NA DANAŠNJI DAN: Sveti Lovro, bitka kod Lašve, Matko Laginja, Drugi balkanski rat i Antonio Banderas

Sveti Lovro, mučenik – 258.

Sveti Lovro je kršćanski svetac, rimski đakon pogubljen u Rimu 10. kolovoza 258. godine, za vrijeme cara Valerijana. Prema legendi, rođen je u rimskoj provinciji Hispania Tarraconensis u gradu Osca. To je danas grad Huesca u Španjolskoj.

U vjeri ga je poučio arhiđakon Siksto. Kada je Siksto postao papa 257. godine, Lovro je postao đakon i dobio je službu upravljanja nad crkvenim blagom te skrbi nad siromašnima. Prema legendi, među blagom je bio i sveti gral, kalež iz kojeg je Isus pio na Posljednjoj večeri.

Lovro je prema legendi poslao sveti gral u Španjolsku i danas se čuva u Valenciji, ali se ne može potvrditi autentičnost. Bio je jedan od prvih arhivista u Crkvi pa je zaštitnik knjižničara.

Sveti Lovro jedan je od najpoznatijih svetaca. Slave ga i pravoslavni vjernici, anglikanci i luterani. Budući da se kiša meteora, zvana Perzeidi, događa otprilike u vrijeme njegova spomendana sredinom kolovoza, naziva se i “suze sv. Lovre”.

Bitka kod Lašve – 1415.

Bitka koja se odigrala 10. kolovoza 1415. godine kod Lašve kad su se sukobile snage Hrvatsko-ugarskog kraljevstva i snage pristaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića pomognute snagama Osmanskog Carstva.

Godine 1398. utjecao je Hrvoje Vukčić Hrvatinić na izbor kralja Ostoje za bosanskoga kralja.

Kad je umro hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I., sudjelovao je Hrvatinić u dinastičkim borbama kao protivnik kralja Sigismunda Luksemburgovca i na strani Ladislava Napuljskoga. Potonji mu je 1391. godine na upravu povjerio banovine Dalmaciju i Hrvatsku.

Kad je za hrvatsko-ugarskoga kralja 1403. godine okrunjen Ladislav Napuljski, Hrvatinića je postavio za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim, darovavši mu uz to otoke Brač, Hvar i Korčulu, čime je Hrvoje Vukčić Hrvatinić stekao naslov hercega Splita, potkralja Dalmacije i Hrvatske, velikog vojvode bosanskog i kneza Donjih kraja.

S vremenom se sukobio s bosanskim kraljem Ostojom. Hrvatinić je utjecao na to da se Ostoju svrgne s prijestolja i izabere novi bosanski kralj, Tvrtko II. Tvrtković (1404. godine). U Bosni se potom pod vodstvom Hrvatinića i kralja Tvrtka II stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Žigmunda Luksemburgovca.

Preokret se zbiva 1408. godine. Žigmundovim upadom u Bosnu koji je rezultirao paleži Dobora i pokoljem bosanske vojske, Hrvoje je prešao na Žigmundovu stranu, zadržavši sve naslove i uprave koje je imao.

Ugarska pobjeda u Bosni označila je stvarno slabljenje moći Hrvatinića. K tome ponovo je 1412. za bosanskog kralja izabran Ostoja, kralj na čije je svrgavanje utjecao Hrvatinić. Pristanak uz Žigmunda nije pomogao Hrvatiniću.

1413. je godine kralj Žigmund (Sigismund) Hrvatinića proglasio veleizdajnikom. Nakon mnogih sukoba Žigmund je oduzeo Hrvoju župu Sanu, otoke Brač, Hvar i Korčulu, a Split uzeo pod svoju zaštitu.

Hrvoje je tada zatražio pomoć nezadovoljnih bosanskih velikaša i Osmanlija.

Matko Laginja, političar – 1852.

Hrvatski pravnik, političar i preporoditelj Matko Laginja rođen je u Klani, 10. kolovoza 1852. godine.

Doktorirao je pravo u Grazu. U mladosti je Laginja prihvatio politički program Ante Starčevića te je s Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem osnovao u Istri Stranku prava. U sklopu hrvatskoga narodnog preporoda u Istri djelovao je politički, ali i gospodarski, s ciljem postizanja neovisnosti hrvatskih seljaka o talijanskim veleposjednicima i trgovcima.

Bio je na čelu zadružnog pokreta (zadrugarstvo), koji je osnovao niz kreditnih zadruga (posujilnica) i gospodarsko-potrošačkih zadruga. U političkom životu Istre Laginja unosi izrazitije oblike hrvatske nacionalne ideje i oštriji nastup prema talijanskom nacionalizmu. ‘Otac Istre’ tri se desetljeća bori za njezin preporod, što nastavlja i u Zagrebu, osobito kao hrvatski ban.

Od 1900. do 1915. bio je odvjetnik u Puli, a od 1915. u Zagrebu. Jedno vrijeme bio je i poslanik u Carevinskom vijeću u Beču, zatim predsjednik Starčevićeve stranke prava. 1917. godine je bio pobornikom Svibanjske deklaracije kojom se zahtijevalo ujedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba s područja Austro-Ugarske. Umro je u Zagrebu, 18. ožujka 1930. godine.

Drugi balkanski rat – 1913.

Drugi balkanski rat trajao je od 29. lipnja do 10. kolovoza 1913. Bio je vođen između Bugarske i saveza Grčke i Srbije, kojima su se priključili i Crna Gora, Rumunjska i Turska zbog nezadovoljstva podjelom osvojenih teritorija iz Prvog balkanskog rata.

Nakon protjerivanja Turaka iz Makedonije, Srbija, Grčka i Bugarska su nastojale zadržati osvojena područja pod svojom vlasti. Dok je pitanje osvojenih teritorija u Makedoniji između Srbije i Bugarske bilo riješeno Tajnim dodatkom uz Ugovor o prijateljstvu i savezu, pitanje Makedonije između Grčke i Bugarske ostalo je otvoreno, pri čemu su iznevjerene želje makedonskog naroda.

Pred napadima srpske i grčke vojske, a sa sjevera ugrožena nastupanjem Rumunjske i s juga nastupanjem Turske, Bugarska je bila prinuđena zatražiti primirje. Sve vojne operacije su zaustavljene 31. srpnja u podne, a mirovni ugovor je potpisan 10. kolovoza u Bukureštu, po kojem se Bugarska odrekla svih spornih teritorija u korist Srbije i Grčke. Turska je dobila Jedrene a Rumunjska područje Dobruže. Mirovni ugovori s Turskom su uspostavljeni: Bugarska 24. rujna 1913. u Carigradu; Grčka 14. rujna 1913. u Ateni i Srbija 14. ožujka 1914. u Carigradu.

Drugim balkanskim ratom je razbijen Balkanski savez i ojačan utjecaj Velikih sila na balkanske države. Makedonija je bila podijeljena između Srbije i Grčke.

Antonio Banderas, glumac – 1960.

José Antonio Domínguez Banderas (Malaga, 10. kolovoza 1960.) je španjolski filmski glumac, redatelj, producent i pjevač.

Istakao se glumeći u holivudskim filmovima kao što su: Ubojice, Intervju s vampirom, Desperado, Philadelphia i Zorro: Maskirani osvetnik.