Došel je i taj dan
Dinamovo proljetno neigranje u Europi i moja malenkost – godišnjaci smo. Kad je Schalke igrao ožujka 1970. u Zagrebu taman sam počinjao svoju životnu karijeru. Doduše skriven od javnosti, jer svijet upoznah u prosincu te iste, sedamdesete. 576 mjesečnih kalendarskih listova ostalo je u međuvremenu zgužvano u ropotarnici povijesti dok konačno nije svanuo taj osmi dan mjeseca studenog 2018.
Dinamo će igrati europske tekme dok će visibabe probijati zemljinu koru, a lastavice se vraćati nakon napornog prelijetanja Sredozemlja. Bilo je puno posrtaja od raznoraznih „oksera“ tih godina. Prisjetit ću se dva.
17.09.1980.Dinamo – Benfica 0:0
Samo četiri mjeseca kak su Plavi osvojili Kup zamrznuvši lažnu Marakanu golom Dumbovića u Zagreb je stigla Benfica. Moja prva Euro tekma. Bratić, tata i ja ostavili smo „reno 4“ u Dubravi i pješice pravac – stadion. Išlo se na sjever. Bil sam klinčić. Tek upijah onaj osjećaj – mi smo prva fronta, mi smo nacional. Osobna arhiva pronalazi, s te tekme, samo bombu Abida Kovačevića koju je zaustavila stativa sjevernog gola. U uzvratu 2:0 i „čao đaci“.
26.10.1988.Dinamo – Stuttgart 1:3
Svijet je još raspravljao o onoj slavnoj utrci na sto metara s nedavno završene Olimpijade u Seulu (Ben Johnston – Carl Lewis). S „crvenog istoka“ počeli su puhati neki novi vjetrovi. Na ovim prostorima – kaj bi rekel Jura – dolazi netko, ja ne znam tko, ali jako, jako osjećam to. Sportske novosti donose taj dan naslovnicu „Uz podršku 100 000 dlanova“. U prvom kolu izbačen je Bešiktaš. Ambicije bujaju. Tu je i novi ban – Boban. Dolaze „švabe“ predvođene slavnim Klinsmannom.
Markiram s popodnevne smjene. Srednjoškolska je nastava tog dana u drugom planu. Ekipa iz Tesle glavinja ulicama rodnog grada u očekivanju tekme. Ispred stadiona bratić. I naravno opet sjever. Rasturačina. Razbijaju nas ko ruse četrdeset prve. 0:3. Sve je otišlo u… Ide škvadra sa stadiona 20 minuta prije kraja. I mi na izlazu. Kad zabija Besek. Povrnemo se. Zatitra nada. I zgasi se.
U uzvratu su samo završili priču. I tak – još trideset godina kasnije. Sudac, stativa, nesreća. Istina je samo jedna – sve ima svoj kraj. Kaj bi rekel Ćiro – umrijet ćemo ko nesretni starci. Ne bumo. Idem si spiti jenu. I u nebo s Njim… Dovedite nam, kaj ja znam, taj Napoli…
