NA DANAŠNJI DAN: Neron, Primož Trubar, Leopold I., George Stephenson, Bečki kongres, Otokar Keršovani, Nacionalni park Sjeverni Velebit, Zvonimir Berković

2021-06-09-dndd

Neron, rimski car – 68.

Zloglasni rimski car Neron umro je 9. lipnja 68. godine. Neron je rimskim carem postao 54. godine, naslijedivši na tom mjestu Klaudija, kojeg je otrovala Neronova majka Agripina. Neron je vladao raskošno i okrutno. Dao je otrovati polubrata Britanika, ubiti majku Agripinu, nekoliko rođaka, te ženu Oktaviju, kako bi se mogao ponovo oženiti.

Njegov teror postigao je vrhunac kada je došlo do velikoga požara Rima, za koji je javno mišljenje krivilo Nerona, a on je okrivio kršćane i naredio njihove krvave progone. Opće nezadovoljstvo dovelo je do urote protiv cara, a kada je ona otkrivena, Neron je dao pogubiti mnoštvo urotnika, ali i posve nedužnih.

Seneka, koji se već prije bio povukao s dvora, bio je prisiljen počiniti samoubojstvo (65). God. 66–67. Neron je posjetio Grčku, gdje je i sâm sudjelovao u različitim javnim natjecanjima. Za njegove odsutnosti izbile su pobune u provincijama (Galija, Hispanija, Germanija). Kada se Neron vratio u Rim, Senat ga je proglasio neprijateljem rimskoga naroda i osudio na smrt, pa je car počinio samoubojstvo.

Neron

Onim po velikom požaru u Rimu povijest pamti ovog cakao po progonima kršćana, koje je za taj isti požar optužio. Nakon požara protiv Nerona je podignut ustanak kojeg je predvodio Servije Sulpicije Galba, koji se i proglasio novim carem.

U strahu za vlastiti život Neron je sa svojim vjernim pratiteljima pobjegao iz Rima. Uvjeren da će ga uhvatiti i ubiti, odlučio si je sam oduzeti život. Kako za to ipak nije imao hrabrosti, prisilio je svog osobnog tajnika Epafrodita da to učini umjesto njega.

Neronove posljednje riječi navodno su bile “Kakav umjetnik propada”.

 

Primož Trubar, otac slovenske književnosti – 1508.

Primož Trubar (Rašica, Slovenija, 9. lipnja 1508. – Deredingen, Njemačka, 28. lipnja 1586.) je bio slovenski protestantski reformator, pisac i prevoditelj.

Primož Trubar

Smatra se ocem slovenske književnosti u autorom prve tiskane knjige na slovenskom jeziku – Catechismus i Abecedarium, tiskanih u Tübingenu 1550. godine. Autor je više od 25 knjiga od kojih je najvažniji prijevod Novog zavjeta (1582.).

Od 1520. do 1521. bio je učenik škole u Rijeci, a dalje je školovanje nastavio u Salzburgu. Kasnije je otišao u Trst gdje je bio pod tutorstvom biskupa Pietra Buonuoma. Tamo se povezao s humanistima od koji je jedan bio i Erazmo Roterdamski. 1528. upisao je studij na Bečkom sveučilištu, ali ga nije završio. 1530. vratio se u Sloveniju i postao svećenik. Za vrijeme protureformacije, 1547. godine, bježi u Njemačku koja je bila tolerantnija prema protestantizmu. Umro je u Deredingenu, a sahranjen u Tübingenu u današnjoj Njemačkoj 1586. godine.

Leopold I., car Svetog Rimskog Carstva – 1640.

Leopold I. (Beč, 9. lipnja 1640. – Beč, 5. svibnja 1705.), rimsko-njemački car (1657. ili 1658.-1705.), ugarsko-hrvatski kralj (od 1655. u Ugarskoj i od 1657. u Hrvatskoj do 1705.), češki kralj (1658.-1705.) iz dinastije Habsburg.

