NA DANAŠNJI DAN: Sveti Lovro, bitka kod Lašve, Matko Laginja, Drugi balkanski rat, Leo Fender, Antonio Banderas, Radoslav Katičić, biodizel
Sveti Lovro, mučenik – 258.
Sveti Lovro je kršćanski svetac, rimski đakon pogubljen u Rimu 10. kolovoza 258. godine, za vrijeme cara Valerijana. Prema legendi, rođen je u rimskoj provinciji Hispania Tarraconensis u gradu Osca. To je danas grad Huesca u Španjolskoj.
Sveti Lovro
U vjeri ga je poučio arhiđakon Siksto. Kada je Siksto postao papa 257. godine, Lovro je postao đakon i dobio je službu upravljanja nad crkvenim blagom te skrbi nad siromašnima. Prema legendi, među blagom je bio i sveti gral, kalež iz kojeg je Isus pio na Posljednjoj večeri.
Lovro je prema legendi poslao sveti gral u Španjolsku i danas se čuva u Valenciji, ali se ne može potvrditi autentičnost. Bio je jedan od prvih arhivista u Crkvi pa je zaštitnik knjižničara.
Sveti Lovro jedan je od najpoznatijih svetaca. Slave ga i pravoslavni vjernici, anglikanci i luterani.
Budući da se kiša meteora, zvana Perzeidi, događa otprilike u vrijeme njegova spomendana sredinom kolovoza, naziva se i “suze sv. Lovre”.
Bitka kod Lašve -1415.
Bitka kod Lašve
Bitka koja se odigrala 10. kolovoza 1415. godine kod Lašve kad su se sukobile snage Hrvatsko-ugarskog kraljevstva i snage pristaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića pomognute snagama Osmanskog Carstva.
Godine 1398. utjecao je Hrvoje Vukčić Hrvatinić na izbor kralja Ostoje za bosanskoga kralja.
Kad je umro hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I., sudjelovao je Hrvatinić u dinastičkim borbama kao protivnik kralja Sigismunda Luksemburgovca i na strani Ladislava Napuljskoga. Potonji mu je 1391. godine na upravu povjerio banovine Dalmaciju i Hrvatsku.
Kad je za hrvatsko-ugarskoga kralja 1403. godine okrunjen Ladislav Napuljski, Hrvatinića je postavio za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim, darovavši mu uz to otoke Brač, Hvar i Korčulu, čime je Hrvoje Vukčić Hrvatinić stekao naslov hercega Splita, potkralja Dalmacije i Hrvatske, velikog vojvode bosanskog i kneza Donjih kraja.
S vremenom se sukobio s bosanskim kraljem Ostojom. Hrvatinić je utjecao na to da se Ostoju svrgne s prijestolja i izabere novi bosanski kralj, Tvrtko II. Tvrtković (1404. godine). U Bosni se potom pod vodstvom Hrvatinića i kralja Tvrtka II stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Žigmunda Luksemburgovca.
Preokret se zbiva 1408. godine. Žigmundovim upadom u Bosnu koji je rezultirao paleži Dobora i pokoljem bosanske vojske, Hrvoje je prešao na Žigmundovu stranu, zadržavši sve naslove i uprave koje je imao.
Ugarska pobjeda u Bosni označila je stvarno slabljenje moći Hrvatinića. K tome ponovo je 1412. za bosanskog kralja izabran Ostoja, kralj na čije je svrgavanje utjecao Hrvatinić. Pristanak uz Žigmunda nije pomogao Hrvatiniću.
1413. je godine kralj Žigmund (Sigismund) Hrvatinića proglasio veleizdajnikom. Nakon mnogih sukoba Žigmund je oduzeo Hrvoju župu Sanu, otoke Brač, Hvar i Korčulu, a Split uzeo pod svoju zaštitu.
Hrvoje je tada zatražio pomoć nezadovoljnih bosanskih velikaša i Osmanlija.
Matko Laginja, političar – 1852.
Hrvatski pravnik, političar i preporoditelj Matko Laginja rođen je u Klani, 10. kolovoza 1852. godine
Doktorirao je pravo u Grazu. U mladosti je Laginja prihvatio politički program Ante Starčevića te je s Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem osnovao u Istri Stranku prava. U sklopu hrvatskoga narodnog preporoda u Istri djelovao je politički, ali i gospodarski, s ciljem postizanja neovisnosti hrvatskih seljaka o talijanskim veleposjednicima i trgovcima.
Matko Laginja
Bio je na čelu zadružnog pokreta (zadrugarstvo), koji je osnovao niz kreditnih zadruga (posujilnica) i gospodarsko-potrošačkih zadruga. U političkom životu Istre Laginja unosi izrazitije oblike hrvatske nacionalne ideje i oštriji nastup prema talijanskom nacionalizmu. ‘Otac Istre’ tri se desetljeća bori za njezin preporod, što nastavlja i u Zagrebu, osobito kao hrvatski ban.
Od 1900. do 1915. bio je odvjetnik u Puli, a od 1915. u Zagrebu. Jedno vrijeme bio je i poslanik u Carevinskom vijeću u Beču, zatim predsjednik Starčevićeve stranke prava. 1917. godine je bio pobornikom Svibanjske deklaracije kojom se zahtijevalo ujedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba s područja Austro-Ugarske. Umro je u Zagrebu, 18. ožujka 1930. godine.
Drugi balkanski rat – 1913.
Drugi balkanski rat trajao je od 29. lipnja do 10. kolovoza 1913. Bio je vođen između Bugarske i saveza Grčke i Srbije, kojima su se priključili i Crna Gora, Rumunjska i Turska zbog nezadovoljstva podjelom osvojenih teritorija iz Prvog balkanskog rata.
Nakon protjerivanja Turaka iz Makedonije, Srbija, Grčka i Bugarska su nastojale zadržati osvojena područja pod svojom vlasti. Dok je pitanje osvojenih teritorija u Makedoniji između Srbije i Bugarske bilo riješeno Tajnim dodatkom uz Ugovor o prijateljstvu i savezu, pitanje Makedonije između Grčke i Bugarske ostalo je otvoreno, pri čemu su iznevjerene želje makedonskog naroda.
Drugi balkanski rat
Pred napadima srpske i grčke vojske, a sa sjevera ugrožena nastupanjem Rumunjske i s juga nastupanjem Turske, Bugarska je bila prinuđena zatražiti primirje. Sve vojne operacije su zaustavljene 31. srpnja u podne, a mirovni ugovor je potpisan 10. kolovoza u Bukureštu, po kojem se Bugarska odrekla svih spornih teritorija u korist Srbije i Grčke. Turska je dobila Jedrene a Rumunjska područje Dobruže. Mirovni ugovori s Turskom su uspostavljeni: Bugarska 24. rujna 1913. u Carigradu; Grčka 14. rujna 1913. u Ateni i Srbija 14. ožujka 1914. u Carigradu.
Drugim balkanskim ratom je razbijen Balkanski savez i ojačan utjecaj Velikih sila na balkanske države. Makedonija je bila podijeljena između Srbije i Grčke.
Leo Fender, graditelj gitara – 1909.
Clarence Leonidas Fender (10. kolovoza 1909. – 21. ožujka 1991.), također poznat kao Leo Fender, bio je američki izumitelj i graditelj glazbenih instrumenata koji je osnovao Fender Electric Instrument Manufacturing Company, sada poznatu kao Fender. Kasnije je osnovao i tvornicu za proizvodnju gitara i bas gitara MusicMan (sastavni dio Ernie Ball korporacije), i kompaniju G&L Musical Products (G&L Guitars).
Leo Fender
Gitare, bas gitare i pojačala dizajnirane 1940-ih još su uvijek relevantni: Fender Telecaster (1950) bila je prva masovno proizvedena električna gitara, Fender Stratocaster (1954) jedna je od najvećih svjetskih ikona među električnim gitarama, Fender Precision Bass (1951) postavila je standarde za električne bas gitare, i Fender Bassman pojačalo, dovoljno popularno samo po sebi, postalo je temelj za kasnija pojačala (naročito Marshall i Mesa Boogie ), koja su dominirala rock and roll glazbom. Od rane mladosti, Fender pokazali interes za petljaju s elektronikom.
U proljeće 1928, Fender je završio Fullerton Union srednju školu, a stupio je na jesen na Fullerton Junior koledž , na studij računovodstva. Dok je studirao biti računovođa, on je nastavio samostalno se poučavati o elektronici i prtljati s radijima i drugim električnim stvarima, ali nikada nije uzeo bilo kakav tečaj elektronike. 1949, završio je prototip tankog čvrstog tijela električne gitare, koja je prvi put objavljena 1950 kao Fender Esquire (s čvrstim tijelom i jednim pickup-om) i preimenovan u Broadcaster a zatim Telecaster (s dva pickupa) godinu dana nakon. Iako nikada nije priznao, Fender čini se da je temeljio svoj dizajn na Rickenbackerovom bakelitu. Telecaster, izvorno opremljen s dva single-coil pick-upa naširoko se koristi među country i western sviračima, a postao je jedna od najpopularnijih električnih gitara u povijesti.
Antonio Banderas, glumac – 1960.
Antonio Banderas
José Antonio Domínguez Banderas (Malaga, 10. kolovoza 1960.) je španjolski filmski glumac, redatelj, producent i pjevač. Istakao se glumeći u holivudskim filmovima kao što su: Ubojice, Intervju s vampirom, Desperado, Philadelphia i Zorro: Maskirani osvetnik.
Radoslav Katičić, jezikoslovac – 2019.
Radoslav Katičić, (Zagreb, 3. VII. 1930 – Beč, 10. VIII. 2019) bio je hrvatski lingvist, povjesničar i kulturolog. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao klasičnu filologiju gdje je doktorirao disertacijom Pitanje jedinstva indoeuropske glagolske fleksije. Prvi su mu radovi iz grčke filologije. Od 1958. na Katedri za indoeuropsku poredbenu gramatiku. Utemeljitelj je studija opće lingvistike i indologije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Od 1977. do umirovljenja profesor je slavenske filologije na Sveučilištu u Beču. Član HAZU, Austrijske akademije znanosti, ANUBiH, Norveške akademije i Academiae Europae.
Radoslav Katičić
Katičićevi radovi se mogu, ugrubo, podijeliti na četiri područja:
– djela iz opće lingvistike, u kojima je razvijao razne suvremene jezikoslovne pristupe poput strukturalne lingvistike i transformacijske gramatike
– književnojezične studije iz područja europskih i neeuropskih književnosti (starogrčke, bizantske, indijske), te arealne lingvistike izumrlih jezika (balkanski jezici)
– jezičnopovijesne radove u kojima je istraživao kontinuitet hrvatske pismenosti i jezičnoga izraza, od početaka na latinskom i crkvenoslavenskom (˝Uz početke hrvatskih početaka˝), preko djela renesansnih i baroknih pisaca kao što su Marin Držić ili Bartol Kašić, sve do modernoga standardnoga jezika (˝Sintaksa hrvatskoga književnoga jezika˝, 1986)
– velika sintetska djela u kojima obrađuje civilizacijski kontinuitet hrvatske uljudbe (Litterarium studia, Na kroatističkim raskrižjima)
Radoslav Katičić pripada trolistu (uz Dalibora Brozovića i Stjepana Babića) hrvatskih jezikoslovaca koji je, pod utjecajem suvremenih lingvističkih spoznaja, ˝srušio˝ sliku o povijesnim mijenama hrvatskoga jezika koju su gradili tzv. hrvatski vukovci (Tomislav Maretić, Milan Rešetar) i ocrtao novi jezičnopovijesni zemljovid, te konačno i formalnolingvistički kodificirao hrvatski standardni jezik apsorbiravši cjelokupnu hrvatsku književnu i pismenu baštinu koju je unitaristička struja među jezikoslovcima zabacivala- od Marina Držića do Miroslava Krleže.
Na području slavistike je najrenomiraniji hrvatski stručnjak u međunarodnim razmjerima.
Svojim velikim znanstvenim opusom i radom je pridonio i pridonosi ugledu hrvatske znanosti u Austriji, Europi i svijetu.Na taj način je promicao hrvatsku kulturu, hrvatsku književnost i komparativnu kroatistiku.Osim toga, posebnu je pozornost posvetio radu s gradišćanskim Hrvatima.
Pridonio je tome da su se Hrvati iz Gradišća upoznali sa širim protežnostima svojega kulturnog identiteta i da svoje hrvatstvo doživljavaju u sklopu cjelokupnoga hrvatstva. Pri radu s njima se Katičić dosta usredotočio na jezik Hrvata iz Gradišća i na sve i dvojbe oko njega. Sve je to sročio i prikazao govornicima njemačkog jezika u krugovima međunarodne slavistike.
Međunarodni dan biodizela
…
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija, https://hr.wikipedia.org
