Milanović Litre: Ovo je bila utrka politike za kamere i medijske natpise, a ne za rukometaše

Rukometna bronca, osvojena na terenu znojem, disciplinom i srcem, u javnom je prostoru ubrzo postala tema političkog nadmetanja. Na to je upozorio bivši saborski zastupnik Marko Milanović Litre, koji je u objavi na Facebooku ustvrdio da su rukometaši svoj dio posla odradili na parketu, dok su ostali, kako navodi, njihov uspjeh pretvorili u sredstvo političke borbe.

– Rukometaši su se borili za broncu. Osvojili su je znojem, disciplinom, srcem. A onda kad su stigli kući dočekali da je njihov uspjeh postao predmet spora i oružje u igri u kojoj oni nisu ni htjeli sudjelovati – poručio je Milanović Litre, aludirajući na sukob između Grada Zagreba i Vlade oko organizacije dočeka i nastupa izvođača.

Partijski ping – pong

U nastavku objave izravno je opisao, kako tvrdi, dvije suprotstavljene političke pozicije koje su se sudarile na pozornici dočeka. Prema njegovim riječima, Grad Zagreb je rekao da nešto „ne može“, dok je Vlada, kako piše, odgovorila da „može“, čime su sportaši, umjesto slavlja, dobili „partijski ping-pong“.

– Sportaši su tražili slavlje, a dobili su partijski ping-pong. Zabranama se ne gradi društvo. Samo se daje prostor drugima da ispadnu razumni. A to se upravo dogodilo – napisao je.

Posebno se osvrnuo na ulogu zagrebačkog gradonačelnika Tomislav Tomašević, tvrdeći da je cijela situacija otvorila šire pitanje tko u javnom prostoru odlučuje o tome što se smije slaviti, slušati i pjevati.

– Pitanje nije bilo Thompson. Pitanje je bilo: tko ovdje odlučuje što narod smije voljeti, kako smije pjevati i koga smije slaviti – poručio je, dodajući da, kako smatra, političari često podcjenjuju emocionalni naboj takvih trenutaka.

Utrka politike za kamere i medijske napise

U tekstu se osvrnuo i na predsjednika Vlade Andrej Plenković, navodeći da se, po njegovoj ocjeni, Vlada u toj situaciji našla u poziciji da „pokupi ono što joj je već bilo dostavljeno na pladnju“ – emociju naroda, trenutak slavlja i središnji zagrebački trg kao simbol javnog prostora.

– Ovo je bila utrka politike za kamere i medijske natpise, a ne za rukometaše. Tko će prvi stati pred mikrofon, tko će reći da je „bio tu za narod“ – napisao je, ocjenjujući da su sportaši u toj priči postali kulisa za politički PR.

Zaključno je poručio da se u cijeloj situaciji izgubila osnovna poruka sportskog uspjeha.

– Rukometaši su broncu zaslužili. Ostali su je samo iskoristili – napisao je Milanović Litre, vraćajući fokus na, kako navodi, jedinu neupitnu činjenicu cijelog događaja: medalju osvojenu na terenu, a ne pred kamerama.