Vladavina mu je bila obilježena brojnim i dugotrajnim ratovima u kojim su se istaknuli sposobni vojskovođe koji su pretvorili Habsburšku Monarhiju u europsku velesilu. Tijekom svoje vladavine skršio je urotu mađarskih i hrvatskih velikaša protiv kraljevske vlasti i prisilio ih da priznaju nasljedno pravo Habsburgovaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje po načelu primogeniture, a istodobno je ukinut članak 31. Zlatne bule iz 1222., koji je plemstvu priznao pravo otpora kralju zbog njegovih nezakonitih čina.

Leopold I. je Hrvatskom saboru ukinuo pravo da bira kralja, uništio je obitelji Zrinskih i Frankapana, ali je priznao studij filozofije i teologije osnovan u Zagrebu 1669. godine koje se moglo osnivati samo u pokrajini s najvišim rangom u državi i time je priznao da Hrvatska nije pripojena Ugarskoj, što su tvrdili mađarski političari.

Petar Veliki, ruski car – 1672.

Petar I. Aleksejevič Romanov, poznat kao Petar Veliki, (10. lipnja 1672. – 8. veljače 1725.), ruski vladar.

Petar predstavlja zasigurno jednu od najznačajnijih figura u ruskoj povijesti. Carem postaje 1682. godine, zajedno sa svojim bolesnim bratom Ivanom V., s kojim vlada zajednički do 1696. godine, od kada pa do 1724. godine vlada samostalno. 1724. godine za svoju suvladaricu imenuje suprugu Katarinu, s kojom vlada do svoje smrti 1725. godine, kada umire, vjerojatno od posljedica sifilisa.

Petar Veliki

Petar Veliki

Ruski car Petar Veliki 1703. godine osnovao je Sankt Petersburg. Car Petar Veliki 1. svibnja 1703. osvojio je švedsku utvrdu Nyenskans na rijeci Nevi i time postigao cilj zbog kojega je, između ostalog, i došlo do rata između dvije sjeverne sile, a to je bio izlaz na Baltičko more.

Nekoliko tjedana kasnije car je na otočiću oko 5 kilometara udaljenom od ušća Neve u more, započeo gradnju tvrđave Petra i Pavla što je bila prva građevina u Sankt Petersburgu. Mladi ruski car izabrao je ime Sankt Petersburg ponajviše zbog opčinjenosti zapadnom kulturom koju je po svaku cijenu želio proširiti u svojem carstvu kojeg je smatrao zaostalim. Grad su najvećom mjerom izgradili ruski kmetovi i švedski ratni zarobljenici, a tijekom dugogodišnjeg teškog rada na močvarnom terenu stradalo ih je na desetke tisuća. 1712. Petar je premjestio prijestolnicu iz Moskve u mladi grad koji se ubrzo nakon toga počeo ubrzano razvijati po planu arhitekta Domenica Trezzinija koji ga je zamislio između mreže pravocrtnih kanala što nije u potpunosti ostvareno, ali se i danas vidi u razmještaju gradskih ulica. 1905. u Sankt Petersburgu je započela revolucija, a 1914. kada je započeo I. svjetski rat grad je preimneovan u Petrograd koji ne zvuči previše ‘njemački’.

Godine 1917. Februarska i Oktobarska revolucija započele su na ulicama Petrograda koji je 1923., tri dana nakon Lenjinove smrti promijenio ime u Lenjingrad koji je godinama smatran ‘kolijevkom revolucije’. Tijekom II. Svjetskog rata grad je bio pod njemačkom opsadom puna 872 dana tijekom kojih je pretrpio nevjerojatno razaranje u kojem je poginulo oko milijun i petsto tisuća ljudi. 12. lipnja 1991. građani su na referendumu s 54 posto glasova odlučili da se vrati ime Sankt Petersburg kako se grad koji je dom za nešto više od 4,5 milijuna ljudi, zove i danas.

George Stephenson, izumitelj željeznice – 1781.

Engleski izumitelj George Stephenson rođen je 9. lipnja 1781. godine u Wylamu. Djetinjstvo je proveo u velikom siromaštvu. Najprije je radio na farmi, potom je sa 14 godina pomagao ocu ložaču parnih strojeva u rudniku. Sam je naučio čitati, a poslije je zarađujući popravljanjem satova pohađao večernju školu.

