NA DANAŠNJI DAN: Paul Valéry, Henri Dunant, Kapitulacija Osmanskog Carstva, Claude Lelouch, Rat svjetova, Maradona, Zoran Milanović, Gustav Hertz, Gustav Krklec, Matko Peić
Paul Valéry, simbolist i erudit, francuski pjesnik – 1871.
Valéry Paul, francuski pjesnik i esejist (Sète, 30. X. 1871 – Pariz, 20. VII. 1945). Diplomirao pravo u Montpellieru 1892. Od 1894. živio u Parizu. Bio je tajnik u Ministarstvu rata te osobni tajnik ravnatelja novinske agencije Havas.
Paul Valéry
Predsjednik francuskoga PEN centra, ravnatelj Sveučilišnoga mediteranskog centra u Nici ; od 1937. bio profesor poetike na Collège de France. Član Francuske akademije od 1925. Od 1889. objavljivao simbolističke pjesme, pozornost privukao proznim tekstovima Uvod u metodu Leonarda da Vincija, s portretom idealnoga renesansnog univerzalnog čovjeka, i Večer s gospodinom Testeom, poluironični autoportret, o umu koji nastoji doći do apsolutne samosvijesti.
Nakon 1898. prekinuo je pisati pjesme te se posvetio proučavanju matematike i filozofije. Književnosti se vratio poemom u aleksandrincima Mlada Parka, snolika ugođaja, stihova nejasna smisla ali magične sugestivnosti i razrađene aliterativnosti, s prikazom mijena svijesti, u formi lirskoga monologa.
Njegovu intelektualnu skepsu i svijest o civilizacijskoj krizi dijele i razrađenim aforizmima i erudicijom bogati književni, filozofski, poetički, politički i memoarski eseji.
Henri Dunant, osnivač Crvenog križa, švicarski filantrop – 1910.
Dunant Henri, švicarski filantrop i osnivač Društva Crvenoga križa (Ženeva, 8. V. 1828 – Heiden, 30. X. 1910). Potaknut strahotama u bitki kod Solferina (1859), pokrenuo osnivanje međunarodne organizacije za pomoć postradalima u ratu na konferenciji u Ženevi. Potaknuo i međunarodnu konferenciju na kojoj je prihvaćena Ženevska konvencija . Godine 1901. dobio je prvu Nobelovu nagradu za mir (zajedno s F. Passyjem). Napisao: Sjećanje na Solferino (Un souvenir de Solférino, 1862).
Henri Dunant
Kada je u talijansko-austrijskom ratu 1859. u bitki kraj Solferina ostalo na bojištu 40 000 ranjenika bez vode, hrane i liječničke pomoći, očevidac te bitke Švicarac Henry Dunant potaknuo je u Ženevi osnivanje međunarodne filantropske organizacije za pomoć ranjenima i bolesnima u ratu, a pod nazivom i znakom Crvenoga križa (29. X. 1863). Sljedeće su godine predstavnici 12 europskih zemalja potpisali Prvu ženevsku konvenciju, međunarodni ugovor o neutralizaciji ranjenika i saniteta za vrijeme rata te o ravnopravnom postupku prema ranjenicima svih zaraćenih strana. Tijekom vremena slijedile su i druge konvencije, posebno ona o postupku s ratnim zarobljenicima te o zaštiti civilnoga stanovništva za vrijeme rata.
Osnovan za pripomoć vojnomu sanitetu, Crveni križ postupno se pretvorio u važnu mirnodopsku humanitarnu organizaciju za pružanje pomoći kod elementarnih nesreća, u dragovoljnom davanju krvi, u borbi protiv tuberkuloze i bolesti ovisnosti, u obuci zdravstvenog osoblja, u socijalno-medicinskom radu, u općem poboljšanju životnih uvjeta pa je važan čimbenik mira u svijetu. Sa stajališta međunarodnog prava vrlo je važna uloga što su je navedene organizacije Crvenoga križa imale pri izradbi Ženevskih konvencija o žrtvama rata (1949), kao i pri njihovoj ispravnoj primjeni.
Kapitulacija Osmanskog Carstva u Prvom svjetskom ratu – 1918.
Osmansko Carstvo je bilo tursko carstvo koje je 1299. godine osnovao Osman I. na Bliskom Istoku, koje je na vrhuncu moći kontroliralo teritorije u današnjoj Turskoj, jugozapadnoj Aziji, sjevernoj Africi i jugoistočnoj Europi između 14. i 20. stoljeća. U 16. i 17. stoljeću, Osmansko Carstvo bila je jedna od najjačih država na svijetu.
Kapitulacija Osmanskog Carstva
U prvoj polovici 19. stoljeća počinje opadati utjecaj carstva, a konačan udarac dobiva porazom u Prvom svjetskom ratu u koji je ušla u savezu s Njemačkom. Francuska i Velika Britanija prije su obećale stvaranje armenske države u istočnom dijelu Anatolije, što je osmanska vlast vidjela kao udar na teritorijalni integritet zemlje. Pod izgovorom preseljenja, veliki broj Armenaca je ubijen ili je umro od iscrpljenosti u sirijskoj pustinji. Sveukupno je između 1915. i 1917. ubijeno 1,5 milijun Armenaca. Turska vlada i danas službeno poriče genocid nad Armencima.
U kolovozu 1914. Turska je prešla na stranu Centralnih sila. Do kraja godine ratovala je s Rusijom bez teritorijalnih pomaka. U 1915. položaj Turske se pogoršao zbog ruskih pritiska na Kavkazu i u Kaspijskome moru, te britanskih pritiska u Iranu. Britansko-francuska desantna operacija na Dardanelima završila je u prosincu neuspjehom. U 1917. glavne borbe bile su u Mezopotamiji i Palestini u kojoj su Britanci potkraj godine osvojili Gazu, Jafu i Jeruzalem. U rujnu 1918. počela je britanska ofenziva u Palestini. Do kraja listopada osvojeni su Damask i Alep i presječene logističke prometnice turskih snaga u Mezopotamiji, što je dovelo do raspada turskih snaga u srednjoj Aziji.
Nakon rata sile Antante podijelile su teritorij carstva sporazumom u Sèvresu 1920. godine. Osmansko Carstvo izgubilo je sve teritorije izuzev Anatolije i Tracije. Teritorij današnje Turske podijeljen je u više dijelova.
Claude Lelouch, režiser – 1937.
Rat svjetova – Radio drama koja je uzdrmala svijet – 1938.
Na današnji dan Orson Welles je na radiju izveo Rat svjetova H. G. Wellsa tako uvjerljivo da je prestravio Ameriku.
Orson Welles
Radio-drama od 30. listopada, Rat svjetova H.G. Wellsa, dovela je Wellesa na loš glas i donijela mu trenutnu slavu na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Nepredviđena kombinacija izvještaja i navika slušatelja da mijenjaju postaje tijekom stanki, stvorila je pomutnju među slušateljima. Među slušateljima koji su povjerovali vijesti o invaziji Marsovaca proširila se panika. Vijesti o nastaloj panici obišle su svijet, a prezirno ju je spomenuo i Adolf Hitler u jednom od svojih javnih nastupa nekoliko mjeseci kasnije. Wellesova sve veća slava privukla je Hollywood.
Njegov se prvi cjelovečernji film Građanin Kane (Citizen Kane, 1941), o sudbini novinskoga magnata (s aluzijama na W. R. Hearsta), kojega je sam tumačio, zbog mnogobrojnih elemenata – artističke montaže zvuka, složene narativne strukture, retorične uporabe dubinskih kadrova, osebujnih rakursa i ekspresionističkih kompozicija – smatra pretečom modernizma zvučnoga filma i često navodi kao najbolji film svih vremena.
Diego Armando Maradona, nogometaš – 1960.
Diego Armando Maradona
Diego Armando Maradona (Villa Fiorito, Buenos Aires, 30. listopada 1960. – Tigre, 25. studenoga 2020.) bio je argentinski nogometaš, svjetski prvak s Argentinom iz Meksika 1986. godine, jedan od najboljih i najpopularnijih nogometaša svih vremena.
Bio je svjetski prvak s Argentinom iz Meksika 1986. Po ocu je talijanskih i indijanskih korijena, a po majci španjolskih i hrvatskih korijena.
Prezime mu je iz španjolske Galicije. Porijeklo s majčine strane Maradona vuče iz Dalmacije, djed mu je bio Mateo Kariolić podrijetlom s otoka Korčule. Stariju kćer Dalmu nazvao je po Dalmaciji.
Zoran Milanović, hrvatski predsjednik – 1966.
Rođen je 30. listopada 1966. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1990. godine, a iste godine kao odličan student dobio je Rektorovu nagradu te je sudjelovao na međunarodnom natjecanju vodećih europskih pravnih fakulteta na Međunarodnom sudu u Haagu. Magistrirao je pravo Europske unije na Flamanskom sveučilištu u Bruxellesu (V.U.B.) 1998. godine.
Zoran Milanović
Profesionalnu karijeru započinje kao stažist na Trgovačkom sudu u Zagrebu, nakon čega 1993. godine počinje raditi u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske. Bio je sudionik mirovne misije OESS-a u Azerbajdžanu 1994., a od 1996. do 1999. djeluje kao savjetnik u hrvatskoj misiji pri Europskoj uniji i NATO-u u Bruxellesu. 2003. godine postao je pomoćnik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske zadužen za političku multilateralu.
2007. godine izabran je za predsjednika Socijaldemokratske partije, gdje je naslijedio Ivicu Račana. Iste godine djelovao je i kao predsjednik Nacionalnog odbora za praćenje pregovora između Republike Hrvatske i Europske unije. Početkom 2008. godine postao je zastupnik u Hrvatskom saboru, a do 2011. godine bio je i predsjednik Kluba zastupnika SDP-a u Hrvatskom saboru te član Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav.
Predvodeći Kukuriku koaliciju, odnio je pobjedu na parlamentarnim izborima 2011. godine i postao predsjednik desete Vlade Republike Hrvatske. Tijekom njegovog mandata Hrvatska je 2013. postala članicom Europske unije. Nakon parlamentarnih izbora 2015. godine otišao je s mjesta premijera, a nakon parlamentarnih izbora 2016. godine otišao je i s mjesta predsjednika SDP-a te se posvetio privatnom konzultantskom poslu.
Nakon povratka u politiku 2019. godine kandidirao se i pobijedio na predsjedničkim izborima te 2020. godine postaje peti predsjednik Republike Hrvatske.
Gustav Hertz, fizičar – 1975.
Gustav Hertz
Hertz Gustav, njemački fizičar (Hamburg, 22. VII. 1887 – Berlin, 30. X. 1975). Nećak Heinricha Rudolfa Hertza. Doktorirao (1911) na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu, gdje je i zaposlen (1911–14. i 1917–20). Bio je profesor na Halle-Wittenberškom sveučilištu (1922–28) i ravnatelj Fizikalnog instituta Visoke tehničke škole (danas Tehničko sveučilište) u Berlinu (1928–34). Hitlerovim dolaskom na vlast, morao se 1934. zbog židovskoga podrijetla povući s položaja. Nakon II. svjetskoga rata radio je na atomskim istraživanjima u SSSR-u (1945–54). Bio je profesor fizike i ravnatelj Fizikalnog instituta u Leipzigu (1954–61). Za pokus, kasnije nazvan Franck-Hertzov pokus, koji je potvrdio da atomi žive mogu apsorbirati energiju samo određene vrijednosti i tako potkrijepio teoriju kvantiziranosti atoma, podijelio je s Jamesom Franckom Nobelovu nagradu za fiziku (1925). Otkrio je difuzijski postupak razdvajanja smjese izotopa neona (1932), koji je postao važan za tehnologiju obogaćivanja uranija i proizvodnje atomske bombe.
Gustav Krklec, književnik – 1977.
Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. lipnja 1899. – Zagreb 30. listopada 1977.), hrvatski književnik, prevoditelj s ruskog, češkog i njemačkog, prvi predsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Gustav Krklec
Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskom opusu. Gimnaziju je polazio u Varaždinu, Zagrebu i na Sušaku, a u Zagrebu je studirao filozofiju. Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi.
Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika.
Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja.
Matko Peić, slikar i književnik – 1999.
Matko Peić (Požega, 10. veljače 1923. – Zagreb, 30. listopada 1999.), hrvatski povjesničar umjetnosti, slikar i književnik. Pisao je putopise, eseje i feljtone.
Matko Peić
Diplomirao je Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1956. godine predavao je povijest umjetnosti na ALU. Gimnaziju je završio u Požegi, a Akademiju likovnih umjetnosti i Filozofski fakultet (povijest umjetnosti), u Zagrebu.
Studirajući u Parizu i Londonu usavršio je stručno znanje i stekao široku erudiciju povjesničara umjetnosti i književnika. Bavi se slikarstvom i piše poeziju i prozu. Iz područja likovne umjetnosti i književnosti objavio je velik broj eseja, feljtona, studija i kritika u gotovo svim našim časopisima.
Vrstan je stilist, lirski putopisac, dobar portretist.
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr
