NA DANAŠNJI DAN: Zadarski mir, Michelangelo Buonarroti, Martin Luter, Branko Bauer, Enzo Ferrari

Zadarski mir – 1358.

Zadarski mir naziv je za mirovni ugovor koji je sklopljen 18. veljače 1358. između Mletačke Republike i ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca, kojim se Mletačka Republika morala odreći svojih posjeda u Dalmaciji

Zadarskim mirom prvi je put nakon Zvonimira hrvatska obala sa svim svojim otocima bila oslobođena od mletačke vlasti. Priključenje Dalmacije hrvatskom kraljevstvu imalo je znatne političke, društvene i gospodoarske implikacije, bez obzira što se takov stanje održalo pola stoljeća. Pozivanjem na činjenicu da, za razliku od drugih dalmatinskih gradova, nikad prije nije priznavao vlast ugarskih vladara, Dubrovnik je uspio u samostalnim pregovorima postići izdavanje Višegradskog ugovora, kojim mu je bila zajamčena potpuna autonomija. Od tada se počinje sustavno rabiti i pojam Republika za dubrovačku državu.

Michelangelo Buonarroti, renesansni umjetnik – 1475.

Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni (Caprese Michelangelo, 6. ožujka 1475. – Rim, 18. veljače 1564.) je bio renesansni slikar, arhitekt i pjesnik. Jedan od najvažnijih i najsvestranijih umjetnika svih vremena.

Njegov genij i njegovi veliki pothvati u svim umjetnostima učinili su ga idolom mnogih generacija umjetnika. Opisuju ga kao genija božanskog nadahnuća, nadljudske moći, koja je podarena samo malom broju rijetkih pojedinaca i koja djeluje preko njihove osobe. U trinaestoj godini započinje umjetnički put na kojem će slijediti jedino neograničenu snagu vlastitoga duha. Umjetnost je za Michelangela bila stvaranje nove stvarnosti, slično božanskom stvaranju svijeta koje ne priznaje uzore, konvencije ni pravila. I njegove skulpture vjerojatno upravo stoga odlikuje taj snažni egzaltirani grč oslobađanja iz nedefinirane gromade kamena ili mramora.

Michelangelova umjetnost je dramatična, napeta i napadna. Opsjednut ljudskim tijelom, stvorio je monumentalnu sliku čovjeka kao Herkula i heroja, centralni lik Božjeg svemira. Michelangelo je, pored Leonarda da Vincija, jedan od najinspirativnijih umjetnika talijanske kasne renesanse, kao i svijeta umjetnosti općenito, s uzorom u svom prethodniku Donatellu.

Martin Luter, vjerski reformator – 1483.

Luther Martin, njemački vjerski reformator, osnivač protestantizma (luteranstva) i središnji lik reformacije (Eisleben, 10. XI. 1483 – Eisleben, 18. II. 1546). Sin rudara, odrastao u građanskoj sredini; školovao se u Mansfeldu, Magdeburgu, Eisenachu, te od 1501. na Sveučilištu u Erfurtu, gdje je 1505. postao magister artium. Po očevoj želji trebao je studirati pravo, ali je iste godine iznenada stupio u augustinski samostan u Erfurtu, gdje je 1507. bio zaređen za svećenika. Studij teologije nastavio je u Erfurtu i Wittenbergu, gdje je, nakon prekida zbog putovanja u Rim (1510), koji je na njega ostavio vrlo negativan dojam, stekao doktorat iz teologije.

U Wittenbergu je 1511. preuzeo katedru Biblije i do 1519. predavao Psalme i novozavjetne Poslanice. Bio je pod utjecajem najprije duhovnoga pokreta Devotio moderna, potom i occamovsko-nominalističkoga »novog puta« u filozofiji i teologiji, ali je za njegov osobni duhovno-teološki razvoj odlučujući bio tzv. doživljaj u kuli wittenberškoga samostana (neki ga datiraju približno u 1512–13., drugi u 1518–19), duhovno prosvjetljenje o vjeri, opravdanju i milosti. U duhu svojega nauka o opravdanju ulazi u spor o oprostima (indulgencijama): god. 1517. sastavio je 95 teza koje je poslao njemačkim biskupima (danas se ne drži povijesnom činjenicom da je Luther objesio svoje teze na vrata wittenberške dvorske crkve); u njima ne odbacuje naučavanje o oprostima već traži da se zaustave zloporabe i sramotni nastupi pokorničkih propovjednika.

