Tamo gdje su prestali snovi i počela bol: Ćipe nas vodi kroz Vukovar koji ni nakon više od tri desetljeća nije dobio pravdu

Ova je reportaža snimljena 17. studenoga 2021. i originalno emitirana na Z1 TV. Četiri godine kasnije, ništa se nije promijenilo: dio mainstream medija i dalje banalizira ili ponižava hrvatske branitelje, dok se istodobno održavaju događaji poput otvaranja izložbe Dejana Medakovića, jednog od suautora Memoranduma SANU, idejnog okvira širokog zločinačkog pothvata nad Hrvatima, Albancima, Bošnjacima i drugim nesrpskim narodima.

U Vukovaru se paralelno pokušava postaviti i izložba Spkinja u Velikom ratu upravo u tjednu pada grada. U takvoj klimi, glas onoga koji je sve vidio i preživio zvuči snažnije nego ikad.

Trpinjska cesta – početak svake priče o obrani Vukovara

Magla polako pada niz Trpinjsku cestu dok Ćipe prilazi spomeniku Blagi Zadri. Tu, gdje se asfalt prelamao od udaraca tenkovskih gusjenica, a dim palio grlo branitelja, započinje i naša priča.

On zastaje nekoliko metara ispred skulpture i kao da čeka da netko iz prošlosti zakorači prema njemu. Ovdje se, kaže, ništa ne može ispričati napola.

Zato odmah naglašava ton:

– Pokušat ćemo večeras otvoriti neke stvari koje nisu nikad rečene, a trebaju se znati, rekao nam je, gledajući prema mjestu na kojem je proveo mjesece borbi.

Objašnjava da je trideset godina šutnje previše.

– Treba se podvući crta. Priča o Trpinjskoj se zna, ali hajdemo čuti pravu priču, dodao je saborski zastupnik.

A prava priča počinje brojkama koje većina nikad nije čula: prvi avioni srušeni su upravo ovdje, 24. kolovoza, a tenkovi su gorjeli danima. No on odbija utvrđivati broj pogođenih.

Kaže da istina ne trpi matematiku jer je previše puta bila izokrenuta.

– Snimke pokazuju samo mali dio onoga što smo imali. A i to je bilo veličanstveno, prisjetio se.

Polako se krećemo prema sredini ceste, a on izgovara rečenicu koja ruši mitologiju nastalu iz neznanja, a ne iz činjenica.

– Žuti mravi, Pustinjski štakori i Turbo vod. Nije ih nikad bilo više od trideset u svakoj ekipi. Turbo vod – osamnaest momaka. Šest poginulih. Trpinjsku cestu nije branilo više od pedeset ljudi, naglasio je.

Na mjestu gdje je stajalo pedeset branitelja stajemo danas samo mi i kamera. I tišina.

Borovo naselje – ulice u kojima su ljudi izgarali zajedno s gradom

U Borovo naselje ulazimo istim putem kojim su 1991. prolazila vozila, ranjenici, civili i postrojbe.

Ćipe vodi prema Crkvi Gospe Fatimske, danas obnovljenoj, ali u njegovoj memoriji zamrznutoj u danu kada su se na njoj zavijorili tuđi simboli.

Objašnjava kako je tog 16. studenoga gledao migove kako izbacuju bombe.

– Mislili smo da su pogodili svoje. Ali nisu. Znali su da će ući kamere. Ako crkva ostane stajati, neće ju kasnije moći rušiti, rekao nam je.

Nastavljamo prema Kozaračkoj ulici. U zraku se mijenja ton razgovora; postaje osobniji, teži.

Pred jednom kućom zastane bez riječi. Oči mu se zakvače za točno određeni prag.

Tada ispriča scenu koja ga progoni cijeli život:

– Sestra od dvadeset godina vuče teško ranjenog brata Miroslava Dragića. Poznavao sam ih oboje. Rana mu je bila veličine šake. Stavili smo ga na kapiju i pokušali pomoći. Nije preživio. Lidija je umrla kasnije, majka je ostala sama, rekao je tihim glasom.

Ponovno postaje vojnik dok opisuje kako je oružje pripremano mnogo prije pada grada.

– Oružje je srpskom pučanstvu podijeljeno još 1990. Sve je bilo pripremljeno, prisjetio se.

Spomenik 12 policajaca – paradoks koji i danas traje

Kad dolazimo do spomenika dvanaestorici hrvatskih policajaca ubijenih 2. svibnja 1991., Ćipe gotovo odmah primjećuje policijski automobil koji stoji u blizini.

Kaže da je prizor apsurdan sam po sebi.

– Hrvatski policajci moraju čuvati spomenik svojim poginulim kolegama da ne bude pošaran ili uništen, rekao je.

Novinar pokazuje mural koji prikazuje hrvatsku zastavu i imena poginulih policajaca. Ćipe odmah odmahuje glavom.

– Nema tu ništa uvredljivo. Ali hrvatski porezni obveznici plaćaju 24 sata da policija čuva spomenik hrvatskim policajcima. To je tragedija, dodao je saborski zastupnik.

