Zagreb postaje sve opasniji: Nasilje je eksplodiralo, institucije i dalje spavaju

Zagreb već nekoliko godina bilježi stalni rast nasilja i kriminaliteta, s posebno naglašenim porastom u 2024. i 2025. godini, a građani sve češće upozoravaju da se osjećaj sigurnosti ubrzano mijenja nabolje – i to ne u pozitivnom smislu.

Vidljiv porast nasilja u gradu

Statističke brojke, ali i niz recentnih slučajeva, otkrivaju trend koji više nitko ne može ignorirati. Broj prijavljenih kaznenih djela u Zagrebu ponovno je porastao, pri čemu su pojedini kvartovi – poput Peščenice, Trešnjevke-Sjever i Novog Zagreba – postali epicentri kriminalnih prijava. Posebno zabrinjava nagli skok maloljetničkog nasilja, gdje je zabilježen dvocifreni postotni rast slučajeva.

Razriješenost kaznenih djela i dalje je ispod optimalne razine – otprilike četiri od deset prijava nikada ne dobije epilog. To je podatak koji dodatno narušava povjerenje građana u sigurnosne institucije i stvara dojam da su počinitelji sve slobodniji u uvjerenju da im se ne može ništa.

Što radi Grad Zagreb

Gradska uprava posljednjih godina ističe niz strategija i akcijskih planova, ponajprije usmjerenih na borbu protiv nasilja u obitelji i prevenciju vršnjačkog nasilja. Otvaraju se programi edukacija, financiraju suradnje sa školama i udrugama, organiziraju kampanje i savjetovanja, a uveden je i akcijski plan za škole.

No građani i dio struke upozoravaju da je većina tih mjera preopćenita i prespora. Strategije postoje na papiru, ali provedba često zapinje u birokraciji, a konkretni rezultati ne prate ambiciozne dokumente. U praksi se sigurnosna politika previše oslanja na kampanje, a premalo na vidljiv i dosljedan rad na terenu.

Što radi država

Na državnoj razini odgovornost nosi policija i pravosuđe. Policijske postaje u Zagrebu bilježe sve veći opseg posla, a operativne akcije povremeno rezultiraju uhićenjima i razbijanjem kriminalnih skupina. Ipak, sustav je preopterećen, a stopa razriješenosti već godinama stagnira.

Pravosuđe je zaseban problem: kazneni postupci traju dugo, sankcije često djeluju blage, a programi rehabilitacije počinitelja nasilja ne daju dovoljno opipljivih rezultata. I dok se kontinuirano mijenjaju zakonski okviri, primjena novih pravila ne prati brzo stvarne potrebe.

Što se ne radi – i gdje nastaje problem

U cijelom sustavu izostaje koordinacija. Grad ima svoje strategije, država svoje zakone, udruge svoje programe, ali malo toga funkcionira kao jedinstven, usklađen sustav. Prevencija među mladima ostaje točka koja najviše zabrinjava: škole opetovano upozoravaju na porast agresije, roditelji bilježe sve češće incidente, a intervencije se pokreću tek nakon što se dogodi ozbiljan problem.

Nasilje u obitelji, iako sve glasnije prijavljivano, i dalje se tretira više reaktivno nego preventivno. Žrtve čekaju, sustav kasni, a počinitelji se često vraćaju u isto okruženje.

Zagreb zaostaje i u vidljivosti policije u najopterećenijim četvrtima. Građani stječu dojam da se radi tek povremeno, umjesto sustavno i ciljano.

Što bi trebalo napraviti

Ako se želi preokrenuti trend, nužno je nekoliko ključnih poteza:

Prvo, ciljano jačanje policijske prisutnosti u kvartovima s najviše prijava – ne kao ad-hoc akcije, već kao trajna strategija.

Drugo, sustavna prevencija među mladima kroz jačanje školskih stručnih službi, dodatnih pedagoga i psihologa, uz jasne protokole koji se stvarno primjenjuju.

Treće, brža i učinkovitija obrada slučajeva nasilja, uz veća ulaganja u forenzičku opremu i kadrove te bolje povezivanje policije, socijalnih službi i pravosuđa.

Četvrto, stvarna integracija gradskih i državnih politika: zajednički planovi, zajedničke baze podataka, zajednički standardi. Trenutačno se previše toga događa fragmentirano.

Peto, transparentno objavljivanje podataka o kriminalitetu po kvartovima, kako bi građani znali što se događa u njihovoj sredini i bili aktivni partneri u prevenciji.

Povjerenje građana na niskim granama

Nasilje u Zagrebu ne raste slučajno – raste jer sustav kasni, jer institucije djeluju sporo, jer strategije ostaju na papiru, a stvarni život u kvartovima govori drugačiju priču. Grad i država imaju resurse i alate, ali ključ je u provedbi: bržoj, odlučnijoj i koordiniranoj.

Ako se u narednim godinama taj trend ne počne okretati, pitanje neće biti koliko je nasilje poraslo – nego koliko je ostalo povjerenja građana da ih sustav uopće može zaštititi.