George Stephenson

Bio je nadglednik strojeva u ugljenokopu Killingworth, gdje je razmišljao o unaprjeđenju tehničkih pomagala, te je izumio prvu sigurnosnu lampu za rudnike. Ondje je 1814. sagradio i parnu lokomotivu, koja se dugo vremena smatrala prvom upotrebljivom lokomotivom u svijetu.

Njegova sljedeća konstrukcija, Locomotion, vukla je 1825. na pruzi Stockton–Darlington prvi putnički vlak na svijetu. Na natjecanju lokomotiva na pruzi Liverpool–Manchester pobijedila je 1829. lokomotiva Rocket, koju je izgradio zajedno sa sinom Robertom. Ta je lokomotiva tada postigla brzinu od 47 km/sat, a smatra ju se pretečom lokomotiva koje su uskoro počele prometovati novoizgrađenom mrežom željezničkih pruga diljem svijeta. Najstarija pruga u Hrvatskoj izgrađena je 1860. između Kotoribe i Čakovca.

Završio Bečki kongres – 1815.

Bečki kongres na kojem su nakon Napoleonovog poraza prekrojene stare europske granice 1815. godine okončan je 9. lipnja 1815. godine. Bio je to skup predstavnika glavnih europskih političkih sila održan se pod predsjedanjem austrijskog državnika Klemensa Wenzela von Metternicha, a trajao je više od osam mjeseci.

Bečki kongres

Konačni dokument kongresa potpisan je devet dana prije zadnjeg Napoleonova poraza u bitci kod Waterlooa. Glavni rezultati Bečkog kongresa, osim potvrde francuskog gubitka teritorija osvojenog između 1795. i 1810., bili su širenje Rusije i Prusije, konsolidacija Njemačke, čiji je teritorij s prijašnjih 300-tinjak država i državica sveden na 39, koje su pak uključene u Njemačku Konfederaciju pod vodstvom Prusije i Austrije. Kraljevstvo Piemonte-Sardinija povratilo je kopneni teritorij, a zavladalo je i Genovom, što je kasnije poslužilo kao jezgra stvaranja jedinstvene Italije. Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Irske dobilo je dijelove Kariba na račun Nizozemske i Španjolske, te zadržalo bivše nizozemske kolonije na Cejlonu i u južnoj Africi. Zadržalo je i Maltu i Helgoland u Sjevernom moru. Kongresu su već u 19. st. upućivane kritike, a to su nastavili i kasniji povjesničari zbog ignoriranja nacionalnih pokreta koji su se već počeli pojavljivati.

Bečki kongres bio je sastavni dio onog što je kasnije nazvano konzervativnim poretkom u kojem su se mir i stabilnost postizali na račun sloboda i prava povezanih s Francuskom revolucijom i Američkim ratom za nezavisnost. Drugi su ipak priznali da je Bečkim kongresom kroz sljedećih gotovo sto godina spriječeno izbijanje većeg rata na europskim prostorima.

Ubijen Otokar Keršovani – 1941.

Otokar Keršovani rođen je u Trstu koji je tada bio dijelom Austro-Ugarske monarhije. Pisao je u karlovačkom školskom listu Timor o istarskim temama, a u prvoj polovici 1920-ih u klupskom glasilu Mlada Jugoslavija gdje je supokretač i suurednik.

Otokar Keršovani

Godine 1924. postao je novinar, i radi za Zagrebački tisak, a doprinosio je i za Novosti. Također je pisao u listu Čovečnost, glasilu SKA Rad, Politici te Samoupravnom glasnik. Istodobno, za sebe smatra da je komunist i pridružuje se Komunističkoj partiji Jugoslavije. Uhićen je 1928. godine i osuđen na godinu dana zatvora. Nakon što je pušten iz zatvora, odlazi u Srbiju, gdje pokušava organizirati SKOJ. Ponovno je uhićen 1930. godine i osuđen na deset godina zatvora jer je priznao svoje članstvo u Komunističkoj partiji. Kaznu je služio u Srijemskoj Mitrovici, gdje je ostao politički aktivan. U zatvoru je bio marksistički učitelj za ostale komunističke zatvorenike. Također je i neke ostale zatvorenike uključio u novinarstvo i pokrenuo ilegalni zatvorski list Udarnik. Tada piše Povijest Hrvata, posmrtno objavljenu 1971. godine

