Tomašević – majstor iluzije

Da odmah razbijemo neke druge iluzije, one mantre koje sam gradonačelnik, poput slavuja u rano proljeće, ponavlja otkako je onim biciklom došao na Trg Stjepana Radića 1 – podmeće mu se, opstruira ga se, postavljaju mu se nogice. Sve to, naravno, rade Bandićevi spavači po Gradskoj upravi, HDZ-ovi neradnici po ministarstvima, i podli oporbenjaci gdje god stignu. Možda to i rade. Neki. Nekada. Ali sve je to dio velike političke utakmice. Kao da se to nije radilo i pokojnom Bandiću, ili se ne radi nekom drugom političaru na izvršnoj funkciji. Uvijek postoji netko kome se ne sviđaš, netko tko navija za drugu ekipu, netko tko žarko želi neki posao, ili netko tko jednako žarko ne želi da ovaj prvi dobije taj posao. Pa se igraju razne zakulisne igre, ponekad i prljave. No razlika je što drugi ne kukaju, barem ne javno – pa onda ispada da gradonačelnici Splita, Osijeka ili Rijeke rade u miru i tišini, dok se Tomaševiću loncima lupa oko glave ne bi li ga se omelo u predanom radu.

Vraška sreća

Tomašević je imao vraške sreće što su ljudi, vjerojatno dijelom stariji naši sugrađani, tradicionalno vjerni onoj tvrtki na koju su navikli (HEP, T-Com, odnosno HT, rekli bi penzići, GPZO…); neki su, što se ovih dana puno spominje – lokalpatrioti, a neki su možda i nasjeli na onaj mail koji im je GPZO poslao elektroničkom poštom, u kojemu im se, bez obzira jesu li se oni prvi javili Plinari ili nisu, zahvaljuje na iskazanom interesu za ostanak na GPZO…bla bla. Dakle, razni su tu razlozi i motivi, no činjenica je da je Tomašević imao vraške sreće i pridobio oko 150 tisuća korsnika da s javne usluge, koju sada pruža Međimurje plin, prijeđu na tržišnu, koju sada, nakon 160+ godina, puža GPZO. Dobro, možda su malo pomogle i one silne reklame u kojima nas je gradonačelnik pozivao da ostanemo na GPZO, plaćene, naravno, našim novcem.

Ali, nakon svega – vikati pobjeda?! To može samo majstor iluzije. Samo što se ovdje ne radi o iluziji, ne radi se o nečemu imaginarnome. O zabavi petkom navečer. Radi se o ljudima, pravim, živim ljudima – korisnicima plina, i radnicima u Gradskoj plinari – Zagrepčanima i radnicima zagrebačke tvrtke. No gradonačelnik za njih ne mari. Da mari, ne bi išao s visokom cijenom plina. Možda jednom, ali ne dva puta – kad je znao da može izgubiti posao pa staru gradsku tvrtku i njenih stotinu radnika baciti na koljena. Znao je to i nije mario. A kada je izgubio – krenule su iluzije.

Daj nesposobnome neki ozbiljni posao kad uprska – optuži Bandića i HDZ

Kriva je HERA, kriv je HDZ, kriv je Bandić, mi ćemo tužiti, mi ćemo Zagrepčanima ponuditi jeftiniji plin (aha, sad se može?!), i ostalo na što smo već navikli. Scenarij je ionako uvijek isti: Daj nesposobnome neki ozbiljni posao ili zadatak, kad uprska – optuži Bandića i HDZ, onda (po potrebi) pokreni i spor protiv tzv. počinitelja (Bandić je mrtav pa onda HDZ-a), a pravog odgovornog za propast projekta nemoj ni slučajno sankcionirati – već ga nagradi ne bi li iluzija bila potpuna.

Vidjeli smo to već nedavno kod bazena Špansko. Podsjetimo na tu priču. Dakle, preko Ministarstva turizma i sporta apliciralo se za 18 milijuna europskih eura za taj bazen. Na natječaj je poslana kriva dokumentacija – umjesto kratke izjave projektanta da se ne planira graditi na zaštićenom kulturnom dobru, poslan je podeblji elaborat “Bazen Špansko”. Dakle, tražena je jabuka, oni su poslali kašetu banana. Natječaj su, očekivano, izgubili. Pokrenuli su i upravni spor protiv Ministarstva – izgubili i njega. U međuvremenu je gospođa koja je uprskala natječaj – pogodite – unaprijeđena na bolje radno mjesto. I bolje plaćeno.

