NA DANAŠNJI DAN: Tvrtko I. Kotromanić, osnovana Legija stranaca, prvi uspješan telefonski poziv, Anka Krizmanić, Edo Šen, Jozo Kljaković, Joža Horvat
Tvrtko I. Kotromanić, bosanski kralj – 1391.
Stjepan Tvrtko I. Kotromanić (oko 1338. – 10. ožujka 1391.), poljednji bosanski ban od 1353. do 1377., a zatim prvi bosanski kralj od 1377. do 1391. godine.
Stjepan Tvrtko I. Kotromanić je bio bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. godine. Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka najvećim vladarem u povijesti srednjovjekovne Bosne. Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima. Na tom novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih kraljeva. Sljedeći zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem.
Osnovana Legija stranaca – 1876.
Legija stranaca dio je francuske vojske, razlika u odnosu na ostale redovne formacije je to što su njeni pripadnici stranci, dobrovoljci. Od vatrenog krštenja prije 175 godina u Alžiru pa do njihovih posljednjih zadaća na Balkanu i Bliskom istoku, Legionare je vodio njihov moto: čast i odanost.
Prvi uspješan telefonski poziv – 1876.
Dana 10. ožujka 1876. Alexander Graham Bell ostvario je prvi uspješan telefonski poziv, riječima “Mr. Watson, come here, I want to see you”. Poziv je bio upućen njegovu pomagaču u susjednoj sobi.
Ipak, ostaje nerazjašnjeno tko je izumio prvi telefon, budući da su Antonio Meucci, Johann Philipp Reis, Alexander Graham Bell i ostali – svi kandidati za ovu titulu.
Važno je zapamtiti da ne postoji nešto poput “jedinstvenog izumitelja telefona”. Stanje telefonije kakvo imamo danas je rezultat rada mnogih ruku, od kojih je svaka pomoć bila vrlo vrijedna.
Alexander Graham Bell
Godine 1875., dok je Alexander Graham Bell radio eksperiment na telegrafskim porukama, njegov pomoćnik je slučajno dirnuo čeličnu oprugu koja je proizvela zvonki zvuk.
Bell je čuo taj zvuk u drugoj sobi i odmah dotrčao govoreći:”Ne dirajte ništa! Recite mi šta ste upravo uradili?”
Tada je otkrio da čelična žica trepereći nad magnetnom proizvodi promjenljivu struju. Već sutra je napravljen prvi telefon. Prva telefonska linija vodila je s krova zgrade na dva kata niže. Prva rečenica izgovorena preko telefona bila je: “Gospodine Watsone, dođite! Potrebni ste mi!
Anka Krizmanić, hrvatska slikarica i grafičarka – 1896.
Dana 10. ožujka 1896. rođena je Anka Krizmanić, hrvatska slikarica i grafičarka.
Anka Krizmanić
Krizmanić je studirala u Dresdenu i Parizu, a prvi puta je javno izlagala na izložbi Medulića 1910. godine. Anka Kizmanić je u crtežu i grafici rano izoštrila osjetljivost za bitno u strukturi krajolika, pokretu figure ili stanjima ljudske psihe.
Sredinom dvadesetih godina nastaje ciklus njezinih pastela, pejzaža i portreta. Radila je i tapiserije, modne crteže i skice za lutkarsko kazalište. Izvela je grafičku mapu “Ples” 1916. godine. Dvije litografske mape “Dubrovnik” 1921. i 1922. godine, te nekoliko ciklusa pejzaža, portreta, seriju autoportreta i karikatura, plesnih i scenskih motiva i folklornih plesova. Umrla je 1987. godine u Zagrebu.
Edo Šen, hrvatski arhitekt – 1877.
Dana 10. ožujka 1877. rođen je Edo Šen, hrvatski arhitekt. Tek nakon što je 1908 . godine imenovan ze profesora na tadašnjoj Graditeljskoj školi u Zagrebu, na kojoj će djelovati do 1919., Šen postaje ovlašteni civilni arhitekt.
Edo Šen
U to vrijeme Šenov rad je pod jakim utjecajem historijskog eklekticizma. Iz tog razdoblja najznačajnije Šenovo ostvarenje je palača osiguravajućeg društva Croatia u Zagrebu iz 1910. godine. Na pročelju palače nalaze se četiri alegorijska reljefa (Žetelica, Kosac, Prelja i Drvar) koje je 1910. godine izradio istaknuti hrvatski kipar Robert Frangeš Mihanović.
Reljefi su klesani izravno na pročelju nakon što su u njega bile ugrađene vapnenačke ploče. Ostale Šenove realizacije iz tog razdoblja su stambena zgrada Mervar, nekadašnji “Dom društva čovječnosti “ u Petrinjskoj 3 iz 1912. te stambena zgrada Bezuk u Boškovićevoj 14 iz 1914. godine.
