Ibrica Jusić u Osijeku i Zagrebu: Više od šest desetljeća poezije, glasa i susreta s publikom

Šezdeset godina karijere, tisuće koncerata i desetci gradova diljem Europe i svijeta nisu promijenili osnovno polazište Ibrice Jusića: pjesma vrijedi onoliko koliko je istinita, a publika nije masa nego skup pojedinaca kojima se obraća izravno.

Od dubrovačkih skalina do svjetskih pozornica

Glazbeni put Ibrice Jusića započeo je šezdesetih godina u Dubrovniku, u malim prostorima i klubovima, gdje je nastupao sam, s gitarom i glasom, bez zaštite velikog benda ili scenskih efekata. U vremenu u kojem su mnogi težili glasnoći i dojmu, Jusić je gradio suprotan izraz, oslonjen na suzdržanost, tekst i koncentraciju na emociju. Publika je već tada prepoznavala autentičnost koja je postala trajna oznaka njegova rada.

Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina njegove su pjesme, među kojima su “Mačka”, “Jubi san vašu ćer”, “Emina”, “Trubač sa Seine”, “Šalom Sara” i “Još samo ovaj put”, pronalazile put do slušatelja i izvan hrvatskih granica. Nastupao je na pozornicama poput Carnegie Halla u New Yorku i Sydneyske opere, a osobitu vezu ostvario je s francuskom publikom, gdje su se njegovi utjecaji šansone prirodno uklopili u vlastiti, prepoznatljiv izraz.

Šansona, sevdah i vlastiti rukopis

Utjecaji Jacquesa Brela, Georgesa Brassensa i Léa Ferréa u Jusićevu radu nikada nisu bili puka imitacija, nego ishodište za izgradnju osobnog glazbenog jezika. Njegove pjesme govore o samoći, prolaznosti, ljubavi i slobodi, često s blagom ironijom i suptilnom gorčinom, bez patetike i potrebe za dopadanjem. Bez obzira na jezik ili kulturni kontekst, glazba pronalazi put do publike upravo zbog univerzalnog jezika emocije na kojem se temelji.

Na domaćim pozornicama taj odnos ostaje jednako snažan. Od dubrovačkih ljetnih večeri i kazališnih dvorana do kulturnih centara diljem Hrvatske i regije, Jusićevi koncerti zadržavaju atmosferu bliskosti, kao da se radi o susretu u dnevnoj sobi, a ne o javnom nastupu.

Koncert kao razgovor

Sjedeći, gotovo nepomičan, s gitarom kao produžetkom vlastitog tijela, Jusić pažnju usmjerava na glas, tekst i emociju. Publiku ne doživljava kao masu, nego kao niz pojedinačnih sugovornika. Takav pristup stvorio je povjerenje koje traje desetljećima, odnos u kojem se ne traži prolazni aplauz, nego trajna veza između pjesnika i slušatelja.

Upravo će takav format obilježiti i predstojeće koncerte, 15. travnja u osječkoj dvorani Franjo Krežma te 22. travnja u zagrebačkom Kinu SC. Organizatori najavljuju večeri koje ostaju dosljedne Jusićevu izrazu, usmjerenom na stih, glazbu i neposredan kontakt s publikom, bez estradnih elemenata i velikih produkcijskih zahvata.