NA DANAŠNJI DAN: Nezavisnost SAD, Giuseppe Garibaldi, Vlaho Bukovac, Alisa u zemlji čuda , Marie Curie, Franjo Ferdinand, Oton Iveković, Albert Kinert, Operacija Tigar, Vasko Lipovac

Nezavisnost SAD-a – 1783.

Američka deklaracija o neovisnosti (engl. The Declaration of Independence) deklaracija je koju je u Philadelphiji potpisalo 13 dotadašnjih britanskih kolonija u Novom svijetu, čime su proglasile svoju nezavisnost i objasnile svoje razloge za to. U Deklaraciji je istaknuto pravo na revoluciju, tj. načelo da je pravo i dužnost svakog naroda da izmijeni ili zbaci tiransku vlast koja ga tlači. Potvrđena je od Kongresa 4. srpnja 1776. godine te je postala konstitutivni akt SAD-a, tj. njihov prvi ustavni akt. Taj dan se u SAD-u slavi kao Dan nezavisnosti. Velika Britanija je priznala nezavisnost svojih bivših kolonija tek 3. rujna 1783.

Giuseppe Garibaldi, talijanski revolucionar – 1807.

Giuseppe Garibaldi rođen je u Nici, 4. srpnja 1807. godine. U mladosti je bio mornar. Dok je služio vojni rok u mornarici Kraljevine Sardinije i Pijemonta potpao je pod utjecaj Giuseppea Mazzinija, predvodnika talijanskog nacionalizma, i postao pripadnik društva Mlada Italija. Poslije neuspjele oružane pobune u Savoji 1834. godine kada je osuđen na smrtnu kaznu bježi u Južnu Ameriku gdje se bori za nezavisnost Brazila.

Giuseppe Garibaldi

Sudjelovao je i u urugvajsko-argentinskom ratu na strani Urugvaja. U početku je zapovijedao urugvajskom mornaricom da bi kasnije postao zapovijednik Talijanske legije u Montevideu. U tim borbama stekao je svjetsku slavu. U svibnju 1860. Garibaldi izvodi svoj najveći poduhvat i legendarni pohod: osvajanje Sicilije i Napulja. Ovoga puta nije imao vladinu podršku, ali premijer Cavour i kralj Victor Emmanuel II. nisu se usudili zaustaviti popularnoga junaka. Kralj i premijer bili su mu spremni pomoći, ali samo pod uvjetom da se poduhvat pokaže uspješnim. Dana 6. svibnja s 1.000 crvenih košulja (pripadnika Gaibaldijevih dobrovoljačkih snaga) ulazi u mjesto Marsala na Siciliji, a 11. svibnja Garibaldi se proglasio diktatorom Siclije u ime kralja Victora Emmanuela II. U bici kod Clatafimija 30. svibnja njegove gerilske snage porazile su regularnu vojsku napuljskoga kralja. Nakon osvajanja Palerma premijer Cavour odlučio je Garibaldiju pružiti pomoć, ali tek tajnu pomoć.

Nakon osvajanja Sicilije prelazi na kontinentalni dio Italije i 7. rujna 1860. trijumfalno ulazi u Napulj. Tad uvodi političke reforme, dijeli zemlju seljacima ali umjesto proglašavanja republike dobrovoljno ustupa vlast monarhistima u uvjerenju kako će Savojska dinastija ujediniti Italiju. Međutim njegova vojska je raspuštena, a on udaljen na otočić Caprera. U Rim se vraća 1871. godine. Razočaran u politiku, proglasio se socijalistom. Preminuo je 1882. godine u mjestu Caprera, na istotimenom otočiću u 75. godini života. Danas se svi povjesničari slažu da bez Garibaldijeve podrške ne bi bilo moguće ujedinjenje Italije. Daroviti lider i čovjek iz naroda puno je bolje od Cavoura i Mazzinija znao kako okupiti mase.

Vlaho Bukovac, hrvatski slikar – 1855.

