NA DANAŠNJI DAN: Samuel Taylor Coleridge, Alberto Fortis, bitka kod Trafalgara, Alfred Nobel, Thomas Alva Edison, Andrija Hebrang, Viktor Kovačić, Ante Ciliga
Samuel Taylor Coleridge, književnik – 1772.
Samuel Taylor Coleridge (Ottery St. Mary, 21. listopada 1772. – London, 25. srpnja 1834.), engleski književnik.
Samuel Taylor Coleridge
U skladu s planom svoga utopijskog društva, ženi se Sarom Fricker, a Southney s njegovom sestrom, što je dobrim dijelom poslije unesrećilo Coleridgeov život.Bio je svestran i neprestano u letu za idejama, a djelovao je kao pjesnik, predavač, propovjednik, novinar, prevoditelj Schillerova “Wallensteina”, teolog, kritičar i esejist, davši svemu – sputavan neprilikama i ometan bolešću – mnogo manje nego što je nosio u sebi. Najbolji je i najpoznatiji kao pjesnik triju izvrsnih pjesama: “Pjesma o starom mornaru”, “Christabel” i “Kubla Khan”. Po nekima on je najbolji književni kritičar što ga je Engleska ikada imala, čovjek koji je vratio dostojanstvo i dao težinu kritici, okrenuvši se pitanjima njene biti, metode i smisla. Izvršio je golem utjecaj na moderne kritičarske škole angloameričke književnosti. Njegova cjelokupna duhovna akcija težila je utopističkoj sintezi znanosti, umjetnosti, religije i politike.
Alberto Fortis, putopiosac – 1803.
Fortis Alberto, talijanski pisac i prirodoslovac (Padova, 11. XI. 1741 – Bologna, 21. X. 1803). Augustinski redovnik i prosvjetitelj; osnovao časopise L’Europa letteraria (1768–73) i Giornale enciclopedico (1774–81) i pisao eseje o mineralogiji i prirodoslovlju.
Alberto Fortis
Putovao Europom, a od 1765. do 1791. u Dalmaciji i njezinu zaleđu boravio dvanaest puta. Istraživanja prirode, folklora i gospodarstva toga područja, za koja su ga zadužili pokrovitelji J. Stuart Bute, F. A. Hervey i Senat Mletačke Republike, proširio je proučavanjem povijesti, običaja i kulture kraja pa je donekle naučio hrvatski, koji naziva ilirskim. U Raspravi i razmatranjima o otoku Cresu i Osoru (Saggio d’osservazioni sopra l’isola di Cherso ed Ossero, 1771) preveo je nekoliko pjesama iz Kačićeva Razgovora ugodnoga, smatrajući ih narodnima. Veliku je pozornost pobudilo dvosveščano Putovanje po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1774), koje je prevedeno na francuski, engleski i njemački jezik.
Među Fortisovim etnografskim uvidima značajno je njegovo zanimanje za narodnu pjesmu Hasanaginicu, koju je objavio u izvorniku i u talijanskom prijevodu. Pjesmu je zapazio i na njemački preveo J. W. Goethe, a zatim ju je J. G. Herder uvrstio u zbirku Narodne pjesme (Volkslieder, 1778). Uz opise klime Fortis iznosi podrobnije podatke o Biokovu, koje naziva »meteorološkom pozornicom«, i mnogo piše o buri. Spominje i dva česta vjetra: šilok (jugo) i maistral (smorac).
Bitka kod Trafalgara – 1805.
Napoleon je Veliku Britaniju smatrao za najvećeg neprijatelja i dugo je planirao pohod na nju u namjeri da je osvoji
Bitka kod Trafalgara je pomorska bitka koja se vodila 21. listopada 1805. tijekom
Bitka kod Trafalgara
Napoleonskih ratova, u kojoj su se sukobili francuska i britanska mornarica. To je bila najvažnija pomorska bitka vođena tijekom Napoleonskih ratova. Napoleon je Veliku Britaniju smatrao za najvećeg neprijatelja i dugo je planirao pohod na nju u namjeri da je osvoji.
