Zoran Ožetski: Od fotoaparata do gitare – priče o stvaranju, prirodi i pozitivnom novinarstvu
Ožetski navodi da uživa snimati grad, osobito kad je iza njega bogato iskustvo.
– Više nema takvog izazova koji ja ne mogu preuzeti. U proteklim godinama bilo je puno želja i ideja, ali je to uvijek bilo nekako teško izvedivo. No, u zadnje vrijeme su ti projekti koje sam najavljivao kroz godine, u zadnjih desetak godina riješio sam ih pet-šest. Zadovoljan sam svojom dinamikom stvaranja – kaže.
Od fotografije do dokumentarca
Prisjećajući se ranih dana, Ožetski navodi da je sa sobom uvijek nosio svoj fotoaparat, bilo oko vrata ili u torbi.
– Tako sam i počeo taj dokumentarni film o šumi Žutici i još nekoliko njih. Nisam imao nikakvih ciljeva, da će to jednog dana završiti u nekom dokumentarnom filmu i da ću tako zaokružiti projekt. Jednostavno sam odlazio u svakom slobodnom trenutku na te lokacije koje sam obožavao i smatrao svojima i fotografirao, a imao sam tu i web stranice koje su govorile o prirodi, o životinjskom i biljnom svijetu i kasnije sam se primio i videa. Tu se i rodila ta ideja o snimanju dokumentarca. U početku je fotoaparat bio non-stop uz mene, ali zadnjih godina, pošto sam i novinar i moram nešto i napisati, tako da sada manje nosim aparat uz sebe, a više idem po nekom rasporedu i moram si dobro organizirati vrijeme – rekao je.
Priča proizašla iz fotografije
Navodi da još uvijek uživa u svom poslu, a osvrnuo se i na spomenuti dokumentarac Čudesna šuma Žutica, navodeći da je ta priča proizašla iz fotografije.
– Sve je počelo tom fotografijom. Puno sam odlazio na Lonjsko polje, ono me privlačilo prvo, a Lonjsko polje mi baš i nije usput. Shvatio sam s vremenom da se slični procesi kroz godišnja doba događaju kod nas u toj našoj šumi i kroz godine sam ulazio sve dublje u šumu i otkrivao sve više i više detalja, što u biljnom, što u životinjskom svijetu. Vidio sam jedan ogroman kapital koji šuma ima i dao sam si truda i sastavio sam jedan draft, scenarij, jer sam vidio da bi od toga moga biti jedan dokumentarac – objašnjava.
– Snimio sam vrlo lijepih detalja, uz jedan scenarij, razgovore s ljudima, biolozima, šumarima… Zapravo sam složio priču koja je autentična i čak sam bio iznenađen da mi je na jednom simpoziju prišao jedan čovjek koji mi je rekao da moj film puštaju studentima na PMF-u. Ostao sam zapanjen. Držao sam do tih detalja, da sve što sam snimio bude i točno izrečeno i opisano – prisjetio se Ožetski.
Neponovljivi kadar plavih žaba
Na pitanje što mu se posebno urezalo u pamćenje kaže:
– Zanimljivo je da nismo išli na foru da snimamo jelena ili divlju svinju nego smo išli baš na one male organizme. Naravno da smo usput snimili i te neke poznatije životinje, ali smo snimili smo vodenjaka, što je je rijetka vrsta vodozemaca u Žutici. Snimili smo i crvene mrave, njihov život. Snimali smo žabe gatalinke, ali od žaba smo snimali i močvarnu smeđu žabu i tu je bio jedan kadar. One u proljeće imaju proces razmnožavanja, ženke polažu jaja u plitkim lokvama, a mužjaci su izrazito plave boje, oni poplave. Od smeđe žabe postanu plavi, kao neki čudni cvjetovi. Kako sam išao kroz šumu, čujem buku, kao da radi neki stroj. To je bilo na desetke tisuća tih žaba u jednoj lokvi. Ja sam mislio da cvijeće plovi po vodi, no to su bili mužjaci, plave žabe.
Kaže da je tada odlučio snimiti taj kadar, a kasnije kada je to htio ponoviti, više nikad nije naišao na takav prizor.
– Puno kolega me zvalo i reklo da sam imao nevjerojatnu sreću i privilegiju da sam to uspio doživjeti i snimiti jer danas to možda više ne postoji, te lokve koje su na osami, ili ih nema ili su na nepristupačnom mjestu – rekao je.
Od dokumentarca do graditelja gitara
Otkrio je i kako je počeo s izradom gitara, navodeći da je sve počelo oko 2017. ili 2018. godine.
– Imao sam veliku želju za raditi gitaru, ali to je bilo u fazi prikupljanja drva koje odgovara meni, po senzibilitetu. Onda je došla nesretna korona i sišao sam u radionicu. Nisam nikad napravio kompletnu gitaru i tad sam se prvi put primio toga i sklopio sam jednu gitaru kojom, naravno, nisam bio zadovoljan odmah. Poslije nje sam napravio još 30-ak gitara – kaže.
Kad bi se bavio samo izradom gitare, Ožetski vjeruje da bi je izradio kroz 15 do 20 dana, no s obzirom na sve druge obveze i interese, to potraje i dulje.
– Svaku gitaru koju napravim provjerim kroz pedesetak točaka, od gore prema dolje, sve poštivam prema onom što mislim da treba, i onda još desetak dana ta je gitara uz mene pa je isprobam dok primjerice gledam Dnevnik pa nešto malo zapne pa drugi dan ponovno u radionu da to poštelam. Prođe ta faza, onda imam jednog dobrog prijatelja i vrhunskog gitaristu pa njega većinom pozovem pa mi on da neke sugestije – rekao je.
– Puno se borim sa završnom obradom. Svi mi koji radimo ručno rađene gitare smo tehnički njih dosta dobro dotjerali. Na mojoj gitari će se uvijek na zadnjem dijelu možda naći neka točkica, ali to je taj karakter, kako vele ljudi. No, u tehničkom smislu, mislim da su naše ručno izrađene gitare bolje od ovih koje se mogu kupiti u trgovini – naveo je Ožetski, iako ističe da su i te gitare vrhunske.
Pozitivno novinarstvo kao izbor
Što se tiče portala Volim Ivanić, Ožetski navodi da se trudi pisati pozitivno.
– Pokušavamo se odmaknuti od negative, od stvari koje žele prikazati bilo koji grad u krivom svjetlu. Uvijek će biti loših stvari, ali sve ovisi o tome što želite. Mi ne izvlačimo nikakve afere, ne želim da ljudi ispadaju loše, smiješno, glupo nego pokušavamo iz svega izvući pozitivu i radimo pozitivne priče. Kroz videoserijale prošlo je već petstotinjak ljudi, što je za malo grad ogroman broj. Pokušavamo biti maksimalno pozitivno, a u današnje vrijeme neke ljude to smeta – rekao je.
– Želite li se hraniti negativom ili pročitati dobru, jednostavnu možda banalnu priču, imamo za svakog nešto pa neka si svatko odabere prema ukusima – poručuje Ožetski.