Borovo komerc – mjesto gdje je počeo pakao zarobljeništva

Na prostoru nekadašnje četverokatnice, gdje je bila pričuvna bolnica, Ćipe gleda u prazninu kao da vidi ono što je nekada bilo pred njegovim očima.

Na tom je mjestu 19. studenoga 1991. nastao kaos koji završava riječima: „tu su nas zarobili”.

Objašnjava kako je izgledalo:

– Izašao je čovjek s bijelom zastavom i rekao da se vojska povukla. Istrčali smo pomoći ranjenicima. Čekali su nas s puškama. Tu su nas zarobili, prisjetio se.

Tu je počela kolona smrti, jedna od najcrnjih epizoda pada grada. Tih dana uzimani su ljudi iz kolone i likvidirani u kućama uz cestu.

– Izvukli su Jugec Vjekoslava i ubili ga. Mauser Nevenko pobjegao je sa streljanja, vratio se u Borovo i izašao u proboju do Vinkovaca, objasnio je.

A onda podsjeća na činjenicu koju današnja Hrvatska često potiskuje.

– Preko deset tisuća Vukovaraca bilo je u logorima u Srbiji. Nitko nije odgovarao. Hrvatska nije podigla ni jednu tužbu, rekao je.

Branitelji koji su tužili Srbiju, dodaje, danas ponekad završavaju s ovrhama.

– To je dno dna, zaključio je.

Vukovarski toranj – mjesto gdje je zastava značila život

Pred obnovljenim tornjem objašnjava kako se gledalo je li grad pao ili ne.

– Po njemu se gledalo je li Vukovar pao. Dva momka su stalno penjala novu zastavu, svaki put kad bi granata razorila staru, rekao je.

Na spomen narativa da Vukovar “živi samo dva dana u godini”, odmahnuo je rukom.

– To su spinovi. Vukovar ima škole, bazen, kino, sportsku dvoranu. Ljudi žive normalno koliko mogu, dodao je.

Ovčara – završna točka najveće prijevare

Na ulazu u kompleks Ovčare, Ćipe prestaje gestikulirati. Glas mu se spusti. Ovdje, kaže, nema mjesta za uzdah, kamoli za rečenicu bez odgovornosti.

Prisjeća se ranjenika koje je poznavao, uključujući i vlastitog brata. Pitamo kako je moguće da nitko nije pokušao pobjeći.

Tada opisuje scenu koja je po svemu bila vojno dizajnirana manipulacija:

Nakon višesatnog mučenja, u hangar ulaze pripadnici JNA, vojna policija u savršeno urednim maslinastim uniformama, s bijelim opasačima i petokrakama. Glume svađu s četnicima, viču, psuju ih, repetiraju puške.

Kapetan teatralno urla da su se četnici „osramotili“, tješi zarobljenike da ih sada preuzima „prava vojska“ i obećava bolnicu, liječnike i spas.

Mukotrpno prebijeni, iscrpljeni i u šoku, ljudi u tom trenutku vide spasioca u onima koji ih vode prema kamionima.

Tek tada Ćipe objašnjava mehanizam:

– To se zove neutralizacija žrtve. Uvjerite ih da ste vi spas. Kad ih stave u kamione, oni misle da idu u bolnicu. Zato nitko nije bježao, rekao je saborski zastupnik.

Kamioni nisu išli u bolnicu. Išli su dvjestotinjak metara dalje – na stratište.

– Izvlačili su ih po dvadeset i ubijali. Nisu imali šanse, dodao je.

Prema najnovijim podacima Uprave za zatočene i nestale pri Ministarstvu hrvatskih branitelja, Hrvatska i dalje traga za ukupno 1.740 osoba nestalih u Domovinskom ratu. Riječ je o ljudima čija je sudbina poznata tek djelomično – zna se da su nestali ili ubijeni, ali njihova tijela nikada nisu pronađena niti dostojno pokopana. Taj broj već mjesecima gotovo ne pada, ponajprije zbog izostanka stvarne suradnje Srbije i sve manjeg broja svjedoka koji bi mogli pomoći istražiteljima.

Vukovar, grad koji je pretrpio najveće gubitke, i dalje nosi najteži teret. Samo na području grada vodi se kao nestalo ili smrtno stradalo 328 ljudi, dok je u cijeloj Vukovarsko-srijemskoj županiji evidentirano 451 osoba čija sudbina nije razjašnjena. To su obitelji koje više od tri desetljeća čekaju isti poziv – onaj koji bi im rekao da napokon mogu pokopati svoje najmilije.

Ljetni izvještaji iz 2025. godine donijeli su tek nijansirano drugačije brojke. Krajem kolovoza evidentirano je 332 nestalih osoba na području Vukovara, a nacionalno ukupno 1.744 neriješena slučaja. Unutar toga popisa bilo je registrirano 398 nestalih hrvatskih branitelja, čija su tijela još uvijek na nepoznatim lokacijama.

Unatoč sporadičnim ekshumacijama i identifikacijama, godišnji napredak više je simboličan nego stvaran. Hrvatska svakim mjesecom sve teže dolazi do novih informacija, a bez otvaranja vojnih arhiva i baze podataka u Srbiji, postupak identifikacija ostaje zarobljen u istim okvirima kao i prethodnih dvadeset godina.