Nakon rata, točnije 13 rujna 1919. godine osnivanjem Tehničkog fakulteta u Zagrebu Šen je izabran za redovitog profesora na arhitektonskom odjeku, a nešto kasnije Vijeće fakulteta ga izabire i za prvog njegovog rektora.
Jozo Kljaković, hrvatski slikar – 1889.
Hrvatski slikar, pisac, ilustrator i karikaturist, jedan od najznačajnijih majstora hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća Jozo Kljaković rođen je u Solinu 10. ožujka 1889. godine.
Jozo Kljaković
Studirao na Akademiji u Pragu 1908 (V. Bukovac), potom u Istituto delle belle arti u Rimu, te u Ženevi 1917 (F. Hodler); fresko-slikarstvo učio je u Parizu 1920 (Marcel Lenoir).
Nakon Prvoga svjetskog rata doselio se u Zagreb. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1921. do 1943. godine, gdje je predavao zidno i dekorativno slikarstvo. Za zagrebačku je Gradsku vijećnicu naslikao sliku Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu.
Slikao je pod utjecajem secesije, F. Hodlera i Meštrovićeva nacionalnoga romantizma, odnosno neoklasicizma. Proučavao je djela renesansne umjetnosti koja su ga usmjerila prema dekorativnomu slikarstvu monumentalnih težnji. Monumentalnost postizao stilizacijom, posvećujući posebnu pozornost crtežu i kompoziciji; postupno zanemarivao boju i slikao gotovo monokromno.
Jozo Kljaković
Drugi svjetski rat zatječe ga u Zagrebu. Nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH Kljakovića ustaše zatvaraju u Zagrebu. Uhićen je 11. studenoga 1941. godine i bio je optužen da je, zajedno s Ivanom Meštrovićem, želio pobjeći prvo u Italiju a zatim u Španjolsku odakle bi otišao u Švicarsku te ondje djelovao protiv NDH i sila Osovine.
Jedno vrijeme provodi u zatvoru na Savskoj cesti gdje je bio zatvoren zajedno s Ivanom Meštrovićem a zatim je u kućnom pritvoru. Iz zatvora je pušten u veljači 1942. godine na intervenciju brojnih osoba iz javnoga i političkog života.
Nakon Drugoga svjetskog rata ostaje u emigraciji. Ne htijući vratiti se u novonastalu državu Jugoslaviju, zbog neslaganja s vladajućim režimom i političkom konstelacijom, odlazi, 1947. godine, u Buenos Aires. U Rim se vraća 1958. godine gdje slika poznate freske u zgradi Zavoda sv. Jeronima. U Zagreb se vraća 1968. godine te godinu dana nakon povratka umire.
Joža Horvat, književnik -1915.
Horvat, Joža, hrvatski pripovjedač i putopisac (Kotoriba, 10. III. 1915. – Zagreb, 26. X. 2012.). Studirao pedagogiju, filozofiju i književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Drugi svjetski rat proveo je kao aktivni antifašistički borac.
Joža Horvat
Od 1945. bio je član uredništva časopisa Republika, radio kao tajnik Matice hrvatske, poslije djelovao kao profesionalni književnik. Dva je puta, 1965. i 1973., brodovima Besa i Modra lasta putovao oko svijeta, što je postalo temom njegovih putopisa. Objavio roman Sedmi b (1939), a tijekom i nakon II. svjetskog rata pisao duhovite crtice i pripovijesti o ratnom i mirnodobnom životu (Za pobjedu, 1945; Prst pred nosom, 1947; Pripovijetke, 1951; Rasprodaja savjesti, 1957; Ni san, ni java, 1958; Abeceda ludih želja, 1960).
U ratnome romanu Mačak pod šljemom (1962), po kojem je snimljena i istoimena TV serija, kreirao lik izvana gruba, a osjećajna junaka iz naroda. Najznačajnija su mu djela putopisi: brodski dnevnik Besa (1973) i Molitva prije plovidbe (1995), u kojoj spaja različite žanrovske obrasce (putopis, esej, lirska proza, anegdota, autobiografski zapis) i uobličava putopisnu retrospektivu svih svojih plovidba. Doživljaji s putovanja morem teme su i romana za djecu i mladež, Operacija »Stonoga« (1982) i Waitapu (1984). Mladima su namijenjeni i romani Dupin Dirk i lijena kobila (1997) i Svjetionik (2000). Napisao je i nekoliko komedija, drama i filmskih scenarija. Godine 2005. objavio je autobiografiju Svjedok prolaznosti. Zbog specifičnoga humora koji prati i najtragičnije životne situacije, kritika njegovu prozu često uspoređuje s onom Slavka Kolara.
…..
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis
