VREMEPLOV: Džingis-kan, Marulić, Franjo Josip, Preradović, Folnegović i Polański

Dana 18. kolovoza 1450. godine u Splitu je rođen Marko Marulić, hrvatski književnik i kršćanski humanist, kojeg se smatra ocem hrvatske književnosti
2020-08-18-dndd

Džingis-kan, osvajač – 1227.

Džingis-kan aka Temudžin, mongolski vojskovođa, osnivač mongolske države rođen je na današnji dan 1227. godine.

U mladosti zarobljen, tri godine bio rob susjednoga plemena. Nakon bijega, u borbi s mongolskim knezovima Temudžin je pod svojom vlašću sjedinio mongolska plemena te 1206., na skupštini (kurultaj) kanova, izabran za velikoga kana – Džingis-kana cijele Mongolije.

Uveo je opću vojnu obvezu, stvorio dobro ustrojenu mongolsko-tatarsku vojsku, osobito konjaništvo, s velikim jedinicama po 10 000 ljudi. Pokorio je Ujgure, osvojio sjevernu Kinu s Pekingom i Koreju. U proljeće 1220 zauzeo je Otraru, Buharu, Samarkand i prešao Amu-Darju.

Dio vojske, pod vodstvom njegova sina Tuluja, osvojio je Iran, Azerbajdžan, Gruziju i preko Kavkaza prodro do Krima; na rijeci Kalki porazio je ruske knezove, otjerao Polovce od Dnjepra i zatim se vratio niz Volgu u Aziju.

Osvojio je istočni dio Afganistana, sve do rijeke Inda. Kada je izbio ustanak plemena Tanguta, vratio se u Mongoliju umro je za opsade tangutske prijestolnice. Mongolsko Carstvo, od Japanskoga i Žutoga do Crnoga mora, razdijeljeno je među četirima njegovim sinovima.

Džingis-kanova vojska odlikovala se brzim manevrima i prodorima, masovno je uništavala stanovništvo i gradove, a zarobljenike pretvarala u robove. Svuda je unosila strah i ostavljala pustoš. Džingis-kanov život predmet je mnogih povijesnih i književnih djela.

Marko Marulić, hrvatski književnik – 1450.

Dana 18. kolovoza 1450. godine u Splitu je rođen Marko Marulić, hrvatski književnik i kršćanski humanist, kojeg se smatra ocem hrvatske književnosti. Često ga se naziva i Splićaninom. Marulić je iza sebe ostavio bogat i raznovrsan opus. Najpoznatije mu je djelo religiozni ep Judita, a Biblija mu je, uz antičku književnost, književni uzor. Većinu djela Marulić je pisao na latinskom, ali je ostavio i značajan opus na hrvatskome te nekoliko kratkih spisa na talijanskom jeziku. Maruliću se pripisuje i prva upotreba riječi psihologija.

Marko Marulić u doba turskih napada na dalmatinske gradove piše djelo Judita kojim želi ohrabriti Splićane i građane ostalih dalmatinskih gradova da se odupru osmanlijskoj opasnosti. Sredinom travnja 2019. franjevci opservanti su u samostanskoj knjižnici pronašli trideset knjiga Marka Marulića, među njima i inkunabule (tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića, s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija.

Nađeno je trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različitog sadržaja: nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine i dr. Uočio se i Marulićev sitnoslikarski dar, jer su u knjigama našli brojne crtane ukrase, manicule i vitice, inicijale i dva veća crteža. Vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić. Djela su otkrivena nakon što se nedavno prije otkrića prionulo ka sistematizaciji knjižnica i arhiva u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića. Dotad su djela bila klasificirana po sustavu veličine knjige, stare knjige, kodeksi i nova izdanja.

Franjo Josip I., austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj – 1830.

Dana 18. kolovoza 1830. godine u Schönbrunnu u Beču rođen je austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip I.. Njegovo je rođenje dočekano s neskrivenim oduševljenjem njegovog djeda, cara Franje II., i ostalih pripadnika dinastije Habsburg, koja je ponovno došla do ruba izumiranja u muškoj lozi.

Najveći utjecaj na obrazovanje budućeg cara je imala njegova konzervativna i prokatolički nastrojena majka Sofija. Osim pozitivnih stajališta o katoličkoj religiji koje će tijekom vladavine često mijenjati u skladu s političkim potrebama, tijekom edukacije Franjo Josip će naučiti češki, francuski, mađarski i talijanski jezik. Nedostatak careve vizije nigdje se nije bolje vidio nego u vanjskoj politici. Njegove pragmatične odluke da bi se riješili trenutačni problemi dugoročno rezultiraju potpunom katastrofom. Početkom vladavine Franje Josipa jedini veliki prijatelj njegove države biva Rusko Carstvo. Kada je 1848. izbila Mađarska revolucija, koja će uskoro dovesti do proglašenja samostalne republike. Uskoro je ta revolucija zaprijetila Franji Josipu, nako čega je ovaj poslao svoju vojsku u Mađarsku. No, tek kada je Rusko Carstvo 1849. poslalo svoje trupe pod vodstvom Ivana Paskjeviča, revolucija je ugašena i Franjo Josip je uspio sačuvati vlast. Unutarnja politika Franje Josipa I. mogla se ogledati kroz dvije faze. Prva faza, faza carskog apsolutizma započela je okvirno njegivim dolaskom na vlast 1848., a završila 1860. kada ukida Bachov apsolutizam. Druga faza može se nazvati fazom ‘demokracije na kapaljku’, a trajala je od 1860. do 1916., isprekidana pojedinim periodima strožeg apsolutizma. Posljednjih 10-ak godina vladavine Franje Josipa bilo je usmjereno uglavnom na vanjsku politiku i sprečavanje (izbjegavanje) rata, tako da je njegovo unutarnjopolitičko djelovanje ostalo na onome s početka XX. stoljeća, bez značajnih reformi i zakona, dok su se glavni sporovi vodili na liniji Zagreb – Budimpešta, a bili su vezani uz ustrajano i uporno provođenje hegemonije na tlu Banske Hrvatske. Car Franjo Josip I. preminuo je u palači Schönbrunn, 21. studenog 1916., u 86. godini života te u 68. godini vladavine. Njegov nasljednik, Karlo I., bit će posljednji car Austro-Ugarske Monarhije.

Petar Preradović, vojnik i pjesnik – 1872.

Hrvatski vojnik, pjesnik i prevoditelj Petar Preradović rodio se u Grabrovnici kraj Pitomače, 1818. godine, a umro na današnji dan 18. kolovoza 1872.

Djetinjstvo i školske dane proveo je u Grubišnom Polju, odakle mu je bio otac, vojni dočasnik. Nakon očeve smrti, brigu o Petrovom školovanju preuzima vojna uprava te pohađa vojnu akademiju u Bjelovaru, zatim u Bečkom Novom Mjestu, gdje je pisao njemačke stihove s izrazitim obilježjima romantizma i dobio poticaje za rad na narodnom osvješćivanju.

Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim znatno je utjecao na ‘povratak’ materinskom jeziku i pobudio zanimanje za hrvatsku kulturu te političku i gospodarsku situaciju. Gotovo čitav život proveo je Preradović izvan domovine, a književnošću se bavio koliko mu je dopuštala časnička služba.

Svoj entuzijazam posvetio je ilirizmu, u čijoj je ‘drugoj fazi’, uz Stanka Vraza i Ivana Mažuranića, postao najutjecajniji pjesnik. Pjesmama izražava brigu za hrvatski jezik, privrženost slavenskoj koncepciji i iskreno domoljublje. Umro je u austrijskom mjestu Fahrafeldu, kraj Beča, 18. kolovoza 1872. godine. 21. kolovoza je pokopan u Beču, a 1879. godine njegovi posmrtni ostaci preneseni su na arkade Mirogoja.

Fran Folnegović, hrvatski političar – 1918.

Dana 18. kolovoza 1903. godine u Zagrebu je umro hrvatski političar i publicist Fran Folnegović. Folnegović je radio na zajedničkom stranačkom programu radi ostvarenja jedinstvenog djelovanja oporbe u borbi protiv Khuenove vladavine. Taj program podržale su Stranka prava i Neovisna narodna stranka.

Njegov govor 1895. godine, u kojem kritizira studentske demonstracije protiv Khuena prigodom posjeta cara Franje Josipa dao je povod raskolu u Stranci prava. Frakcija koju je predvodio okupljala se je oko lista Hrvatska domovina (poslije se taj list nastavlja kao Hrvatska iz 1900.), koji je uređivao, pa su dobili naziv domovinaši.

Odvajanjem Čiste stranke prava, domovinaši su preuzeli Stranku prava te je Folnegović kasnije postao članom izvršnog odbora Hrvatske opozicije. Bio je i istaknut pripadnik masonerije. Folnegović se bavio i književnim radom, posebno nakon što se povukao iz politike, pišući pripovijetke, putopise i memoare.

Uređivao je više političkih i kulturnih časopisa, poput: Vienca, Hrvatske, Prosvjete i Hrvatske vile. Najvažnija mu je knjiga satiričnih feljtona pod nazivom Zanovietanja, u kojoj realistično oslikava život seljaštva u odnosu spram zagorskog plemstva.

Roman Polański, francusko-poljski filmski redatelj, scenarist, producent i glumac – 1933.

Roman Polański, punog imena Rajmund Roman Thierry Polański, rođen je u Parizu 18. kolovoza 1933. godine. Polański jee francusko-poljski redatelj, scenarist, producent i glumac.

Nakon početka karijere u Poljskoj, postao je slavan arthouse redatelj, a u Hollywoodu redatelj filmova kao što su Rosemaryna beba i Kineska četvrt. Poznat je i po burnom privatnom životu.

Njegovu suprugu, Sharon Tate, 1969. je ubila Obitelj Manson. Godine 1978., nakon što je priznao da je imao nezakonit seksualni odnos s 13-godišnjakinjom, Polański je otišao u Francusku. Godine 2008. u uhapšen je u Švicarskoj.

Američko pravosuđe smatra ga bjeguncem. Ne želeći se vratiti u Sjedinjene Države i suočiti se s uhićenjem, nastavio je režirati filmove u Europi, uključujući Ludilo, Gorki mjesec, Djevojka i smrt, Deveta vrata, Pijanist, Oliver Twist i Svakom svoje kino.

Hrvatska
Vremeplov