Hrvatski slikar Vlaho Bukovac rođen je u Cavtatu, 4. srpnja 1855. godine, kao Biagio Faggioni, a nakon pohrvaćenja svoje je prezime promijenio u Bukovac (tal. faggio: bukva).

Vlaho Bukovac

Studirao je u Parizu i ondje je djelovao petnaestak godina. Došavši 1893. u Zagreb, postao je središnja ličnost umjetničkog i kulturnog života grada. Okuplja mlade umjetnike i književnike, potiče izgradnju ateljea, Umjetničkog paviljona, osniva Društvo hrvatskih umjetnika i nastoji afirmirati hrvatsku umjetnost u svijetu.

Od 1903. do smrti živi u Pragu, gdje je bio profesor na Likovnoj akademiji. Bukovčevo djelovanje u Zagrebu obilježava početak novoga razdoblja u hrvatskom slikarstvu. Tada radi velike dekorativne kompozicije: ‘Dubravka’, ‘Gundulićev san’ na zastoru u Hrvatskom narodnom kazalištu. U posljednjoj, praškoj fazi slika i eksperimentira u novousvojenoj poentilističkoj maniri. Bukovac je začetnik i glavni predstavnik hrvatske moderne i ide u red naših najplodnijih slikara. Najistaknutiji je hrvatski slikar na prijelazu 19. u 20. stoljeće.

Alisa u zemlji čuda Lewisa Carrolla – 1865.

Lewis Carroll

Alisa u zemlji čuda engleski je roman za djecu iz 1865. čiji je autor Charles Lutwidge Dodgson, poznatiji pod pseudonimom Lewis Carroll. Radnja prati doživljaje djevojčice Alise, koja pada niz zečju rupu u fantastični svijet naseljen osebujnim stvorenjima. Priča je prepuna aluzija na Carrollove prijatelje (i neprijatelje), kao i lekcijâ koje su u to doba učenici britanskih osnovnih škola morali učiti napamet. Radnja se poigrava s logikom na način koji je roman učinio trajno popularnim i među odraslima i među djecom. Smatra se jednim od najkarakterističnijih primjera žanra književnih priča bez logičkog smisla, a njegov narativni tok i struktura bili su enormno utjecajni, uglavnom na žanr fantastike. Na temelju knjige nastale su brojne kazališne, filmske i televizijske adaptacije. Izraz “zemlja čuda” ušao je u popularnu kulturu kao mjesto sa sanjarskim, fantastičnim osobinama. Izraz “niz zečju rupu” postao je izraz za putovanje u nepoznato.

Marie Curie, francuska kemičarka i fizičarka – 1867.

Marie Curie

Marie Curie rođena je u Varšavi, 7. studenog 1867. godine. Bila je kemičarka, pionir ranog doba radiologije i dvostruki dobitnik Nobelove nagrade, za fiziku 1903. i za kemiju 1911. Rođena je u Poljskoj gdje je provela rane godine, no 1891., s 24 godine odlazi studirati u Pariz. Sve je ispite položila s odličnim te nastavila raditi u Francuskoj, a kasnije je dobila državljanstvo. Osnovala je Institut Curie u Parizu i Varšavi. Marie Curie je umrla 4. srpnja 1934. godine u lječilištu Sallanches pored Passyja. Uzrok smrti bila je leukemija, najvjerojatnije uzrokovana prevelikim izlaganjem radijaciji tijekom višegodišnjeg istraživanja. Godinu dana nakon smrti Marie Curie, njena starija kćer, Irene Joliot-Curie, osvojila je Nobelovu nagradu za kemiju. Pepeo Marie Curie i njezinog supruga je 1995. godine premješten u pariški Panteon.

Sprovod nadvojvode Franje Ferdinanda ubijenog u Sarajevu – 1914.

Franjo Ferdinand

Na današnji dan 1914. godine održan je sprovod poznatog nadvojvode Franje Ferdinanda, čije je ubojstvo u Sarajevu dalo povod za Prvi svjetski rat. Nadvojvoda Franjo Ferdinand bio je do smrti prijestolonasljednik Austro-Ugarske (njem. Thronfolger von Österreich-Ungarn) tj. trebao je naslijediti vladajućeg cara i kralja Franju Josipa.

Uz Franju Ferdinanda u Sarajevu je ubijena i njegova supruga Sofija, koja je imala titulu vojvotkinje od Hohenberga. Njih su dvoje na današnji dan zajedno pokopani, no to nije bio klasičan habsburški dinastički sprovod. Naime, problem je bio u tome što su Franjo Ferdinand i Sofija bili u tzv. morganatskom braku. Takav se brak sklapa kad supružnici nisu istog ranga. Sofija po rođenju nije bila kraljevske krvi, nego je bila kći „običnog“ grofa Choteka. Unatoč bogatstvu i ugledu češke grofovske obitelji Chotek, oni nikako nisu bili ravni vladarskoj dinastiji Habsburg-Lothringen.

Djeca iz braka Franje Ferdinanda i Sofije nisu mogli biti punopravni nadvojvode i nasljednici austrougarskog prijestolja, nego su imali samo titulu vojvoda od Hohenberga (kao i njihova majka). Budući da Sofija, nekraljevske krvi, nije mogla biti pokopana u carskoj kripti u Beču, ona i njen suprug Franjo Ferdinand pokopani su zajedno u dvorcu Artstetten u Austriji. Zanimljivo je da potomci Franje Ferdinanda i Sofije žive i danas, nose prezime Hohenberg (ne Habsburg) i vlasnici su spomenutog dvorca Artstetten.

Oton Iveković, hrvatski slikar – 1939.

Oton Iveković

Još u vrijeme naukovanja kod Hafnera, Quiquereza i Klausena u Zagrebu, a potom u Beču i Münchenu, Oton Iveković specijalizirao se za povijesno slikarstvo. Putovao je po domovini, Italiji, Njemačkoj i Americi, te radio i u ateljeu Vlahe Bukovca. Za vrijeme Prvog svjetskog rata slikao je na bojištima, a potkraj života povukao se u dvorac Veliki Tabor. Ivekovićevo je slikarstvo akademsko, ali i puno domoljubnoga romantičkog zanosa. Uz povijesne radove koji su i najpopularniji, primjerice ‘Dolazak Hrvata na more’, najkvalitetniji su mu radovi neposredne i svježe skice čestih putovanja po Lici, Dalmaciji i Bosni. Djelovao je i kao ilustrator knjiga. Za zagrebačko kazalište izrađivao je nacrte povijesnih kostima, te pisao o kostimografiji. Bavio se i publicistikom, pišući uspomene i putopise u kojima se očituje njegov polemički duh. Preminuo je u Zagrebu, 4. srpnja 1939. godine.

Albert Kinert , grafičar- 1987.

Albert Kinert

Kinert, Albert, hrvatski slikar i grafičar (Vinkovci, 6. IV. 1919 – Zagreb, 4. VII. 1987). Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1946; profesor i voditelj specijalnog odjela za grafiku u toj ustanovi. U početku je bio blizak postimpresionizmu, potom se nadahnjivao iskustvima japanske grafike, prapovijesnog i grčkoga arhajskoga slikarstva. S vremenom je sve više razbijao oblike u sustav obojenih mrlja na svijetloj podlozi, s izrazitom lirskom intonacijom, a oko 1960. napustio je narativnost i približio se apstraktnom izrazu (Bezimeni oblik, 1961). U kasnom je razdoblju uspostavio ravnotežu između figurativnih i apstraktnih likovnih znakova (Prokletnik u svom raju, 1980). Bio je osobito plodan autor mnogobrojnih grafičkih mapa (Apoteoza, 1974; Pasija po Sizifu, 1980) i ciklusa akvarela (Povratak iz pakla, 1981–82); ilustrirao je i opremao knjige.

Operacija Tigar, kojom je Hrvatska vojska zauzela više brdskih uporišta i oslobodila prilaze Dubrovniku – 1992.

Operacija Tigar je oslobodilačka operacija Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Operacija je trajala od 4. – 13. srpnja 1992., a cilj je bio izvršiti deblokadu Dubrovnika.

Operacija Tigar

Prva (gardijska) brigada s polazne crte Zavala-Slano napreduje, zauzimajući vrhove brda: Kobilje brdo, Ovča i Vranilova glava, Čula i Timun, te zauzima sela Kutina, Nevada i Začula. Cilj je bio ovladati dominantnim visovima, s kojih se nadzire Popovo polje. Neprijatelj se žilavo branio i izvodio protunapade. Zadaća 4. (gardijske) brigade je bila zauzimanje ključnih vrhova s kojih su ugrožavani prilazi Dubrovniku: Golubova kamena, Meterniza i Debele glave. Samo Golubov kamen napadali su više puta i izgubili šest ljudi, zatim smjelim napadom koji vodi Pauk zauzimaju topničko uporište Uskoplje. Druga (gardijska) brigada kreće s linije Knežica-Brgat-Makoše, sa zapada prema Donjem Brgatu, te zauzimaju Ivanicu. Važnost operacije Tigar je u nadzoru Popovog polja, pritisku prema Trebinju, deblokadi prilaza Dubrovniku a, naposljetku, i stvorenoj operativnoj dubini koja je omogućavala napredovanje prema Konavlima.

Napredovanje snaga HV-a bilo je povezano s problemima koje je trebalo riješiti u hodu. Većina snaga koja je počela pristizati u travnju 1992. g. stigla je iz ravničarskih krajeva. Zauzimanje čuka zahtijevalo je poznavanje terena, nedostajalo je vojnih karata, mještani-vodiči pomažu postrojbama. Ovdje su stasali prirodni vođe – zapovjednici kao izuzetni Damir Tomljanović Gavran, voljen i poštovan od svojih vojnika, neočekivanim manevrom vodeći satniju prema Čepikućama izaziva povlačanje neprijatelja. Rastresit raspored snaga stvarao je logistici probleme. Na kamenitom terenu po eksploziji granate osim gelera lete i komadi kamena što pojačava uništavajući učinak. Ubije te geler, ubije te kamen… Teško je opisati poteškoće zbog neprohodnosti u zbrinjavanju ranjenih, pri njihovom prijenosu do saniteta. Pogibalo se zbog povreda koje bi se u normalnim prilikama brzo i jednostavno sanirale. Ljudi su to znali i uz iznimna psihofizička naprezanja napreduju. Postoji realna mogućnost da na tom području još ima ostataka tijela naših vojnika, koja zbog teškog terena i protuudara nisu izvučena.

Vasko Lipovac, slikar – 2006.

Vasko Lipovac

Lipovac, Vasko (Vasilije), hrvatski slikar, kipar i grafičar (Škaljari kraj Kotora, Crna Gora, 14. VI. 1931 – Split, 4. VII. 2006). Završio Akademiju primijenjenih umjetnosti u Zagrebu (1955) te bio suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića (1955–59). Ikonografijom bliskom dječjemu stvaralaštvu, škrtom naracijom i žestokim netoniranim bojama slika nostalgično-poetične motive iz pomorske i građanske tradicije Dalmacije XIX. st. Od kovine, kamena, drva, olova, srebra, pleksiglasa i lima, isprva u duhu geometrijske apstrakcije, potom reducirana figurativna izraza, oblikuje kipove i reljefe, često obojene živim bojama, koji imaju oslonac u bogatoj dalmatinskoj i svjetskoj likovnoj i književnoj tradiciji te športu (ciklusi: Marul, Shakespeare, Vježbači, Biciklisti). Autor je golema grafičkog opusa. Likovno je opremio turističke objekte (Babin kuk u Dubrovniku, 1976) i izvodio skulpture na javnim prostorima (vratnice kotorske crkve bl. Ozane Kotorske, 1989).

….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org