Građani plaćaju, vlast se hvali: Čišćenje snijega u Zagrebu proglašeno nadstandardom

U gradu koji godišnje raspolaže proračunom od više milijardi eura, redovno čišćenje snijega proglašeno je nadstandardom. Izjava zamjenika gradonačelnika Luke Korlaeta otvorila je pitanje koje se sve češće gura pod tepih: imaju li političari uopće pravo govoriti o nadstandardu kada je riječ o uslugama koje građani već plaćaju kroz poreze i komunalna davanja.

Nadstandard bez definiranog standarda

Zima u Zagrebu ponovno je razotkrila duboki jaz između političke retorike i stvarnih očekivanja građana. Snijeg koji je danima padao, poledica na pločnicima i prometnice koje su se čistile selektivno izazvali su nezadovoljstvo, osobito u kvartovima izvan najužeg centra. Umjesto jasnog odgovora o tome zašto sustav ponovno nije funkcionirao jednako u svim dijelovima grada, gradska vlast posegnula je za poznatom formulom – proglašen je „nadstandard”.

Zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet ustvrdio je da je Grad radio iznad uobičajene razine jer se s čišćenjem nije čekalo da snijeg prestane padati, već se radilo kontinuirano tijekom noći.
– Moram reći da je to nadstandard jer se obično čeka da snijeg stane pa se onda krene s čišćenjem. Mi smo tijekom cijele noći dok je snijeg padao, a prestao je padati tek oko 4 ujutro, čistili ponovno i ponovno da se promet, koji se odvijao tijekom noći, ipak odvija koliko-toliko normalno – rekao je Korlaet.

Problem s tom tvrdnjom nije u opisu rada službi, nego u samoj riječi. Nadstandard podrazumijeva razinu iznad jasno propisanog standarda. U ovoj izjavi ne postoji referentna točka. Ne navodi se propis, ugovor, plan ili pravilnik u odnosu na koji bi se moglo utvrditi da je učinjeno više od obveze. Umjesto standarda, kao mjerilo se koristi navika – kako se „obično” radilo.

Ispravljanje loše prakse nije uspjeh

U zimskom održavanju prometnica ne postoji pravilo prema kojem se čeka da snijeg prestane padati. Upravo suprotno, kontinuirano čišćenje tijekom oborine temeljni je princip rada u gradovima koji ozbiljno shvaćaju sigurnost prometa i pješaka. Čekanje kraja snježnih oborina nije standard, nego znak nedostatnih kapaciteta, loše organizacije ili političke štednje na komunalnim službama.

Ako se Zagreb godinama oslanjao na praksu koja je bila ispod minimuma, tada se njezino ispravljanje ne može nazvati nadstandardom. To je povratak na osnovnu funkcionalnost sustava. Proglašavati takav pomak uspjehom znači priznati da je grad godinama radio lošije nego što je mogao, ali bez preuzimanja odgovornosti za posljedice.

U tom smislu, Korlaetova izjava više govori o prošlim slabostima sustava nego o današnjem iskoraku. No umjesto da se to jasno artikulira, koristi se riječ koja sugerira dodatnu vrijednost i iznimnost.

Tko to plaća? Građani

Ključno pitanje koje se u ovakvim izjavama sustavno izbjegava jest financijska realnost. Zagreb je grad s jednim od najvećih proračuna u državi i s jednim od najvećih poreznih opterećenja. Građani kroz porez na dohodak, komunalne naknade, odvoz otpada, parkiranje i niz drugih davanja već unaprijed financiraju rad gradskih službi, uključujući zimsku službu.

Zimsko čišćenje nije politička velikodušnost, nego plaćena usluga. Kada gradska vlast govori o nadstandardu, implicitno poručuje da je učinila nešto izvan obveze, nešto što građani možda ne bi trebali očekivati. To je temeljna zamjena teza. Građani nisu korisnici bonusa, nego financijeri sustava.

U gradu s takvim fiskalnim kapacitetom, visoka razina komunalnih usluga mora biti polazna točka, a ne tema konferencija za novinare. Sve ispod toga nije pitanje nadstandarda, nego kvalitete upravljanja.

Jezik kao alat političkog preživljavanja

Upotreba riječi „nadstandard” u ovakvom kontekstu nije slučajna. Ona služi kao retorički štit koji prebacuje fokus s pitanja učinkovitosti na pitanje truda. Umjesto da se raspravlja o tome je li sustav funkcionirao jednako u svim kvartovima i jesu li građani dobili ono što plaćaju, rasprava se svodi na to da se „radilo više nego inače”.

Takav jezik mijenja odnos odgovornosti. Vlast se predstavlja kao aktivni davatelj, a građani kao pasivni primatelji. U demokratskom sustavu, osobito na lokalnoj razini, takva logika ne stoji. Političari ne pružaju nadstandard – oni izvršavaju mandat.

Na kraju, pitanje nije jesu li radnici radili teško, niti jesu li uvjeti bili zahtjevni. Pitanje je zašto se izvršenje zakonske i ugovorene obveze pokušava predstaviti kao politički uspjeh. U gradu u kojem građani skupo plaćaju funkcioniranje sustava, odgovor bi trebao biti jednostavan: zato što je lakše govoriti o nadstandardu nego priznati da se minimum godinama predstavljao kao maksimum.