Stari motiv, novi sukob – umjetnici bijesni zbog novog murala u centru: Tko stoji iza ovoga i zašto opet baš on?
Nakon što su završeni opsežni radovi na plinovodu, zagrebački centar ponovno dobiva svoj prepoznatljiv vizualni pečat – na uglu Tesline, Masarykove i Preradovićeve ulice pojavila se nova slika. Nova – a opet svima poznata.
Na istom mjestu gdje su prije nekoliko godina stajale prepoznatljive mačke koje je oslikao Slaven Kosanović Lunar, sada će se ponovno naći njegov rad. Iako ga mnogi nazivaju muralom, ispravnije je reći da je riječ o osliku na tlu, odnosno asphalt artu.
Kad je Lunar prvi put oslikao ovaj prostor, reakcije javnosti bile su podijeljene – neki su ga oduševljeno prihvatili kao simpatičan dodatak centru grada, dok su ga drugi doživjeli kao nepotrebno narušavanje povijesne jezgre.
Sanjin Strukic/PIXSELL
Problem nije motiv, već proces odlučivanja
Povijest se, čini se, ponavlja. I ovaj put, nakon što su mačke uklonjene radi plinovodnih radova, sada se opet vraćaju u novom izdanju, no kontroverze nisu izostale niti ovog puta.
Glavni problem sada nije sam motiv, nego proces odlučivanja. Gradska uprava donijela je odluku o tome tko će oslikati tlo u Masarykovoj – i to bez javnog natječaja, bez konzultacija sa strukom i bez savjetovanja s građanima. I ponovno je odabran Lunar.
Iako mnogima njegov rad estetski odgovara i smatraju da daje dušu prostoru, neki umjetnici i kulturni djelatnici smatraju da ovakav postupak otvara ozbiljna pitanja o transparentnosti i pravilima kada se radi o javnom prostoru.
Sanjin Strukic/PIXSELL
Tko odlučuje o tome kako izgleda naš grad?
– Kako to da, ako se postavlja nova javna skulptura, prolazi se kroz kompliciranu proceduru, traže se brojne suglasnosti i odluke komisija sastavljenih od stručnjaka iz raznih područja, a za asphalt art u samom srcu grada ne postoji nikakva procedura? – pita se ilustratorica i slikarica Magdalena Biškup.
Ona je u svom radu “Kritika estetizacije javnog prostora u Masarykovoj ulici kroz filozofske eseje 20. i 21. stoljeća” upozorila na problem estetizacije i mogućeg isključivanja građana iz procesa odlučivanja o prostoru koji svi dijele.
Umjetnička scena Zagreba sada se pita tko je taj neformalni “tim” koji odlučuje o izgledima javnih površina, te zašto se odabire uvijek isto rješenje i isti autor, bez da se pruži prilika drugima. Ovaj slučaj još jednom otvara staru raspravu: tko odlučuje o tome kako izgleda naš grad – građani, struka ili zatvoreni krug odabranih ljudi?
