NA DANAŠNJI DAN: Prognan Napoleon, Rikard Jorgovanić, Albertina Berkenbrock, Branimir Johnny Štulić, Jacques Prévert, Dražen Boić, Branko Bauer, Svjetski dan Parkinsove bolesti
Napoleon je abdicirao i prognan je na otok Elbu – 1814.
Čuveni vojskovođa, državnik i car Napoleon Bonaparte rodio se 15. kolovoza 1769. godine u francuskom gradu Ajaccio, na otoku Korzika.
Kao djete siromašnog korzikanskog plemića školovao se na francuskoj vojnoj akademiji i francusku revoluciju dočekao s činom topničkog satnika. U francuskim je revolucionarnim ratovima brzo napredovao do čina generala i godine 1796. dobio zapovjedništvo nad francuskim snagama koje su jug zemlje trebale braniti od Austrijanaca iz Italije.
Napoleon Bonaparte
Zahvaljujući svom britkom umu u nizu je bitaka i vještih manevara porazio nadmoćne austrijske kolonije, osvojio sjevernu Italiju i prisilio Austriju na sklapanje mira u Campo Formiu 1797. Njegovi vojni uspjesi i naglo stečena popularnost učinili su ga favoritom političara i narodnih masa koji su željeli stabilnost nakon godina revolucionarne anarhije i nasilja.
Godinu dana nakon pohoda u Egipat, Napoleon je godine 1799. izveo državni udar poslije kojega se proglasio prvim konzulom i zaveo osobnu diktaturu. Godine 1804. proglasio se francuskim carem. Ratovao je i osvojio gotovo cijelu Europu, te se dva puta vraćao na vlast nakon što su ga protjerivali na izolirane otoke. Zbog svoje kratke, ali burne vladavine Napoleon je i danas predmetom velikih kontroverzi.
Dana 2. prosinca 1804. godine u pariškoj katedrali Notre-Dame, uz prisutnost pape Pija VII. i nekoliko tisuća ljudi, Napoleon Bonaparte svečano je okrunjen za cara Francuza.
Njegovu krunidbu francuski je narod izglasao na referendumu.
Punih 48 godina kasnije, 2. prosinca 1852., na obljetnicu krunidbe Napoleona I. za cara Francuza, carem se proglasio njegov nećak, Louis-Napoleon Bonaparte.
Rikard Jorgovanić, pisac – 1853.
Rikard Jorgovanić (Mali Tabor, 11. travnja 1853. – Zagreb 24. listopada 1880.), hrvatski književnik. Književnik i novinar bogate inspiracije, stvorio oveći pjesnički i prozni opus, a u feljtonistici bio najbolji Šenoin komplement u novovremenoj hrvatskoj literaturi.
Jorgovanić u svojoj književnosti ne podliježe kolektivizmu i nacionalnim temama; on romantičarski pjeva o ljubavi kao osjetu transcendentalnoga, kao snovitom promišljanju, a ne konkretnoj akciji, dok radnju svojih proznih djela, navješćujući kozmopolitizam nekih svojih nasljednika, radije smješta u Rim negoli u kakav mitski kraj hrvatske povijesti u kojem dominiraju uskoci i age. Antologijske su njegove pjesme Na pragu, Svetokrilac, Noć, U tihoj drijemajućoj noći i dr. Karakteristične su njegove proze Mlinarska djeca, Dada, Ljubav na odru, Žena i ljubovca itd.
Albertina Berkenbrock, blaženica – 1919.
Albertina Berkenbrock (São Luís, Brazil, 11. travnja 1919. – 15. lipnja 1931.), brazilska djevojka njemačkog podrijetla, mučenica, proglašena blaženom u Katoličkoj Crkvi.
Albertina Berkenbrock
Albertina je rođen u São Luísu u brazilskoj državi Santa Catarina. Njezini baka i djed emigrirali su iz njemačkog mjesta Schöppingena u Brazil sa svoje troje djece. Jedan od njih bio je Johann Hermann, koji će postati Albertinin otac. Johann je oženio Elisabeth Schmöller i par je imao devetero djece. Bili su pobožna poljodjelska obitelj, koja je redovito pohađala crkvu i nastojala živjeti u skladu s katoličkom vjerom u svakodnevnom životu.
Albertina je krštena 25. svibnja 1919., a svetu potvrdu je primila 9. ožujka 1925. Dana 16. kolovoza 1928., kada je primila svoju prvu pričest, opisala je to iskustvo kao najljepši dan svog života. Imala je posebnu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i sv. Alojziju Gonzagi, svecu zaštitniku São Luísa, njenog rodnog mjesta.
Dana, 15. lipnja 1931., Maneco Palhoça, jedan od očevih zaposlenika, pokušao je silovati Albertinu. Ona se odupirala, a kada je napadač konačno shvatio da neće uspjeti, ubio ju je prerezavši joj grkljan nožem. Pokušao je za svoj zločin okriviti drugoga. Kasnije je prepoznat kao osumnjičeni, uhićen je i priznao je Albetinino ubojstvo, kao i još dva ubojstva. Osuđen je na doživotni zatvor. Tamo je priznao drugim zatvorenicima, da je ubio Albertinu jer je odbijala njegove pokušaje silovanja. Albertina Berkenbrock smatra se mučenicom u obrani kreposti. Papa Benedikt XVI. proglasio je Albertinu blaženom 20. listopada 2007. Njezin spomendan je 15. lipnja.
Branimir Johnny Štulić, pjesnik – 1953.
Branimir Johnny Štulić (Skoplje, 11. travnja 1953.), rock glazbenik iz generacije zagrebačkog novog vala, osnivač grupe Azra. Prema jednom izboru, najveći je hrvatski pop-rock idol.
Jedan je od najznačajnijih protagonista hrvatskog rocka te glazbene pozornice u svim republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije. Stvorivši sastav Azra koji se munjevito popeo na sam vrh ondašnje jugoslovenske rok-scene, u danima kada je “Bijelo dugme” već stagniralo, Johnny je raspustio Azru i 1984. godine otišao u Nizozemsku. Godine 1991. Johnny se do daljnjega vratio u Nizozemsku.
Jacques Prévert, pjesnik – 1977.
Jacques Prévert (Neuilly sur Seine, 4. veljače 1900. – Omonvill la Petite, 11. travnja 1977.), francuski pjesnik
PRÉVERT, Jacques
Nazvan je “pjesnikom Pariza”. Iako je najviše poznat po pjesmama konvencionalno-lirskog ugođaja, od kojih su mnoge uglazbljene – kao “Barbara” i “Uvelo lišće” – u interpretaciji Yves Montanda, Juliette Gréco i drugih. Njegovi književni počeci vezani su uz nadrealizam. Godine 1931. objavio je humorističku fantaziju “Večera glava u Pariz – France”, pisanu u duhu nadrealizma, tada dominantnog umjetničkog pokreta.
Prévert je pjesnik neposredne osjećajnosti. U njegovu pjesništvu prevladava dvojak osjećaj – razumijevanje za individualni život i ljudsku intimu, te revolt prema onima koji onemogućavaju ljudsku sreću.
Godinama je objavljivao pjesme pojedinačno, a tek 1940. ih tiska u posebnoj zbirci “Riječi”. Mnoge mu je pjesme uglazbio Joseph Cosma. Veći dio svoje aktivnosti posevetio je filmu. Djelovao je kao suradnik režisera Marcela Carnea, a autor je velikog broja filmskih scenarija i dijaloga (“Obala u magli”, “Dan se rađa”, “Ljubavnici iz Verone”, “Djeca raja”). Njegovu ranu poeziju karakterizira revolt i mladenački cinizam, ismijavanje svakog autoriteta. Voli političku aluziju, a u njegov poetski rječnik ušli su mnogi izrazi iz svakidašnjeg pučkog žargona.