Rasprava s predstavnicima Rima brzo je prešla na bitna vjerska pitanja, kao što su papina vlast, sakramenti i sl. Budući da Luther nije odustajao od svojih teza, bulom Exsurge Domine 1520. bila je osuđena 41 njegova postavka kao krivovjerna. Iste je godine odgovorio kratkim, ali za reformaciju važnim djelima: Kršćanskomu plemstvu njemačke nacije (An den christlichen Adel deutscher Nation), O babilonskom sužanjstvu Crkve (De captivitate babylonica Ecclesiae) i O slobodi kršćanina (Von der Freiheit eines Christenmenschen); u njima traži reformu Crkve i promjene u crkvenom nauku. Svoje naučavanje sažeo je u tri »sola«: prednost Sv. pisma pred predajom (sola Scriptura), vjere pred djelima (sola fides) i milosti pred zaslugama (sola gratia). To naučavanje postalo je središnje načelo reformacije.

Bulom Decet Romanum Pontificem papa ga je izopćio (1521). Kada je na saboru u Wormsu odbio odustati od svojih stajališta, car ga je poslao u progonstvo. Pod zaštitom kneza Fridrika III. Saskoga u zamku Wartburg počeo je prevoditi Bibliju na njemački; 1522. nastavio je predavati u Wittenbergu, a 1524. oženio se bivšom redovnicom Katarinom von Bora. Najprije je podupirao, a onda oštro osuđivao ustanak u tzv. seljačkom ratu (1525); na raspravi u Marburgu (1529) sukobio se sa Zwinglijem, potvrdio je Augsburšku konfesiju (Augsburška vjeroispovijest; 1530), ali se tada i u potonjim saborima i raspravama odlučno odupirao pomirbi s Rimom. Od drugih djela značajne su mu polemike s Henrikom VIII. i Erazmom Roterdamskim i Govori za stolom, koja su bilježili njegovi učenici. Lutherov prijevod Biblije i njegovi spisi odlučno su utjecali na stvaranje jedinstvenoga njemačkoga književnog jezika.

Branko Bauer, režiser – 1921.

Branko Bauer (Dubrovnik, 18. veljače 1921. – Zagreb, 11. travnja 2002.), hrvatski redatelj. Svakako jedan od najplodnijih i najpopularnijih redatelja bivše države Jugoslavije. Njegovo poimanje režije bilo je vrlo blisko hollywoodskoj dramaturgiji, zbog toga je bio neobično popularan kod publike, ali ga je istovremeno cijenila i ozbiljna filmska kritika. Kraj života dočekao je u vrlo skromnim uvjetima – gotovo u bijedi, zbog neriješenih mirovinskih problema.

Od samog početka svoje filmske karijere imao je neobičnu empatiju prema djeci i mladima. Njegovi prvi cjelovečernji filmovi bili su dječji filmovi; Sinji galeb, 1953. (adaptacija romana “Družina Sinjega galeba” Tone Seliškara) i Milijuni na otoku, 1955. godine. Njegov sljedeći film – Ne okreći se, sine (1956.) smatra se jednim od najznačajnijih filmova s tematikom Drugog svjetskog rata, nagrađen je s tri Zlatne arene u Puli.

Prvi se okušao u žanru melodrame – Samo ljudi (1957), o ljubavi ratnog invalida i slijepe djevojke. Nakon toga slijedi jedna od prvih komedija o svakidašnjici studentskog para koji traži stan (Martin u oblacima, 1961.), naslovnu ulogu igrao je Boris Dvornik i taj film je neobično pomogao njegovoj popularnosti kod široke filmske publike. Zatim slijedi velika uspješnica Prekobrojna (1962.) – komedija o životu omladine na radnim akcijama. Film Licem u lice (1963. Zlatna arena za režiju) je njegov prijelomni film kojim se obara na samovlašće. Nakon toga radi za TV Zagreb, 70-ih se vraća se svojoj prvoj ljubavi, tematici o djeci u ratu; Zimovanje u Jakobsfeldu (1975. Zlatna arena za režiju), Salaš u Malom Ritu (1976.) i biografski film Boško Buha (1978). godine. Nositelj je priznanja Pravednik među narodima.

Enzo Ferrari, konstruktor automobila – 1898.

Enzo Anselmo Ferrari (Modena, Kraljevina Italija, 18. veljače 1898. – Maranello, Italija, 14. kolovoza 1988.) je bio talijanski vozač trkaćih automobila i poduzetnik, te osnivač momčadi Scuderia Ferrari, kao i automobilske marke Ferrari.

Bio je poznat kao il Commendatore i il Drake. U svojim posljednjim godinama života nazivan je inženjerom (l’Ingegnere) i velikim starcem (il Grande Vecchio).

…..

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis