Mile Marinčić: Ne treba paničariti, ali ne treba biti niti neodgovoran

U vremenu u kojem vlada neizvjesnost, dekan Visoke škole Ivanić-Grad, Mile Marinčić pronašao je vremena kako bi za čitatelje našeg portala progovorio o pandemiji koronavirusa, kako se u novonastaloj situaciji snašao gradski Stožer civilne zaštite, ali i kako se u organizaciji nastave na daljinu snašla Visoka škola.

Svjedoci smo kako je Hrvatska uvela online nastavu, pa kakvo je stanje s nastavom na daljinu kada je u pitanju Visoka škola Ivanić-Grad?

S ponosom mogu reći da smo kao relativno mlada visokoškolska ustanova odmah u početku razmišljali o mogućim oblicima nastave na daljinu. Osim što su svi naši studenti već pri upisu imali svoj elektronički identitet i otvoren mail u sustavu Visoke škole Ivanić-Grad, pobrinuli smo se da se stvori interna mreža komuniciranja na Visokoj školi Ivanić-Grad. Naravno, nismo mi znali da će se dogoditi koronavirus, ali smo se nastojali osigurati za rizične situacije. Ovdje svakako treba spomenuti našu tvrtku koja održava informatički sustav Visoke škole Ivanić-Grad i koja nam je i u ovom trenutku stalno dostupna, bez obzira na zauzetost zbog ove novonastale situacije.

Ovdje mogu pohvaliti i svoje djelatnike koji su već u petak 13. ožujka, dok sam bio na nastavi na Veleučilištu „Lavoslav Ružička“ u Vukovaru, promptno reagirali i donosili prave odluke za sve nas (studente, instituciju, profesore…) Mogu napomenuti da je isto postupilo i Veleučilište u Vukovaru, te je reagiralo na izuzetno visokoj razini i krajnje odgovorno prema svima. U ovom trenutku nas malo zabrinjava samo dinamika osamostaljenja Visoke škole Ivanić-Grad. Naime, mi smo predali zahtjev MZO-u i dobili povratni odgovor. Trenutačno radimo dopunu dokumentacije, a nismo sigurni kad ćemo s dopunjenom dokumentacijom moći do MZO-a, te da se nakon toga cijeli proces kako je i određeno nastavi kroz povjerenstvo od strane AZVO-a. Uvjereni smo kako će i MZO, kao i AZVO imati potpuno razumijevanje u novonastaloj situaciji, kao što su i dosad za Visoku školu Ivanić-Grad imali razumijevanje i bili nam raspoloživi u svakom pogledu.

Koronavirus tema je koja prevladava na globalnoj razini. Virus je došao i do Hrvatske, gdje je trenutno 128 zaraženih. Nacionalni krizni stožer za sada sve aktivnosti odrađuje na visokoj razini?

Zadovoljstvo je promatrati djelovanje odgovornih ljudi na razini RH počevši od premijera Andreja Plenkovića, preko ministra Vilija Beroša, prof.dr.sc. Alemke Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ i ostalih koji su u ovom trenutku aktivno uključeni u borbu s koronavirusom. Svi nas oni redom upozoravaju na opasnost koja se dogodila na svjetskoj razini, ali i ulijevaju sigurnost, te savjetuju kako se u ovoj novonastaloj situaciji boriti da bi ju se što bezbolnije prevladalo. Nažalost koronavirus nije samo pitanje zdravlja ili bolesti, već se kao što vidimo reflektira na gotovo sve aspekte društva počevši od ekonomskog pa dalje…
Među onima koji odrađuju lavovski posao svakako treba izdvojiti jedno ime, ono Alemke Markotić.

Naravno, profesorica Markotić ne samo da je ozbiljno i sa znanstvene strane krajnje odgovorno pristupila novonastaloj situaciji, krajnje profesionalno vodi brigu o svim detaljima vezanim uz izazove koje je pred nas postavio coronavirus. Istovremeno profesorica Markotić nastupa sasvim odmjereno i smireno s jasnim porukama kroz svoje nastupe. Njezina smirenost nije slučajna, profesorica je prošla zlo rata u Bosni i Hercegovini, jer je u najtežim trenucima bila u Sarajevu. Nastupa krajnje profesionalno kao znanstvenica, a istovremeno nosi u sebi smirenost koji posjeduje kao praktična vjernica. Mišljenja sam kako profesorica Markotić zrači energijom „bioetičarke“ suvremenog doba, baš kao što je to zamislio Van Rensselaer Potter, tvorac suvremene bioetike u svojoj knjizi „Bioetika: most prema budućnosti“. Činjenica je kako nam se događaju situacije (Italija), poput one kada je u SAD-u 60-tih godina prošloga stoljeća, otkriven prvi aparat za hemodijalizu (zamjena (pročišćavanje) krvi kod bolesti bubrega), o čemu piše Ante Čović u svojoj knjizi „Etika i Bioetika“.

Nažalost, aparat je u jednom danu mogao primiti jednog pacijenta, kao što nam svjedoči doktorica Sršen iz Padove imamo određeni broj respiratora za oboljele od koronavirusa, ali nemamo za sve pacijente, te se nalazimo u situaciji da moramo odlučivati tko će živjeti a tko ne. Tako je bilo i s aparatom za hemodijalizu. Kako pišu Ivana Zagorac i Hrvoje Jurić, odmah nakon što je stavljen u funkciju stroj za dijalizu bubrega, pojavio se nerazmjer između tehničkih mogućnosti Centra i broja potrebitih bolesnika. Pojavio se također uvid da odluku o tome kojim će pacijentima biti omogućena dijaliza ne mogu donositi samo djelatnici te medicinske ustanove, jer to nije puka tehnička odluka o kojoj se može odlučiti na temelju medicinske stručnosti, nego se radi o etičkoj odluci koja zapravo presuđuje o kvaliteti života pacijenata ili čak o tome tko će živjeti, a tko umrijeti. Stoga je osnovan etički komitet, koji je zbog težine odluka o kojima je vijećao i zbog svojih ovlasti prozvan »Božjim komitetom«. U sastav navedenog komiteta bila uključena samo dva liječnika od ukupno devet članova, a ostali članovi su bili iz drugih profesija. Na taj je način inicirana ne samo nova vrsta institucionalizacije odlučivanja u medicinskoj praksi (etički komiteti nasuprot liječničkom paternalizmu), nego i nova vrsta refleksije (nova medicinska etika, kasnije bioetika, nasuprot tradicionalnoj hipokratskoj medicinskoj etici). Današnji pojam bioetike obuhvaća ljudsku odgovornost naspram svih oblika života koji postoje u svijetu, mišljenja sam kako profesorica Markotić nastupa upravo „bioetički“.

Nažalost, ima i onih koji su nesavjesni, pa svojim djelovanjem ugrožavaju sve oko sebe?

Kao teolog i etičar (bioetičar) mogu navesti barem tri bioetička problema vezana uz coronavirus. Siguran sam da ih se može navesti i daleko više, ali ovdje možemo istaknuti tri.

Prvi problem se tiče našega znanstvenog i tehničko-tehnološkog napretka i možemo ga vezati uz laboratorije u kojima se rade istraživanja (Wuhan), te uz odgovornost onih kojima je virus „pobjegao“. Coronavirus vežu uz šišmiše koliko mogu pročitati iz medija… Sjećam se vremena 80-tih godina prošlog stoljeća, kad je HIV odnosno AIDS, kojega HIV uzrokuje postao globalna prijetnja, a za samu bolest se pokušalo optužiti primate (majmune). Gotovo da se došlo na ideju kako svu populaciju majmuna treba uništiti. Na kraju se pokazalo, a o tome sam pisao još kao gimnazijalac, da je za HIV odnosno AIDS kriv čovjek i njegova neurednost u spolnosti i seksualnosti. Dakle prva odgovornost u slučaju koronavirusa predstavlja se pred one koji rade znanstvena istraživanja i vode laboratorije u kojima se sve priprema, a onda se navedenu odgovornost može još dijeliti unutar tih krugova, zašto ovdje nemamo vremena.

Drugi problem odnosi se na liječnike, kao one koji su obrazovani i stručni i koji bi prvi trebali razumjeti prijetnju i prema toj prijetnji se odgovorno odnositi. Svjedoci smo, ne samo u RH, nego i u drugim državama, kako su se liječnici koji su bili u žarištima virusa, ili barem u mjestima u kojima je virus zaživio, ponijeli krajnje neodgovorno i neetično. Naime, oni su navedeno prešutjeli i negirali, te s tim ugrozili cijeli sustav. Postavlja se pitanje njihove odgovornosti za moguću smrt pacijenta (pacijenata) s kojima su bili u kontaktu, ali i za moguću smrt ostalih članova društva bilo unutar institucije na kojoj su radili, ili ljudi izvan institucije s kojima su se susretali…

Treći problem, koji izgleda najbenigniji, jesu obični građani (laici) koji na prvu ne shvate na pravi način koliko je situacija opasna, te se bez obzira na upute nadležnih tijela ponašaju neodgovorno, bilo da su došli iz mjesta gdje je žarište virusa, ili bili u kontaktu s nekim tko je došao iz navedenih mjesta. U navedeno spada i nepoštivanje odredbe o samoizolaciji. Sve naveden su krajnje neodgovorna i neetična ponašanja, koja mogu imati nesagledive posljedice.

Svjedoci smo kako u Ivanić-Gradu, Stožer civilne zaštite djeluje na visokoj razini te su već poduzete sve mjere, kako bi se smanjilo širenje virusa među populacijom.

Odgovorno tvrdim, premda nisam član užeg stožera, kako se Ivanić-Grad na čelu s gradonačelnikom Javorom Bojanom Lešom, kao i zamjenik gradonačelnika i načelnik Stožera zaštite spašavanja Grada Ivanić-Grada Željko Posilović, organizirao na pravi način. Striktno se slijede upute koje dolaze s viših razina, prvenstveno iz Nacionalnog stožera. Naravno uvijek će biti pojedinaca, koji će ignorirati i zanemarivati, pa i omalovažavati upute koje im šalje Stožer civilne zaštite Ivanić-Grad. Takvim bih postavio pitanje: jesu li spremni preuzeti odgovornost za moguću pandemiju u Ivanić-Gradu. Krajnje su neodgovorni i pojedinci koji su bili u kontaktu s osobama koje su se vratile iz žarišta virusa (primjerice iz Italije), a ne samo da se nisu stavili u samoizolaciju ili prijavili Stožeru ili nekom nadležnom tijelu, nego su pokušali zatajiti navedeni kontakt, riskirajući pritom zdravlje svih građana.

Slijedom svih poziva Nacionalnog stožera, kao i ravnateljice Markotić, mogu samo na kraju reći kako ne treba paničariti, ali ne treba biti niti neodgovoran, da ne kažem neozbiljan i misliti kako se sve događa nekome drugome.