NA DANAŠNJI DAN: Niccolò Machiavelli, Đuro Szabo, Golda Meir, Bing Crosby, Vladimir Devide, Neven Budak, prva neželjena e-mail poruka, Gojko Šušak, Svjetski dan slobode tiska
Niccolò Machiavelli, filozof – 1469.
Machiavelli Niccolò, talijanski politički teoretičar i književnik (Firenca, 3. V. 1469 – Firenca, 21. VI. 1527). Humanistički odgojen, bio je i praktičar i izvorni mislilac. U službi Firentinske Republike (1498) bio je tajnik Druge kancelarije (za unutarnje i vanjske poslove i rat).
Machiavelli je sudjelovao u ratu protiv Pise, putovao u Francusku i Tirol, slijedio pokrete i uspon Cezara Borgije. Bila mu je povjerena i organizacija nove vojske iz naroda, koja je trebala isključiti pogubnu praksu plaćeničkih družina, no u tome nije postigao uspjeh. U Firenci su Medici ponovno bili na vlasti 1512., pa je Machiavelli izgubio službu, bio konfiniran, zatvoren i mučen. Od tada se posvetio uglavnom književnom radu.
Niccolo Machiavelli
Novi gospodari povjerili su mu pisanje firentinske povijesti, što mu je otuđilo republikanske prijatelje, pa se druga republika nije koristila njegovim uslugama (1527). – Za prisilne političke neaktivnosti (1512–20) napisao je glavna djela. Poput mnogih suvremenika, i on je posegnuo za antičkim uzorima, ali kao genijalan predstavnik renesansne epohe nadahnjivao se u prvom redu istinom o stvarima, a ne teološkim i etičkim konstrukcijama. U političkoj zbilji tražio je unutrašnju zakonitost i tako uspostavio politiku kao autonomnu disciplinu utemeljenu na promatranju, iskustvu i osobnoj interpretaciji. U povijesti je otkrio pojedinca s njegovom krjepkom vrlinom, ali i strastima i egoizmom; državni organizam (republikanski ili monarhijski) kao autonoman sustav usmjeren dobru većine; političku praksu kojoj je viši cilj – interes države, kojemu je podvrgnuto sve, pa i religija. Svoje je misli najbriljantnije izložio u raspravi Vladar (Il Principe, 1513), u kojoj govori o potrebi čvrste, apsolutne monarhije, savjetuje kneza i zauzima se za jedinstvo Talijana protiv stranih osvajača.
Machiavelli je postao poznat izvan granica domovine, a njegov je Vladar imao znatan utjecaj na mnogim apsolutističkim dvorovima. Protureformacija je napadala njegov nauk, a isusovci i protestantski pisci polemizirali su s njim, ali su pomalo prihvaćali teoriju o državnom probitku. Prosvjetitelji i romantici vidjeli su u njemu rodoljuba i demokrata koji je prikriveno razotkrivao apsolutizam. Po Machiavellijevu imenu nastao je pojam makijavelizam, kojim se pretežito označava beskrupuloznost u postizanju osobnih ili općih ciljeva.
Đuro Szabo, povjesničar – 1875.
Szabo Gjuro, hrvatski konzervator, muzeolog i povjesničar (Novska, 3. II. 1875 – Zagreb, 2. V. 1943). Nakon studija germanistike u Beču (1892–96) radio je u gimnazijama u Senju, Osijeku, Bjelovaru i Zagrebu.
Đuro Szabo
U Beču, Nürnbergu i Pragu 1910. specijalizirao se iz konzervacije i restauracije povijesnih i umjetničkih spomenika. Na temelju radova na srednjovjekovnim građevinama u Slavoniji postao je 1911. tajnik Zemaljskoga povjerenstva za čuvanje spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji, koje je bilo osnovano njegovim zauzimanjem. Na tom je položaju utjecao na primjenu suvremenih načela konzervacije. Bio je i ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt 1919–26. te Muzeja grada Zagreba 1928–43.
Od 1936. član JAZU (danas HAZU). Objavio je velik broj radova s područja povijesti, povijesti umjetnosti i kulture, toponomastike, zaštite spomenika i muzeologije, osobito o spomeničkoj baštini i burgovima sjeverne Hrvatske te povijesti i spomenicima Zagreba. U njima je temperamentnim stilom stalno održavao zanimanje za spomenike kao kulturnu baštinu u doba kada njihovo čuvanje nije imalo čvrste zakonske podloge. Značajnija djela: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji (1920), Umjetnost u našim ladanjskim crkvama (1929), Kroz Hrvatsko zagorje (1939), Stari Zagreb (1940).
