreba, Varaždina i drugih sredina. Jakšić na to odgovara vrlo jasno, polazeći od Drugog svjetskog rata.

– Drugi svjetski rat, NDH i Ante Pavelić ogromna su sramota hrvatskog naroda. Bili smo Hitlerovi pijuni, pas na kratkoj sajli, a Pavelić je ispao izdajnik i bjegunac pred vlastitim narodom – kaže.

Naglašava da su partizani bili pobjednička vojska na strani antifašističke koalicije i da se to ne može relativizirati zločinima nakon rata.

– Što god se poslije dogodilo u komunizmu – a dogodilo se puno toga lošeg, od Bleiburga do Golog otoka – to ne može biti osnova za povratak na Pavelićeve postavke. Ne treba bježati od činjenice da je komunistički sustav bio jednopartijska diktatura, ali to i dalje ne znači da smijemo revitalizirati ustaštvo – ističe.

Kad je riječ o zabranama, Jakšić je skeptičan prema ad hoc odlukama lokalnih vlasti.

– Nisam osobno za nikakve zabrane. Kao što ne bih uzao Thompsonu pravo na njegove izraze, tako ne bih ni Oliveru Frljiću. Svatko ima svoju publiku i svoju nišu. Ali mislim da o “Za dom spremni” na kraju treba jasno reći svoje Ustavni sud. Ne možemo pod egidom pjesme tolerirati ono što se događa na tribinama i skupovima – smatra.

Na razini osobnog ukusa, ipak povlači crtu:

– U šali sam znao reći da u Koprivnici nikad ne bih dozvolio koncert Cece ili Riblje čorbe. Ali drugo je što mislim privatno, a drugo što pravno možeš zabraniti – dodaje.

SDP: Od avangarde do lutanja i natrag na teren

Kad se razgovor vraća na SDP, Jakšić je neuobičajeno samokritičan.

– Ono što si moramo priznati jest da je SDP u proteklih devet-deset godina masu toga promašio. I masu toga smo promašili zbog svojih unutarstranačkih sukoba, raskola i podjela. Sve to je pucanje sebi u nogu – kaže.

Drugi veliki problem vidi u zapostavljanju terena.

– U jednoj fazi svi smo se grebali za to tko će biti u Saboru, tko će biti ministar, a naši ljudi na terenu – načelnici, gradonačelnici, članovi – ostavljeni su da se sami snađu. Tako izgubiš i kvalitetne ljude i birače – objašnjava.

Podsjeća da je SDP nekad bio svojevrsna avantgarda hrvatske politke, glas “malog čovjeka”, srednjeg sloja i nezaštićenih.

– To je jednostavno nestalo. U zadnjih deset, petnaest godina često se nije vidjela jasna razlika između nas i HDZ-a. HDZ je pod Andrejem Plenkovićem zauzeo centar, naš željeni prostor, a mi smo se ponekad izmicali skroz ulijevo do razine da ni sami sebe nismo razumjeli – priznaje.

Ipak, smatra da su socijaldemokratske politike u zadnjih godinu-dvije ipak jasnije.

– SDP je sve ovo što ste nabrojali – jednakost, radnička prava, ekonomski razvoj, zelena tranzicija, javne usluge – pokušao vrlo konkretno artikulirati. Radili su naši savjeti, imali smo prijedloge oko porezne politike, indeksacije mirovina, zelene tranzicije. Ali komunikacijski model nije bio dobar, pogotovo u vrijeme društvenih mreža – kaže.

Tu vidi prostor za promjenu koja je, tvrdi, već počela.

Koprivnica: Između Podravke i vlastitog puta

Na lokalnoj razini slika izgleda znatno drukčije. Koprivnica se godinama navodi kao primjer uređenog grada s visokim komunalnim standardom, dobrim upravljanjem otpadom, razvijenom vodovodnom i kanalizacijskom mrežom i niskim cijenama usluga. Jakšić tu ne bježi od očite činjenice: grad je snažno oslonjen na Podravku.

– Još uvijek vrijedi ono: Podravka jednako Koprivnica, Koprivnica jednako Podravka. Podravka je naša najveća sreća, ali i naše najveće prokletstvo – kaže.

Sreća, objašnjava, zato što je najveći poslodavac i motor društveno odgovornog poslovanja, od sporta i kulture do stanogradnje još od sedamdesetih godina.

– Imali smo grad veličine Koprivnice u kojem su u jednoj godini svirali Bijelo dugme, Zdravko Čolić i Mišo Kovač. To ne bi bilo moguće da nije bilo Podravke – prisjeća se.

“Prokletstvo” je u tome što je dio obrtnika i poduzetnika desetljećima odgajan u logici da se prvo traži posao u Podravki, a tek onda razmišlja o vlastitom biznisu.

– Čakovec je tu bio puno jači od nas. Mi sad pokušavamo hvatati korak kroz poticanje malog i srednjeg poduzetništva, jer ne možeš stalno stajati na jednoj nozi, ma koliko bila jaka – objašnjava.

Porezna politika kao prepreka lokalnom razvoju

Kad je riječ o poreznoj politici, Jakšić nema dilemu – aktualna rješenja smatra preprekom gradovima poput Koprivnice.

– Fascinantno mi je kad bilo koji premijer ili ministar financija izađe pred građane i kaže “mi smo vam omogućili veće plaće” jer su se poigrali stopama poreza na dohodak. Samo svaki put zaborave reći da to uopće nije prihod države, nego prihod gradova i općina – kaže.

Podsjeća na svaku sezonu povrata poreza kad ministarstvo objavi da “vraća novac građanima”.

– Zgodno je kad ministar kaže “ja ću vam vratiti novac”, a ne kaže da se taj novac uzima iz proračuna Koprivnice, Varaždina, Čakovca, Trogira, Sinja… – dodaje.

Usprkos tome, Koprivnica i dalje zadržava niske porezne stope, nema prirez, a cijene vode, odvoza otpada i komunalnih naknada su među nižima u zemlji. Ipak, ni taj standard nije održiv bez korekcija.

– Morat ćemo napraviti određenu nivelaciju cijena, ali s gornjom granicom od 30 posto. Prosječan račun za odvoz otpada od 9,5 eura porast će za nešto više od dva eura, komunalna naknada s oko šest eura za oko 1,8 eura mjesečno. Nije popularno, ali radnik koji je prije osam godina imao četiri tisuće kuna plaće danas je na osam tisuća kuna, a energenti i svi troškovi su eksplodirali – kaže.

Mladi, standard i nova infrastruktura

Koprivnica je, tvrdi, u posljednje tri godine sagradila tri vrtića i osigurala mjesto za svako dijete uz jednu od najnižih cijena vrtića u Hrvatskoj. U tijeku su investicije u škole kako bi sva djeca pohađala jednosmjensku nastavu.

– Imamo programe stipendija, besplatne radne bilježnice, bilježnice, ponovno pokrećemo poticanu stanogradnju. Ali i mi ćemo morati biti agresivniji kad je riječ o zadržavanju mladih – priznaje.

Veliku priliku vidi u dovršetku modernizacije željezničke pruge i bržem povezivanju sa Zagrebom.

– Kad Koprivnica bude vlakom na 40-45 minuta od Zagreba, vjerujem da će mnogi mladi razmišljati: tamo mi je jeftinije živjeti, a za manje od sat vremena sam na poslu u Zagrebu. Nekad iz pojedinih dijelova Zagreba ne možete tako brzo do centra – ističe.

S druge strane, svjestan je da to nije bitka koju može dobiti samo jedan grad.

– Nisam siguran da ju sama Hrvatska može u potpunosti dobiti, ali može sigurno napraviti puno više nego što danas radi. Problem iseljavanja i demografije puno je širi od bilo koje općine ili grada – napominje.

Investicijski ciklus, brza cesta i pruga kao projekt stoljeća

Koprivnica je danas, kaže, u možda najvećem investicijskom ciklusu u novijoj povijesti. Uz završene vrtiće i planirane škole, grad se okreće novim obilaznicama, prometnicama i projektima vezanim uz brz autocestovni i željeznički spoj sa Zagrebom.

– Nekad se i sam šalim da smo možda u prevelikom investicijskom ciklusu, ali europski novac je sada tu i to je prilika koju moramo iskoristiti. Naravno, izazov je držati cash flow i sve obveze, ali ovo je vrijeme u kojem se odlučuje kako će grad izgledati idućih desetljeća – kaže.

Moderniziranu željezničku prugu naziva “projektom stoljeća” za Koprivnicu.

– Brza cesta je uvijek politički atraktivna tema, ali pruga koja će Koprivnicu spojiti sa Zagrebom za 40-45 minuta mijenja logiku razvoja grada. To je doslovno projekt stoljeća – uvjeren je.

Treći mandat, motivacija i uloga u SDP-u

Na kraju razgovora, logično pitanje glasi: zašto se nakon tri mandata i dalje želi baviti lokalnom politikom, umjesto da ode u “lagodniji” saborski ritam ili privatni sektor?

– Meni je Koprivnica puno veća ljubav i motiv nego biti oporbeni saborski zastupnik. U Koprivnici svaki dan možeš nešto konkretno napraviti, dobiti povratnu informaciju, pa i kritiku. Sabor je, nažalost, na nikad nižim granama, što se tiče parlamentarne kulture – govori.

Na pitanje o vlastitoj budućoj ulozi u SDP-u, odgovara timski:

– U ovom trenutku vidim se kao dio tima koji će napraviti sve da SDP dobije sljedeće parlamentarne izbore. Razlika između SDP-a i HDZ-a u anketama nikad nije bila manja u posljednjih deset godina, a koalicijski potencijal SDP-a danas je veći od HDZ-ova – kaže.

Istodobno priznaje da SDP ima ozbiljan problem u četiri najveća grada gdje su organizacije raspuštene i još se nisu oporavile.

– Bez Zagreba, Rijeke, Osijeka i Splita nema ozbiljne šanse za parlamentarne izbore. Tu nas čeka težak, krvav rad. Ali do ničega, pa ni do župana u Koprivničko-križevačkoj županiji, nismo došli bez takvog rada – poručuje.

Kombinacija lokalnog “know-how-a”, iskustva iz više mandata i otvoreno priznanje vlastitih grešaka u stranci ostavlja dojam političara koji istodobno vuče grad naprijed i pokušava vratiti socijaldemokraciju tamo gdje ju je, kako i sam kaže, najmanje bilo posljednjih deset godina – među ljude, na teren i u konkretne odluke koje svakodnevno određuju kvalitetu života.