Preminuo Igor Panadić: Hvala Vam za rukomet
Tužno jutro za velikogorički sport. Preminuo je Igor Panadić, istinska legenda velikogoričkog rukometa, koji je ostavio traga u sva tri rukometna kolektiva iz Velike Gorice.
Igor Panadić je bio daleko više od trenera, bio je čovjek koji je živio za rukomet. Iako posljednjih desetak godina više nije bio aktivan, koliko god su mu to dopuštale prilike pratio je rukometna zbivanja u Velikoj Gorici. Posljednji puta sreli smo ga na rukometnom turniru povodom 25 godina ŽRK Udarnik u svibnju 2025. godine, kada je kao i uvijek bio spreman za razgovor i šalu. Dakako prijetio se tada Udarnikovih početaka i još jednom poručio “kako bi s Udarnikom sve ponovio”.
-Za mene su to samo lijepi dani. Iz ničega smo napravili danas uspješan klub. Ja osobno znam da sam se namučio, ali nije mi žao zbog toga. Uvijek se najviše sjetim tog “seoskog” ambijenta i obiteljske atmosfere koja nas je krasila. Iako smo bili u zapećku, dokazali smo da radom i poštenim pristupom možemo doći i do dobrih rezultata- rekao nam je tada Panadić, koji je u Udarniku odgojio brojne generacije uspješnih igračica, koje su bile strah i trepet gdje god bi se pojavile u dresu Udarnika.
S rodne Šolte u Veliku Goricu
Igor Panadić rođen je 1946. godine na otoku Šolti gdje je živio do svoje 12 godine, kada seli u Zagreb, gdje završava srednju školu i igra rukomet za daruvarski Partizan. Prvi trenerski posao bio mu je u Rukometnom klubu Sljeme Šestine, čio je bio osnivač, da bi se 1976. godine preselio u Veliku Goricu, gdje je postao trenerom ženskog rukometnog kluba, gdje je uz nesebičnu pomoć Željka Horvata, Borivoja Zimonje i Željka Odrčića uvodi klub iz Zagrebačke zone u Republičku ligu.
Nakon Gorice, slijedila je uspješna eta u prvoligašu Trešnjevki, s kojom osvaja Kup IHF-a i JASSA kup, tada najjači međunarodni europski turnir. Iz Trešnjevke odlazi u Kraš, a potom se opet vraća u Veliku Goricu i svoj Radnik, koji je bio u rasulu i ponovno kreće iz početka, stvarajući nove generacije uspješnih rukometašica. Isto tako, jedan je od osnivača Muškog rukometnog kluba Radnik, u kojem je jedno vrijeme bio trener i igrač.
-Kada bi me netko vratio 40 godina unazad i zapitao što bi volio raditi u životu, ja bih mu spremno odgovorio da se želim doseliti u Veliku Goricu i trenirati svoje rukometašice- kazao je povodom dobivanja Nagrade za životno djelo Zajednice športskih udruga Grada Velike Gorice 2007. godine.
Kolareva za sva vremena
Naročito je sa sjetom pričao o legendarnim vremenima u Kolarevoj ulici gdje se događalo sve bitno u goričkom sportu.
-Tu se navijalo, pjevalo, slavilo, kartalo. Bilo je to mjesto gdje su se sportaši i navijači međusobno družili. Dislokacijom sporta iz Kolareve mislim da se izgubila duša goričkog sporta- govorio je Panadić, koji je 2000. godine s Olgom Vađon stvorio drugi velikogorički klub – ŽRK Udarnik.
-Nitko nas nije volio, no svi su nas se bojali- kazao nam je za posljednjeg intervjua.
Iako se povukao s trenerske klupe, novom pozivu iz Kurilovca 2013. godine nije odolio i ponovno se vratio na mjesto svoje sreće i klub uveo u Drugu ligu.
Izreka “jabuka ne pada daleko od stabla” može se slobodno primijeniti na obitelj Panadić, jer sinovi Igor i Andrej krenuli su stopama oca. Nisu završili u rukometu, no izgradili su respektabilne nogometne karijere.
Počivali u miru. Hvala Vam za rukomet i uspomene koje ostaju za sva vremena!