Godine 1805. admiral Horatio Nelson je s Kraljevskom mornaričkom flotom od 27 brodova porazio i uništio francusku i španjolsku flotu od 33 broda zapadno od rta Trafalgar. Admiral Nelson umro je u završnom dijelu bitke, ali tada je već osigurao svoje mjesto u povijesti kao najveći britanski mornarički junak, a Velika je Britanija tom pobjedom stekla potpunu premoć na moru.
Alfred Nobel, izumitelj 1833.
Alfred Bernhard Nobel , švedski kemičar, inženjer i industrijalac (Stockholm, 21. X. 1833 – San Remo, Italija, 10. XII. 1896). Školovao se u Sankt Peterburgu, Parizu i SAD-u.
Alfred Nobel
Vrativši se u Švedsku, započeo je proizvodnju eksploziva glicerol-trinitrata, poznatoga kao nitroglicerin. Nakon eksplozije koja je 1864. uništila tvornicu, otkrio je da se tim eksplozivom može sigurnije rukovati ako se on apsorbira u infuzorijskoj zemlji. Tako dobiveni eksploziv nazvao je dinamit (otkriće je zaštićeno patentom 1867. u Velikoj Britaniji i 1868. u SAD-u). God. 1875. prvi je proizveo još učinkovitiji oblik dinamita, tzv. praskavu želatinu, a 1886. i bezdimni eksploziv balistit te poboljšao konstrukciju i kakvoću detonatora za te eksplozive. Većim dijelom svojeg imetka, stečenoga proizvodnjom eksploziva i iskorištavanjem izvora nafte u Bakuu (Azerbajdžan), Nobel je utemeljio zakladu za nagrađivanje najznačajnijih svjetskih znanstvenih i književnih dostignuća te doprinosa razumijevanju među narodima, miru i ukidanju naoružanja (Nobelova nagrada). Prve su nagrade bile dodijeljene 10. XII. 1901., na petu obljetnicu Nobelove smrti.
Edison testirao prvu žarulju – 1879.
Ugljičnu nit su proizvodili na različite načine, od pamuka i drveta do konca i papira. Na kraju se pokazalo da je najizdržljivija nit od karboniziranog bambusa, jer može izdržati čak do 1200 sati.
Prva zgrada u svijetu koja je koristila Edisonove žarulje s ugljičnom žarnom niti bilo je kazalište u Brnu. Tek će od 1904. žarulje sa žarnom niti od volframa preuzeti dominaciju. Jedan od nosilaca patenta za žarulju s volframovom niti bio je Hrvat Franjo Hanaman.
Andrija Hebrang – 1899.
Andrija Hebrang, Bačevac pokraj Virovitice, 21. listopada 1899. – Beograd, 11. lipnja 1949., bio je hrvatski revolucionar, političar i državnik.
Andrija Hebrang
Hebrang je bio član Komunističke partije Jugoslavije od 1919. godine. Članom Mjesnoga komiteta Zagreba postao je 1925. godine. Između 1928. i 1940. godine nalazio se u zatvoru. Članom Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske postao je 1941. godine, a ujedno je imenovan i članom Vojnog komiteta KPH. Uhvaćen je od ustaške policije 1942. godine, a razmijenjen je iste godine. Političkim tajnikom CK KPH bio je između 1942. i 1944. godine, a članom Politbiroa CK KPJ 1943. godine da bi godinu kasnije, 1944., bio smijenjen zbog naglašeno samostalne zavnohovske politike. Bio je povjerenikom za trgovinu i industriju u NKOJ-u 1944. godine a Ministrom industrije u vladi Tito–Šubašić. Sukobio se s Politbiroom oko koncepcije gospodarskoga razvoja 1946. godine. Kritiziran zbog zagovaranja hrvatskih interesa. Isključen iz Politbiroa i iz KPJ 1948. godine i optužen da je surađivao s ustašama i sabotirao gospodarsku politiku. Ubijen je u zatvoru. Hebrang je bio žrtva komunističke represije, a Hrvatski sabor ga je rehabilitirao 1992. godine.
