NA DANAŠNJI DAN: Luka Sorkočević, Carl Zeiss, Hinko Hinković, Vjenceslav Novak, Franjo Dugan, Theodor Adorno, Hooverova brana, Nikita Hruščov, Teroristički napad na SAD

Luka Sorkočević, skladatelj – 1789.

Luka Sorkočević, Luka Ignacije Antunov (Luca Sorgo), hrvatski diplomat i skladatelj

Glazbenu naobrazbu stekao je u Dubrovniku i Rimu. Obavljao je diplomske dužnosti te zastupao Dubrovačku Republiku u pregovorima s Francuskom i kod Josipa II. u Beču. Ujak Toma Basiljevića i brat erudita Miha Sorkočevića.

Skladanjem se bavio u mladosti i to od 1754. do 1770. U tom je razdoblju napisao sva svoja, uglavnom instrumentalna, djela koja nam autora predstavljaju kao izrazita simfoničara. Zapravo je bio prvi hrvatski skladatelj simfonija, a stvarao je pod izrazitim utjecajem talijanske pretklasične simfonije. Svi autografi i rukopisi njegovih skladbi pohranjeni su u samostanu Male braće u Dubrovniku.

Njegove skladbe pripadaju antologijskim dosezima hrvatske pretklasične glazbe. Održavao je veze s uglednim suvremenicima (Fortis, Haydn, Gluck, Bajamonti), te je napisao dnevnik sa zanimljvim napomenama o suvremenicima koje je susretao na putovanjima. Kao obrazovani ljubitelj lijepe knjige i mecena, priređivao je u svom dvorcu brojne literarne akademije i koncerte. U posljednjim godinama života zapao je u jaku melankoliju koju je okončao samoubojstvom, bacivši se s prozora svoje kuće, današnjeg Biskupskog dvora.

Carl Zeiss, optičar – 1816.

Carl Zeiss

Carl Zeiss (Weimar, 11. rujna 1816. – Jena, 3. prosinca 1888.) bio je njemački optičar i poduzetnik, najpoznatiji po tome što je osnovao tvrtku »Carl Zeiss« za proizvodnju optike i preciznih instrumenata 1846. godine.

Dana, 10. svibnja 1846. skupio je dokumentaciju za pokretanje mehaničkoga laboratorija. Iste godine osnovao je tvrtku Carl Zeiss, za proizvodnju preciznih optičkih uređaja, osobito mikroskopa u gradu Jeni u Njemačkoj.

Danas Carl Zeiss AG proizvodi fotoobjektive, teleskope, astronomske instrumente, planetarije,

Hinko Hinković, hrvatski političar – 1854.

Hinko Hinković,

Hinković, Hinko, hrvatski političar i odvjetnik (Vinica, 11. IX. 1854 – Zagreb, 3. IX. 1929). Pravo je studirao u više mjesta, a u Grazu je 1878. promoviran za doktora pravnih znanosti. Nakon završetka studija nastanio se na Sušaku i priključio Stranci prava, koja je 1878. počela obnavljati svoju političku djelatnost. Zbog nacionalnih stajališta izraženih u člancima objavljenima u listu Sloboda došao je u sukob sa stranačkim vodstvom, pa je morao napustiti redakciju lista. Kao kandidat Stranke prava izabran je 1884. za zastupnika u Hrvatskome saboru. Zbog zauzimanja za suradnju s Neodvisnom narodnom strankom i za ujedinjenje saborske opozicije u nastupu protiv Khuenova režima iznova se sukobio sa stranačkim vodstvom, pa je 1886. napustio Stranku prava. Nakon toga posvetio se odvjetništvu. God. 1909. bio je glavni branitelj na montiranome političkom procesu protiv članova Srpske samostalne stranke (tzv. veleizdajnički proces). Zbog izjave u tisku o značaju procesa osuđen je na šest mjeseci zatvora, pa je nakon osude otišao u emigraciju. Nakon povratka u Hrvatsku 1913. priključio se nakratko Hrvatsko-srpskoj koaliciji; za I. svjetskog rata iznova boravio u emigraciji, gdje se angažirao u kampanji protiv Austro-Ugarske. Sudjelovao je u osnivanju Jugoslavenskog odbora, s kojim je 1918. došao u sukob zbog samostalnih političkih akcija. Istodobno se sukobio i s N. Pašićem i ostalim zagovornicima centralizma i srpske hegemonije. U jugoslavenskoj državi Hinković se istaknuo kao protivnik centralizma i unitarizma, zauzimajući se za preustroj monarhističke Jugoslavije na federativnome načelu.mikroskope, projektore i dr., ima oko 25 000 zaposlenika.

Vjenceslav Novak, hrvatski pisac – 1859.

Vjenceslav Novak

Rođen je u doseljeničkoj češkoj obitelji 11. rujna 1859., gdje je majka Senjanka iz doseljene bavarske obitelji. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma, te su ga zvali hrvatskim Balzacom. Osnovnu i srednju školu je završio u Senju i Gospiću. Poslije završene preparandije u Zagrebu radi neko vrijeme kao učitelj u Senju. U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca. Napisao je sedam romana. Objavio je tridesetak pripovjedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologije i muzičke pedagogije. U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedač) prikazivao je sve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka. Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragičnu stranu života, s naglašenom osjećajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošću i samilošću. U hrvatsku je književnost uveo novinu: prikaz poniženog malog čovjeka i socijalne teme, često vezane uz velegrad – život gradske sirotinje i siromašnih đaka. Jednu takvu analizu socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva dao je u svom poznatom romanu Posljednji Stipančići. Umro je 20. rujna 1905. godine u Zagrebu.

Franjo Dugan, skladatelj – 1874.

Franjo Dugan stariji (Krapinica, 11. rujna 1874. – Zagreb, 12. prosinca 1948.), hrvatski skladatelj, orguljaš, glazbeni pisac i akademik.

Franjo Dugan

Dugan je glazbu najprije učio kod Vatroslava Kolandera, čije je mjesto stalnoga orguljaša Zagrebačke katedrale kasnije i naslijedio, a studij glazbe je nastavio kod Roberta Kahna i Maxa Brucha na Visokoj glazbenoj školi u Berlinu, gdje je 1908. i diplomirao.

Vrativši se u domovinu, djelovao je kao profesor u Osijeku i Zagrebu. Također je djelovao kao dirigent te aktivni član mnogih umjetničkih društava. Bio je jedan od osnivača i glavnih pobornika Cecilijanskog pokreta u Hrvatskoj te dugogodišnji urednik glazbenih priloga u časopisu »Sv. Cecilija«. Iza sebe je ostavio veći broj skladbi, instrumentalnih i vokalnih. U suštini kasni romantičar, ponešto konzervativan, Dugan je više puta posegnuo i za hrvatskim glazbenim folklorom, služeći se ponekad i citatima. U svojim je djelima za orgulje dao vrlo vrijedne priloge hrvatskoj orguljaškoj glazbi.

Theodor Adorno, njemački filozof – 1903.

Theodor Adorno

Adorno, Theodor Ludwig Wiesengrund, rođen u Frankfurtu 11. rujna 1903., bio je njemački filozof, sociolog i muzikolog. Theodor Adorno je, s Maxom Horkheimerom, suutemeljitelj i jedan od najistaknutijih predstavnika Frankfurtske škole. Adorno se istaknuo radikalnom kritikom društva i kasnog kapitalizma. Bio je vrstan pijanist, kompozitor i učenik Albana Berga, a osim Filozofije nove muzike, u kojima Schönberga dijalektički suprotstavlja Stravinskomu, objavio je i monografije o Wagneru, Mahleru i Bergu.Adorno, Theodor Ludwig Wiesengrund, rođen u Frankfurtu 11. rujna 1903., bio je njemački filozof, sociolog i muzikolog. Theodor Adorno je, s Maxom Horkheimerom, suutemeljitelj i jedan od najistaknutijih predstavnika Frankfurtske škole. Adorno se istaknuo radikalnom kritikom društva i kasnog kapitalizma. Bio je vrstan pijanist, kompozitor i učenik Albana Berga, a osim Filozofije nove muzike, u kojima Schönberga dijalektički suprotstavlja Stravinskomu, objavio je i monografije o Wagneru, Mahleru i Bergu.

Otvorena Hooverova brana – 1936.

Hooverova brana

Hooverova brana, nekad poznata pod imenom Boulder, nalazi se na rijeci Colorado, na granici između američkih država Arizona i Nevada. Dovršena je 1936. a otvorio ju je 11. rujna tadašnji predsjednik Franklin Delano Roosevelt. Tada je bila najveća građevina na svijetu, a trenutno je 35. najveća svjetska hidroelektrana. Brana je nazvana po Herbertu Hooveru koji je bio najzaslužniji za njezinu konstrukciju.

Nikita Sergejevič Hruščov, sovjetski političar 1971.

Nikita Sergejevič Hruščov

Nikita Sergejevič Hruščov bio je sovjetski ruski političar, predsjednik SSSR-a. Nakon Staljinove smrti bio je predsjednik partije, a naslijedio je Malenkova na mjestu predsjednika SSSR-a. Godine 1956. na XX. kongresu stranke Hruščov je poduzeo neočekivani korak i označio je Staljina odgovornim za masovna ubojstva i deportacije, njemačku invaziju u 2. svjetskom ratu i sovjetski raskid s Jugoslavijom. U skladu s tom politikom predvodio je sovjetsku delegaciju na pregovorima u Beogradu, kojom prilikom je javno priznao pogrešnost Staljinovog napada na KPJ (Komunističku partiju Jugoslavije) i Jugoslaviju. Umro je u Moskvi 11. rujna 1971.

Teroristički napad na New York i Washington – 2001.

Dana 11. rujna 2001. godine dva američka putnička zrakoplova, oteta od strane islamističke terorističke skupine Al-Qaeda, zaletjela su se u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra (WTC) u New Yorku. Oba tornja, poznata pod nazivom Blizanci, urušila su se u roku od dva sata. Nedugo nakon napada na tornjeve, treći od ukupno četiri oteta zrakoplova zaletio se u zgradu Ministarstva obrane SAD-a, Pentagon, u Washingtonu. U napadima je stradalo gotovo 3000 ljudi. Izvještaj povjerenstva 911 je pokazao da su napadači pretvorili otete zrakoplove u najveće samoubilačke bombe u povijesti te su izvršili najubitačnije napade ikad počinjene protiv Sjedinjenih Američkih Država.

…..

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija, https://hr.wikipedia.org