Dražen Boić, kompozitor – 2013.
Dražen Boić (Zagreb, 11. travnja 1931. – Zagreb, 16. veljače 2013.) hrvatski pijanist i skladatelj.
Dražen Boić
Iako je po struci bio liječnik, cijeli život posvetio je glazbi. Tijekom 1950.-ih zajedno s Mihajlom Švarcom osnovao je klaviristički jazz trio u Hrvatskoj te je kao pijanist bio član Plesnog orkestra Radio Zagreba i Orkestra Nikice Kalogjere.
Zajedno sa svojim klavirskim triom nastupao je u raznim stranim zemljama među kojima se ističu turneje u Australiji, po američkim bazama u Europi te u Sovjetskom savezu. Kao jazz pijanist imao je zapaženu ulogu u obradama klasičnih skladbi u jazz aranžmanu, u raznim jazz skladbama te u skladbama zabavne glazbe.
Od 1983. rado je kao hotelski pijanist u zagrebačkom hotelu Esplanade, a tijekom 1990.-ih nastupao je i u emisijama na HRT-u (Nedjeljom popodne, Dobri ljudi). Posthumno mu je 2013. godine dodijeljen Porin za životno djelo.
Branko Bauer, režiser – 2020.
Branko Bauer (Dubrovnik, 18. veljače 1921. – Zagreb, 11. travnja 2002.), hrvatski redatelj. Svakako jedan od najplodnijih i najpopularnijih redatelja bivše države Jugoslavije. Njegovo poimanje režije bilo je vrlo blisko hollywoodskoj dramaturgiji, zbog toga je bio neobično popularan kod publike, ali ga je istovremeno cijenila i ozbiljna filmska kritika. Kraj života dočekao je u vrlo skromnim uvjetima – gotovo u bijedi, zbog neriješenih mirovinskih problema.
Branko Bauer
Od samog početka svoje filmske karijere imao je neobičnu empatiju prema djeci i mladima. Njegovi prvi cjelovečernji filmovi bili su dječji filmovi; Sinji galeb, 1953. (adaptacija romana “Družina Sinjega galeba” Tone Seliškara) i Milijuni na otoku, 1955. godine. Njegov sljedeći film – Ne okreći se, sine (1956.) smatra se jednim od najznačajnijih filmova s tematikom Drugog svjetskog rata, nagrađen je s tri Zlatne arene u Puli.
Prvi se okušao u žanru melodrame – Samo ljudi (1957), o ljubavi ratnog invalida i slijepe djevojke. Nakon toga slijedi jedna od prvih komedija o svakidašnjici studentskog para koji traži stan (Martin u oblacima, 1961.), naslovnu ulogu igrao je Boris Dvornik i taj film je neobično pomogao njegovoj popularnosti kod široke filmske publike. Zatim slijedi velika uspješnica Prekobrojna (1962.) – komedija o životu omladine na radnim akcijama. Film Licem u lice (1963. Zlatna arena za režiju) je njegov prijelomni film kojim se obara na samovlašće. Nakon toga radi za TV Zagreb, 70-ih se vraća se svojoj prvoj ljubavi, tematici o djeci u ratu; Zimovanje u Jakobsfeldu (1975. Zlatna arena za režiju), Salaš u Malom Ritu (1976.) i biografski film Boško Buha (1978). godine. Nositelj je priznanja Pravednik među narodima.
Svjetski dan Parkinsove bolesti
Ime je dobila po dr. Jamesu Parkinsonu koji je 1817. godine prvi puta opisao simptome ove bolesti u svom poznatom eseju o “drhtajućoj paralizi” (An Essay on the Shaking Palsy). Javlja se u 1 % populacije starije od 60 godina.
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;