Golda Meir, izraelska premijerka – 1898.
Meir Golda (djevojačko prezime Mabovič, poslije Myerson), izraleska političarka (Kijev, Ukrajina, 3. V. 1898 – Jeruzalem, 8. XII. 1978). Godine 1906. otišla je s obitelji u Milwaukee (SAD), gdje je živjela do 1921., kada se sa suprugom Morrisom Myersonom naselila u kibucu Merhavya u Palestini.
Golada Meir
Bila je sindikalna djelatnica i članica izraelske radničke stranke MAPAI. Kao bliska suradnica Davida Ben Guriona istaknula se u borbi za stvaranje države Izrael, bila je potpisnica Deklaracije o neovisnosti 1948., potom veleposlanica u SSSR-u do 1949. Zastupnica u Knesetu 1949–74., 1949–56. ministrica rada, 1956. izabrana je za ministricu vanjskih poslova te je promijenila prezime u Meir. Nakon ostavke, u siječnju 1966., postala je glavna tajnica stranke MAPAI (do 1968).
Nakon smrti Levija Eskhola u veljači 1969. došla je, kao prva žena, na čelo izraelske vlade koju je vodila tijekom novog arapsko–izraelskog rata 1973 (tzv. Yom Kippurski rat). Ostala je premijerkom i nakon izbora u prosincu iste godine, ali je zbog trzavica u koaliciji podnijela ostavku u travnju 1974. Objavila je autobiografiju Moj život (My Life, 1975).
Bing Crosby – 1903.
Bing Crosby
Crosby Bing (puno ime Harry Lillis Crosby), američki glumac i pjevač (Tacoma, Washington, 3. V. 1903 – Madrid, 14. X. 1977). Poznat je postao 1926. kada je nastupao u orkestru Paula Whitemana. Potom je surađivao s Bixom Beiderbeckom, L. Armstrongom, braćom Dorsey, Dukeom Ellingtonom, Countom Basiejem i dr. Najpopularniji američki crooner (pjevač sentimentalnih pjesama) 1930-ih i 1940-ih, bariton koji je stilom i ležernim nastupom te melodijama koje su postale klasikom u popularnoj glazbi utjecao na mnoge pjevače (npr. F. Sinatra). Na filmu od 1930., gdje je također postigao veliku popularnost, najviše serijom komedija s B. Hopeom pod zajedničkim nazivom Put u … (The Road to …, 1940–62). Istaknuo se i karakternim ulogama – za ulogu svećenika u filmu Idući svojim putem (Going My Way, 1944) L. McCareya nagrađen je Oscarom. Nastupao je i na radiju i televiziji. Bio je jedan od najbogatijih ljudi u svijetu »show businessa«.
Vladimir Devide, matematičar – 1925.
Devidé Vladimir, hrvatski matematičar, pjesnik, prevoditelj (Zagreb, 3. V. 1925 – Zagreb, 22. VIII. 2010). Diplomirao na Tehničkom fakultetu (1951) i doktorirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (1956) u Zagrebu.
Vladimir Devide
Radio na Elektrotehničkome fakultetu (1952–65) i Fakultetu strojarstva i brodogradnje (1965–90), redoviti profesor od 1965., profesor emeritus od 1990. Boravio na sveučilištima u Tokyju (1961–63), Melbourneu (1968), Columbusu (1971). Od 1990. bio je redoviti član HAZU. Bavio se teorijom skupova, matematičkom logikom, apstraktnom algebrom i višedimenzionalnom geometrijom.
Autor je sveučilišnih udžbenika i znanstvenopopularnih djela iz matematike: Matematička logika (1964), Zadaci iz apstraktne algebre (1968), Riješeni zadaci iz više matematike s repetitorijem (1972), Matematika kroz kulture i epohe (1979), Zabavna matematika (1988), Matematička čitanka (1991), Iksnaiks (2000) i dr. Pisao je haiku pjesme, eseje o japanskoj književnosti, umjetnosti i povijesti, prevodio japansku poeziju i prozu, napisao povijesni pregled japanske književnosti za Povijest svjetske književnosti (1982). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« (1969) i Državne nagrade za životno djelo u području prirodnih znanosti (2002) i više drugih nagrada za znanstvenu djelatnost te nagrade na ITOEN međunarodnom natječaju za haiku poeziju u Japanu (1991).
Neven Budak, povjesničar – 1957.
Budak, Neven, hrvatski povjesničar (Zagreb, 3. V. 1957). Diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1979., a 1991. doktorirao.
Neven Budak
Od 1983. predaje povijest srednjega vijeka na Katedri za hrvatsku povijest na na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, redoviti profesor od 2002. Od 1994. do 2002. predavao urbanu povijest na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Dekan Filozofskoga fakulteta u Zagrebu 2000–04.
Jedan od osnivača povijesnoga društva Otium (predsjednik 1992–96) i od 1999. predsjednik Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesne znanosti. Specijalizirao se za teme urbane i socijalne povijesti srednjega vijeka i o tome objavio više članaka i nekoliko knjiga. Glavna djela: Prva stoljeća Hrvatske (1994), Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku (1994), Karlo Veliki: Karolinzi i Hrvati (2001), Habsburzi i Hrvati (koautor, 2003), Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku (2007).
Prva spam poruka – 1978.
Osim datuma, poznat je i autor i količina. Bio je to Gary Thuerk, koji je greškom u tadašnju mrežu ARPANET, prethodnica interneta, na 393 korisničke adrese poslao promotivnu poruku o prodaji računala.
Spam se danas pojavljuje u mnogim oblicima, a većina ih stiže do korsnika kao lažne (ili stvarne) privatne poruke koje vode do različitih komercijalnih sadržaja, nudeći najčešće proizvode koje primatelji nisu željeli. Spam je, dakle, poruka elektroničke pošte koja se šalje primatelju bez njegovog dopuštenja, a koje vrlo često sadrže i prijevaru.
Pod spamom obično podrazumijevamo poruke marketinškog karaktera, gdje nepoznati pošiljatelj nudi svoje usluge. Nažalost, velik broj takovih poruka nije samo “gnjavaža” za korsnika., ali i za njegov poštanski sandučić na računalu. No, to je tek početak problema jer spam elektroničke poruke često su i velika opasnost za korisnika, jer poruka može biti zaražena virusom, spyware-om ili nekim drugim malicioznim kodom. Zato, kad dobijete poruku nepoznata porijekla ili sumljiva sdaržaja najbolje ih je trajno izbrisati bez otvaranja. Ili još bolje, pokušati spriječiti programima koji štite od neželjenih poruka ili malicioznog softwarea.
Zanimljivo je da je poznat prvi pošiljatelj spam poruke u svijetu. Bio je to Gary Thuerk, koji je greškom u tadašnju mrežu ARPANET, prethodnica interneta, na 393 korisničke adrese poslao promotivnu poruku o prodaji računala.
Sam naziv spam dugujemo britanskom showu Monty Python Flying Circus koji su tu riječ prvi upotrijebili u jednom svom tv skeču.
Inače, procjenjuje se da danas u suvremenom svijetu čak 85 posto svjetskog prometa elektroničke pošte čine spam poruke. Čini Vas se puno? Pogledajte svoj inbox!
Gojko Šušak, političar – 1998.
Šušak, Gojko, hrvatski političar (Široki Brijeg, BiH, 16. III. 1945 – Zagreb, 3. V. 1998). Studirao je matematiku i fiziku u Rijeci, te menadžment u Ottawi.
Gojko Šušak
Živio je u emigraciji u Kanadi (1969–90), gdje je bio predsjednik Hrvatsko-kanadske kulturne federacije i Zaklade za hrvatske studije, te direktor Hrvatske škole u Ottawi.
U Hrvatsku se vratio 1990. i bio ministar iseljeništva (1990–91), zamjenik ministra obrane te ministar obrane od 1991. do smrti. Na izborima 1992. i 1995. bio je biran za saborskoga zastupnika na listi HDZ-a. Od 1993. bio je i dopredsjednik HDZ-a, vođa desnoga krila stranke, te jedan od ključnih ljudi hrvatske politike 1990-ih.
Kao ministar obrane tijekom Domovinskoga rata sudjelovao u ustroju Zbora narodne garde i Hrvatske vojske, u organizaciji obrane i svim akcijama za oslobođenje okupiranih područja.
Svjetski dan slobode tiska
…
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija, https://hr.wikipedia.org
