Velika bilježnica – Zagrebačko kazalište mladih
Velika bilježnica Ágote Kristof već dugo nije bila aktualnija. Ponovno, danas smo svjedoci globalno rasprostranjena vala nasilja koji žrtve ne uzima samo na službenim bojnim poljima, nego i na mnogo pogubnije načine, Zlom koje nepovratno mijenja generacije koje imaju tu nesreću odrastati u doba i na teritorijima pogođenima ratom. Kako preživjeti takvu sadašnjost, kako graditi budućnost, kako zaboraviti prošlost? O tome najviše možemo naučiti od djece. Katkad duboko i instinktivno pravedna, katkad zvjerski okrutna, djeca rata kao autodidakti knjigu svojih života ispisuju na otuđen, neočekivan, emocija naizgled lišen način, u epohi koja im nije ostavila drugi izbor. Život, roman, pozornica Velika bilježnica Ágote Kristóf (1986) prvi je dio trilogije koja se nastavlja romanom Dokaz (1988), a zaokružuje Trećom laži (1991). Kao Mađarica rođena i odrasla u pograničnom području, koji su jedna za drugom okupirale prvo njemačka, a potom sovjetska vojska, Ágota Kristóf emigrirala je 1956. u Švicarsku nakon krvava sovjetskog obračuna s mađarskim pokušajem kontrarežimske revolucije. Nastavila je pisati na francuskom, pretočivši svoja vlastita iskustva, sjećanja i traume u jedno od remek-djela suvremene europske književnosti, trilogiju koju šira javnost i većina čitatelja pamti ponajprije po Velikoj bilježnici, za koju je 1986. dobila Europsku nagradu za književnost pisanu na francuskom jeziku. Drugi svjetski rat i događanja u pograničnom području, u malom gradu stiješnjenu između suprotstavljenih vojnih sila, Ágota Kristóf tematizira u priči o tragediji jedne obitelji, ponajprije tragediji djece u vrtlogu rata. Autorica priču svojih junaka, dvojice dječaka koji su se našli na samoj granici dviju zemalja usred ratnih sukoba, pripovijeda škrtim rečenicama lišenim ikakva suvišna značenja, stilom koji upravo minimalizmom i jezgrovitošću čitatelju posreduje samu esenciju rata – bezvremenost neljudskosti i užasa koji ostavljaju neizbrisiv pečat na životima svih koji su njime pogođeni, a osobito djece čiji život jedva da je i započeo. Istodobno upravo tendencija k plastičnom, gotovo vizualnom i filmskom dočaravanju ratne stvarnosti, ta odsutnost ikakva bilo značenjskog bilo emotivnog suviška, svrsishodnost i narativna jednostavnost u pismu Ágote Kristóf proizvode cijeli spektar značenja, emocija, konotacija i mogućnosti interpretacija, što Veliku bilježnicu neprekidno čini zanimljivom i bliskom kazališnim pozornicama i filmskim ekranizacijama. Predstava Velika bilježnica, po istoimenom romanu Ágote Kristóf, bavi se odrastanjem u doba rata. Ispričana iz vizure djece, ispisana dječjim rukopisom oblikovanim okolnostima rata, svjedoči o razornoj premoći trenutka u kojem živimo nad onim ljudskim i humanim u nama. Sav je dječji svijet paleta likova, stanovnika malog pograničnog mjesta ukliještena između vojski i ratova koji kao da se neprestano izmjenjuju. Široka i velika slika rata iz dječje vizure izgleda poput igre. Tenkovi, avioni, eksplozije, smrti, kolone prognanih i zarobljenih svedeni su na figurice, dječje igračke, jedine koje ta djeca rata poznaju. Ta igra rata razaranja i ljudske tragedije distancira i očuđuje, svodeći ih na nijemi film koji kao da se ne događa njima, nego negdje pokraj njih. Djeca, na početku nijemi promatrači, s vremenom postaju i aktivnim protagonistima tog lanca nasilja, bivajući sve češće prinuđeni, ili možda sve češće nalazeći razlog, da i sami za njim posegnu. Zašto je Velika bilježnica aktualna uvijek te aktualna upravo sada? Njezini su junaci sudionici i svjedoci krvava rata koji međutim nije ekskluzivno vezan za prošlost, jer se već desetljećima vraća u obliku novih sukoba na različitim svjetskim teritorijima i eskalacije nasilja gotovo imanentna čovječanstvu, koji gotovo svaku njime pogođenu generaciju čine imunom na tuđu i vlastitu bol, moral i ljudskost. Ako smo čitajući roman Ágote Kristóf na ne sasvim eksplicitan način svjesni gdje se i kada rat događa te tko u njemu sudjeluje, predstava je pitanje rata i nasilja dovela do konačne lišenosti konteksta i istodobna nova kontekstualiziranja – rat se događa svugdje, uvijek, a događa nam se i danas. U bilo kojem ratu, ratni i životni principi isti su; pobjednici su oni koji se uspiju prilagoditi novoj stvarnosti, a gubitnici oni koji humanost, civiliziranost i dotad naučena ponašanja ne uspiju dovoljno uspješno i brzo ostaviti iza sebe.
