NA DANAŠNJI DAN: Represija nakon Hrvatskog proljeća Eugen Kumičić, prva uporaba inzulina, Mato Ergović
Eugen Kumičić, književnik – 1850.
Eugen Kumičić (Brseč, 11. siječnja 1850. – Zagreb, 13. svibnja 1904.), hrvatski književnik i političar. Pseudonim kojim se koristio je Jenio Sisolski.
Oduševljavao se pravaštvom, te s Matkom Laginjom i Erazmom Barčićem pokreće u Kraljevici list Primorac te uređuje Hrvatsku vilu (1882-1883) i Hrvatsku (1887-1888). Od 1884. godine je kao pravaš više puta biran za zastupnika u Hrvatski sabor, gdje se istaknuo kao govornik i protivnik promađarske politike.
edač koji se poput Flauberta i Zole služio dokumentarno realističkom metodom.” Nasuprot njemu, Antun Barac za Kumičića tvrdi da u težnji da stvori obrazac hrvatskog socijalnog romana, pisanog realističkom metodom, nije uspio kao njegovi francuski uzori. Unatoč svim zamjerkama, Kumičićevu književnu talentu ne može se poreći snaga kojom je slikao ljude i prirodu Istre u romanima “Jelkin bosiljak” i “Začuđeni svatovi”, kao i zanimljiv kritički prikaz ekonomskog i moralnog rasula u gornjim slojevima građanskog društva u romanima “Olga i Lina”, te “Gospođa Sabina” koji su objavljeni 1881., odnosno 1883. godine.
Prva uporaba inzulina – 1922.
Pri liječenju šećerne bolesti u Kanadi je prvi put uporabljen inzulin. 11. siječnja 1922. godine 14-godišnji dijabetičar Leonard Thompson je umirao u bolnici u Torontu.
Tijekom sljedećih 12 dana, Collip radili dan i noć kako bi poboljšali čistoću ekstrakta, a druga doza je ubrizgana 23. siječnja. Ovaj put terapija je bila potpuno uspješna, bez očitih znakova alergijskih reakcija i nuspojava, a glikozurija (nalaz glukoze u mokraći) je potpuno eliminirana.
Mato Ergović, glumac – 1927.
Mato Ergović (Novi Mikanovci, 11. siječnja 1927. – Zagreb, 7. svibnja 2013.[1]) bio je hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac.
Kao upečatljiv karakterni i komični epizodni glumac ostavio je traga u mnogim gledanim televizijskim serijama, među ostalim, bio je Domenico u “Našem malom mistu”, Pučanstvo u “Velom mistu”, Kanonik u seriji “U registraturi”, velečasni iz “Mačka pod šljemom”.
Zapamćen je i po ulogama u mnogim filmovima kojih je snimio šezdesetak, a među kojima su i “Svoga tela gospodar”, “Družba Pere Kvržice”, “U gori raste zelen bor”, “Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj”, “Povratak”, “Sokol ga nije volio”, “Maršal”, “Tu”, “Duga mračna noć”.
Represija nakon Hrvatskog proljeća – 1972.
Jedanaesti dan siječnja u hrvatskoj političkoj povijesti ima posebno značenje. U 19. stoljeću, u doba ilirizma, još uvijek maglovitog osvješćivanja nacionalnog identiteta, upravo je na taj dan, vlasti ondašnje Monarhije, aktom grube Metternichove birokacije, zabranjuju ilirsko ime i ilirski grb. Kraljevska naredba o zabrani ilirskog imena obrazlagana je kao ustupak Mađarima, koji su upravo u ilirizmu vidjeli najopasnijeg neprijatelja za ostvarenje svojih političkih pretenzija. Bilo je to 1843. godine, čime je okončano ilirsko proljeće, utopistička vizija nekakve Ilirije i ilirskog jedinstva.
Među prvim uhapšenicima bili su Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić, Šime Đodan, Mako Veselica, Franjo Tuđman, Jozo Ivičević Bakulić, Ante Glibota, Mate Bačić i Vlatko Pavletić. Ujedno, to uvod u masovnu represiju i progone. Slijedila su uhićenja studentskih vođa, članova Matice hrvatske, koja je od kulturnjačke institucije postala političkom organizacijom matice nacionalnog gibanja. Grubom represijom ondašnjeg komunističkog režima utamničeno je tisuće ljudi, hrvatska emigracija u svijetu je dobila svoju proljećarsku komponentu, a tadašnja Hrvatska utonula u sebi svojstvenu hrvatsku šutnju. Doduše, ta je šutnja postojala i ranije u različitim povijesnim epohama, no od sedamdesetih trajati će desetljećima kasnije, uz slane refleksije i do danas. Aktualna povijesna ocjena hrvatskog proljeća, u trajanju od 1968, dakle, skromne tri godine, kaže da je riječ o pokušaju reformski umjerenih hrvatskih komunista da, po prvi put nakon traumatičnog iskustva Drugog svjetskog rata i duboke podijeljenosti hrvatskog nacionalnog bića, što se, također, osjeća i danas, afirmiraju nacionalnu ideju samoodređenja naroda. No, još uvijek u okvirima jugoslavenskog projekta. Ipak, bez obzira na suženi okvir, uvjetovan ponajprije tadašnjim međunarodnim političkim prilikama, osobito sovjetskom doktrinom “ograničenog suvereniteta socijalističkih zemalja”, ideje hrvatskog proljeća su značajne za dalje oblikovanje hrvatskog nacionalnog identiteta. Naposljetku, one su saživjele u jugoslavenskom Ustavu iz 1974. godine, čiji će konfederativni koncept, uz ekonomski besmisao društveno političkog uređenja, osamdesetih prošlog stoljeća u potpunosti dezintegrirati drugu jugoslavensku tvorbu na Balkanu.
Kad je o datumima riječ, zanimljiva je i činjenica da je na isti dan 11. siječnja, na dan kad su Austrijanci ukinuli ilirsko ime, na dan kad je UDBA hapsila proljećare, 1990. godine Hrvatski Sabor, još uvijek u rukama Saveza komunista Hrvatske, donio odluku o uvođenju višepartijskog sustava u Hrvatskoj, što će pak pokrenuti procese stvaranja suvremene hrvatske države.
Titov strah od sovjetske “doktrine ograničenog suvereniteta” presudio je hrvatskom proljeću.
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;