Ponavlja se scenarij

Sličan scenarij smo vidjeli i kod Svetog Duha, odnosno ravnateljice Ana Marije Šimundić. Na priču ni ne trebam podsjećati, ali hoću, malo. Da vidimo iluziju na djelu. Dakle, ravnateljici Šimundić redala se afera za aferom; od zapošljavanja cijelih obitelji u bolnici i natječaja koje se raspisivalo pa poništavalo i onda ponovno raspisivalo, preko mrtvaca razbacanih po podu mrvačnice, pa do čudnovatih smrti u bolničkoj čekaonici. Sve to Tomašević je nagradio – Nagradom Grada Zagreba, a zasigurno bi Ana Marija Šimundić i danas bila na čelu bolnice da u međuvremenu sama nije dala ostavku. Tomašević je ne bi smjenio već bi nastavio s optužbama (iluzijama) da joj se podmeće jer je omogućila pobačaj i u bolnicu uvela – promjene.

Takvih je primjera bezbroj. Podsjetimo se samo situacije uoči i nakon uvođenja novog modela naplate odvoza otpada prije dvije godine. Još tijekom prvih ljetnih dana te godine počeli su problemi s odvozom, i to kao rezultat zaustavljanja javne nabave pa se pokvarene kamione nije moglo servisirati – jer nije bilo djelova, kao i otpuštanja dijela radnika u sklopu velike čistke u gradskoj mega-tvrtki. Tomašević je šutio, a na novinarske prigovore da su kontejneri s plastikom i papirom prepuni – krivio je građane, rekavši tada da Zagrepčani previše dobro razdvajaju otpad pa ga se jednostavno ne stigne odvesti. Onda su krenuli problemi i s odvozom miješanog komunalnog otpada. Tomašević je i tada šutio. No, onda je stigao sudbonosni 1. listopada 2022. i spomenuti novi model naplate odvoza. Zašto – zato što, pazite sada, građani premalo razdvajaju otpad pa ih treba prisiliti da to rade bolje.

Iluzija još jednom nije uspjela

Dakle, prvo smo toliko dobro razdvajali da Čistoća nije stigla prazniti spremnike, a onda, koji mjesec kasnije – trebalo nas je prisiliti da bolje razdvajamo otpad. Kad je novi model zaživio, ubrzo je broj odvoza miješanog komunalnog otpada i službeno smanjen, i to u sklopu pilot-projekta. Jer, u samo mjesec dana novog modela koji i danas počiva na plavim ZG vrećicama – ponovno smo otpad počeli razdvajati poput kakvih strojeva za smeće pa jednostavno nije bilo potrebe da kamion Čistoće spremnik s miješanim otpadom prazni dva puta tjedno. No, ako niste zaključili iz dosad napisanoga – miješani komunalni opad već se nekoliko mjeseci odvozio jednom tjedno (4 puta mjesečno), iako je na računima Čistoće i dalje uredno pisalo – 9 odvoza mjesečno što ispada 2 tjedno. No, gradonačelnik se građanima nije čak ni ispričao. Samo je nedostatak ljudi i kamiona, za što je sam bio kriv – nazvao pilot-projektom. I nikome ništa – iluzija je i tada uspjela.

Isto kao i ova s Gradskom plinarom Zagreb – Opskrba. Stara gradska tvrtka izgubila je gotovo polovicu korisnika – polovicu jer oko 120 tisuća korisnika prešlo je u međimursku tvrtku, i to isključivo lošim odlukama vodstva GPZO-a, Tomaševićevih ljudi. No, gradonačelnik, umjesto da pogne glavu i šuti – jer njegovi su ljudi izgubili posao, ostali bez polovice korisnika – on to predstavlja kao pobjedu, ponosno i bez imalo srama izjavivši kako GPZO i dalje ostaje najveći distributer plina u Zagrebu i Hrvatskoj. I onda neki mediji to baš tako prenesu – POBJEDAAA!! Iluzija je ponovno uspjela! Hvala vam što ste bili dijelom spektakla, laku noć, doviđenja!