Dizzy Gillespie, muzičar– 1917.
Gillespie Dizzy (pravo ime John Birks Gillespie), američki jazz-trubač, pjevač, skladatelj i vođa orkestra (Cheraw, South Carolina, 21. X. 1917 – Englewood, New Jersey, 6. I. 1993). Jedan od najutjecajnijih umjetnika u povijesti jazza. Uz oca amatera sâm naučio svirati trombon i trubu. Godine 1935. pridružio se u Philadelphiji skupini Frankieja Fairfaxa, a 1937. otišao je u New York, gdje je svirao u jazz-orkestrima (big band) i afirmirao se kao virtuozni trubač.
Dizzy Gillespie
Uz Theloniousa Monka, Charlieja Parkera i Kennyja Clarkea utemeljitelj je novoga stila bebop 1940-ih. Najvažniju suradnju ostvario s Ch. Parkerom, sudjelovao je u projektu Jazz at the Philharmonic producenta Normana Granza svirajući s vodećim džezistima.
Godine 1947. oduševio se glazbom kubanskoga bubnjara i plesača Chana Poza, koji je uskoro počeo surađivati s njegovim orkestrom. Spajajući moderni jazz s latinoameričkim melodijama i ritmovima, promovirali su novi smjer nazvan afrokubanski jazz. Godine 1956. američka vlada poslala je Gillespieja i njegov orkestar na četverogodišnju promidžbenu kulturnu turneju po zemljama Bliskog istoka i Južne Amerike.
U zadnjem razdoblju karijere vodio je United Nation Orchestra, smanjeni jazz-orkestar u kojem su svirali ugledni sjevernoamerički i južnoamerički glazbenici. Kao vođa malih sastava ili jazz-orkestara snimio je više od 100 ploča. Autor je ili koautor niza skladbi koje su postale jazz-standardima.
Viktor Kovačić, hrvatski arhitekt – 1924.
Kovačić, Viktor, hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj.
Viktor Kovačić
Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja). Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914).
Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta. Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924. Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. – Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994). Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).
Ante Ciliga – 1992.
Ante Ciliga
Ciliga, Ante (pseudonim Tone Valić), hrvatski političar i publicist (Šegotići kraj Vodnjana, 20. II. 1898 – Zagreb, 21. X. 1992). Studij filozofije započeo na Filozofskom fakultetu u Pragu, a završio u Zagrebu, gdje je 1924. doktorirao. Sudjelovao je 1919–21. u madžarskoj revoluciji, vojnoj pobuni u Varaždinu, u proštinskoj buni u Istri. Potkraj 1924. postao sekretarom Oblasnoga komiteta KPJ za Hrvatsku i Slavoniju, a 1925. članom CK KPJ, ali je zbog izgona djelovao u Beču. Od 1926. boravio u SSSR-u, gdje je do 1928. predavao kao profesor; 1929. uhićen je zbog potpore L. Trockomu, 1930. zatočen najprije u logoru kraj Verhne Uraljska, potom u Krasnojarsku, a pušten je krajem 1935. Kada se vratio u zemlju 1937., uhićen je i prognan, pa je do 1941. živio u Parizu. Po povratku u Hrvatsku potkraj 1941. uhićen je u Sisku i zatočen u Jasenovcu, a potkraj 1942. pušten i postavljen za urednika Spremnosti. God. 1944. odlazi u Berlin, a u proljeće 1945. prelazi u Švicarsku. Nakon II. svjetskog rata živio je u emigraciji u Rimu i Parizu, a u Hrvatsku se vratio 1990. Od njegove suradnje zapaženija je ona u Novoj Evropi, Spremnosti i Biltenu Hrvatske demokratske socijalne akcije. Objavio je više knjiga memoarsko-publicističke vrijednosti, a važnije su: U zemlji velike laži (Au pays du grand mensonge, 1938), Deset godina u Sovjetskoj Rusiji (1943), Štorice iz Proštine (1944), Sam kroz Evropu u ratu (1954).
……….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr
