NA DANAŠNJI DAN: Sulejmanov most, Francesco Petrarca, Francusko-pruski rat, prvi teniski turnir u Wimbledonu, Vladimir Majakovski, Zlatan Sremec, Herbert Marcuse, Pariški metro

Created with GIMP

Kod Osijeka Turci dovršili Sulejmanov most – 1566.

Sulejmanov most

Sulejman je 1526. osvojio Osijek i znao je da, ako želi doći u Mađarsku, treba prijeći Dravu. Također je znao da je sam grad izuzetno važan strateški položaj, jer su Osmanlije mogle preko Osijeka i Bosne doći na Jadransku obalu. Sama gradnja nije trebala predstavljati problem, jer je sličan teren i na Mohačkom polju gdje se odigrala važna bitka u kojoj su Osmanlije odnijele pobjedu.

Godine 1566. Sulejman kreće u osvajanje Beča i htio je prijeći preko mosta što prije, te su radovi tada tekli ubrzanije pa je most dovršen 19. srpnja 1566, a dan kasnije je Sulejman prešao preko njega.

U svoje vrijeme, most je smatran svjetskim čudom. Uništen je u ratu Turaka i 1686. godine.

Francesco Petrarca, talijanski pjesnik – 1374.

Francesco Petrarca

Dana 19. srpnja 1374. godine u talijanskom gradu Arquà, koji danas nosi naziv Arquà Petrarca, umro je Francesco Petrarca, talijanski pjesnik i jedan od prvih humanista. Francesco Petrarca je mladost proveo u Avignonu, raskošnom sjedištu papinskoga dvora. Tu se na Veliki petak, 6. travnja 1327. zagledao u Lauru de Sade, i ostao joj zauvijek odan, pa i nakon njezine smrti, iako mu ona nije uzvraćala ljubav. Njoj u slavu piše pjesme, od kojih je izabrani dio skupio potkraj života u zbirku skromna naslova Rasute rime. Zbirka sadrži 366 pjesama, među kojima su najbrojniji soneti. U Petrarkinu Kanconijeru sintetizirana su nastojanja i tendencije dugogodišnje tradicije. Na njega će se, kao u savršeni uzor, ugledati nebrojeni nastavljači i epigoni. Za života je bio cijenjen i poznat po latinskim djelima, a najviše po epu Afrika. Taj mu je spjev, u kojem je opjevao Drugi punski rat, pribavio najveće književno priznanje onoga doba, lovorov vijenac, kojim je 1341. svečano okrunjen na rimskom Kapitolu.

Počeo Francusko-pruski rat – 1870.

Francusko-pruski rat, ponekad poznat i kao Njemačko-francuski rat, naziv je za oružani sukob koji se između 19. srpnja 1870. i 10. svibnja 1871. godine vodio između Francuske i saveza njemačkih država na čelu s Pruskom.

Uzrok rata bilo je jačanje utjecaja Pruske u Njemačkoj i Europi nakon pobjede u prusko-austrijskom ratu godine 1866. te stvaranje Sjevernonjemačkog saveza koji je imao potencijal postati, ako bude ujedinjen s južnim dijelom Njemačke, većom silom od dotada dominantne Francuske.

Francusko-pruski rat

Neposredan povod za rat bio je bezuspješni pokušaj pruske dinastije Hohenzollern da jednog svog člana postavi na španjolsko prijestolje. Hohenzollerni su odustali nakon francuskog ultimatuma, ali je kancelar Otto von Bismarck cijelu aferu objavio u tzv. Emskom brzojavu čiji je uvredljivi ton natjerao francusku vladu da pod pritiskom šovinističke javnosti Pruskoj objavi rat. Francuska je u rat ušla uvjerena u brzu pobjedu zbog postojanja profesionalne vojske koja se proslavila u krimskom ratu, ratu s Austrijom godine 1859. te brojnim kolonijalnim pohodima.

Francuzi su bili naoružani puškom Chassepot koja je u to vrijeme bila najmodernije standardno streljačko oružje na svijetu, a njihove su snage raspolagale i s primitivnim mitraljezima. S druge strane Prusi su imali nadmoć u artiljeriji, ali je glavna prednost bila u postojanju glavnog stožera na čelu s Helmuthom von Moltkeom – institucije koja je godinama prije izrađivala detaljne ratne planove i detaljno koordinirala pokrete vojske, u potpunosti koristeći novostvorenu željezničku mrežu.

Ta se prednost pokazala već na samom početku rata kada su se obje vojske sudarile na granici. Francuske snage nisu bile dovoljno koncentrirane, pa su Prusi i njihovi njemački saveznici u svim većim sudarima uspijevali postići lokalnu nadmoć te ih tjerati na povlačenje u tvrđave.

Nova francuska armija na čelu s carem Napoleonom III., stvorena s ciljem oslobađanja tih snaga, je umjesto toga 1. rujna 1870. godine opkoljena, teško poražena u bitki kod Sedana i prisiljena na predaju.

Održan prvi teniski turnir u Wimbledonu – 1877.

Wimbledon

Wimbledon je najstariji i najugledniji turnir u tenisu. Održava se krajem lipnja ili početkom srpnja. Treći je po redu Grand Slam turnir u godini poslije Australian Opena i Roland Garrosa.

Jedini je Grand Slam turnir koji se igra na travi i traje dva tjedna (zbog kiše se može produžiti). Igraju se muški i ženski mečevi u pojedinačnoj konkurenciji, kao i u parovima i miješanim parovima (muško-ženski par). Također, igraju se turniri za juniore (u pojedinačnoj i u parovima).

Prvi turnir održao se u srpnju 1877. godine, samo u muškoj konkurenciji. Tradicije Wimbledona uključuju strogo pravilo oblačenja – potpuno bijela odjeća za natjecatelje i kraljevsko pokroviteljstvo. Jagode i vrhnje tradicionalno se konzumiraju na turniru.

Turnir je također značajan po nepostojanju sponzorskog oglašavanja na terenima, s izuzetkom Rolexa koji osigurava tehnologiju brojača vremena tijekom utakmica.

Vladimir Majakovski, ruski književnik – 1893.

Vladimir Majakovski
Vladimir Majakovski

Vladimir Vladimirovič Majakovski, rođen u Bagdadu pokraj Kutaisa, 19. srpnja 1893., bio je ruski književnik i jedan od začetnika ruskog futurizma. Polazio je slikarsku školu, bio zatvoren zbog socijalističke agitacije, oduševljeno prihvatio Oktobarsku revoluciju i stavio u njenu službu svoj pjesnički i slikarski talent. Pjesnički rad počeo je kao futurist, stojeći ujedno na čelu toga pokreta. Nastojao je stvoriti novu poeziju koja bi odgovarala urbanom, a zatim i revolucionarnom razdoblju povijesti Rusije i čovječanstva. Uvodi u poeziju vulgarizme, žargonske riječi, namjerno grube antiestetizme, stvara vlastite kovanice, služeći se vrlo često igrom riječi, dotada nepoznatim metaforama, a posebno voli hiperbole. Svojim djelom izvršio je velik utjecaj na razvitak sovjetske poezije, a djelovao je i na pjesnike izvan SSSR. Završio je život samoubojstvom.

Zlatan Sremec, političar – 1898.

Zlatan Sremec (Gradište kraj Županje, 19. srpnja 1898. – Zagreb, 21. lipnja 1971.) je bio liječnik, hrvatski političar i predsjednik SR Hrvatske 1953. godine.

Zlatan Sremec
Zlatan Sremec

Po zanimanju je bio liječnik. Medicinu je isprva studirao u Beču, ali se kasnije prebacio u Zagreb, gdje je 1923. godine diplomirao kao prvi liječnik na novoosnovanom Medicinskom fakultetu. Od 1924. godine bio je član Hrvatske seljačke stranke. Do 1943. godine radio je kao liječnik u Vinkovcima.

Narodnooslobodilačkom pokretu priključio se 1943. godine. Za vrijeme rata bio je vijećnik ZAVNOH-a, vijećnik AVNOJ-a, član Predsjedništva AVNOJ-a i povjerenik za narodno zdravlje NKOJ-a.

Poslije rata, bio je ministar za zdravlje u vladi Demokratske Federativne Jugoslavije, zastupnik u Narodnoj skupštini Jugoslavije od 1945. do 1953., zastupnik u Saboru NR Hrvatske od 1946. do 1963., ministar za prosvjetu u vladi NR Hrvatske, predsjednik Sabora NR Hrvatske od 6. veljače do 18. prosinca 1953. godine i ostalo.

Za svoj rad u politici, bio je odlikovan Ordenom narodnog oslobođenja, Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem i ostalim odlikovanjima.

Umro je 21. lipnja 1971. godine u Zagrebu. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Herbert Marcuse, njemački filozof – 1898.

Herbert Marcuse bio je njemački neomarksistički filozof, sociolog i politički teoretičar, povezan s Frankfurtskom školom kritičke teorije. Za života držan je za utemeljitelja “Oca nove ljevice”. njegova najpoznatija djela su Eros i civilizacija, Čovjek jedne dimenzije i Estetska dimenzija.

Herbert Marcuse
Herbert Marcuse

Analiza kapitalizma koju je razvio Marcuse, djelomično proizlazi iz jednog od Marksovih glavnih pojmova: objektivizacije, koja u kapitalizmu postaje otuđenje. Marks je čvrsto vjerovao da kapitalizam iskorištava ljude, tako da predmeti proizvedeni od strane radnika postaju otuđeni i tako na kraju i dehumanizirani.

Marcuse je ovo Marksovo uvjerenje i bitno proširio. On je tvrdio da kapitalizam i industrijalizacija pritišće na radnike tako teško da oni sami sebe vide kao objekte stvari koje su proizveli.

Na početku svoje slavne Čovjek jedne dimenzije Marcusea piše: “ljudi se prepoznaju u svom standardu, njihova duša je u njihovim automobilima, stereo uređajima, dvoetažnim kućama, kuhinjskoj opremi”, što konzekventno znači da u kapitalizmu (u potrošačkom društvu) ljudi postaju proširena roba koju sami stvaraju.

Pariški metro – 1900.

Prva linija otvorena je 19. srpnja 1900. godine tijekom Svjetske izložbe. Cijeli sustav se brzo širio do Prvog svjetskog rata, tako da su pruge u samom gradu dovršene do 1920-ih. Proširenja prema predgrađima i prema široj okolici građena su od 1930-ih.

Tijekom više od stoljeća rada, ovaj metro je postao jedan od znamenitosti Pariza; ponajviše zbog originalnog i posebnog uređenja stanica u stilu secesije.

Nakon Drugog svjetskog rata metro je doživio modernizaciju i unaprjeđenje. Uvedene su novije kompozicije vlakova kako bi se udovoljilo zahtjevu povećanog prometa. Također se uvodi i novi podzemno-nadzemni tračnički sustav – RER, razvijan od 1960-ih. On sa svojih pet linija (A, B, C, D i E) predstavlja dodatnu željezničku mrežu za parišku regiju.

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org