Iz zatvora izlazi u veljači 1940. godine, a nakon toga svoje djelovanje nastavlja u raznim ljevičarskim magazinima. U ožujku 1941. godine, pred Travanjski rat, ponovno je uhićen i zatvoren u zatvoru Kerestinec. Ustaše su ga, nakon dolaska na vlast, likvidirale zajedno s Božidarom Adžijom, Ognjenom Pricom i Zvonimirom Richtmannom u Dotršćini. Strijeljan je kao ‘duhovni začetnik’ ubojstva redarstvenoga agenta. Nakon rata, jedna novinarska tvrtka u Opatiji i nagrada za životno dostignuće Hrvatskog novinarskog društva nose njegovo ime.

Nacionalni park Sjeverni Velebit – 1999.

NP Sjeverni Velebit

Nacionalni park Sjeverni Velebit, hrvatski nacionalni park, proglašen je 9. lipnja 1999. godine. Raznovrsnost krških fenomena te biljnoga i životinjskoga svijeta samo su dio posebne slike ove prirodne cjeline. Unutar parka nalaze se strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, Lukina jama – jedna od najdubljih jama na svijetu (otkrivena 1999.), botanički rezervat “Visibaba” s nalazištem endemične hrvatske sibireje (Sibiraea altaiensis ssp. croatica), šumski rezervat Borov vrh, botanički rezervat Zavižan-Balinovac-Velika kosa te glasoviti Velebitski botanički vrt. Na krajnjem jugu se nalazi posebni rezervat šumske vegetacije Štirovača. Park je ispresijecan brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva staza. Površina parka iznosi 109 km².

Zvonimir Berković, redatelj – 2009.

Berković, Zvonimir, hrvatski filmski redatelj, scenarist i publicist (Beograd, 1. VIII. 1928 – Zagreb, 9. VI. 2009). S obitelji se u Zagreb preselio 1943., gdje je studirao violinu na Muzičkoj akademiji, potom filozofiju te naposljetku režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti), na kojoj je od 1974. do umirovljenja 1997. predavao filmsku dramaturgiju i scenarij.

Radio je kao dramaturg 1953–54. u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Gradsko dramsko kazalište »Gavella«) te 1954–56. u Jadran filmu. Napisao je scenarije za više cjelovečernjih igranih filmova te namjenskih filmova; najzapaženiji mu je Zlatnom arenom na festivalu u Puli nagrađen scenarij za igrani film H-8… (s Tomislavom Butorcem) redatelja Nikole Tanhofera (1958). Kao filmski redatelj debitirao je kratkim igranim filmom Moj stan (1962., posebna nagrada žirija na Canneskom festivalu), ironijskim prikazom rješavanja stambenog pitanja u Jugoslaviji.

Zvonimir Berković

Prvi cjelovečernji igrani film Rondo (1966., Zlatna arena za scenarij na festivalu u Puli) komorna je psihološka drama o ljubavnome trokutu i jedan od najcjenjenijih filmova autorske kinematografije u Hrvatskoj 1960-ih, dok je Putovanje na mjesto nesreće (1971) melodramska ljubavna priča modernističke izlagačke strukture (također kružne fabule). Slična tema autorski ga okupira i u filmu Ljubavna pisma s predumišljajem (1985), klasicističkom umjetničkom filmu muzičkih i literarnih inspiracija. Berkovićeve tematske interese i formalne sklonosti dokraja sumira film Kontesa Dora (1993., Zlatna arena za film i scenarij), koji na pozadini biografskoga filma o skladateljici Dori Pejačević gradi kulturnu kroniku Zagreba i Hrvatske u doba fin de sièclea: pripovjedač je filma, naime, fikcionalni kabaretski zabavljač i filmski snimatelj (istoimena televizijska serija, prikazana 1998. u šest nastavaka, razrađenija je i zaokruženija).

Tijekom 1950-ih i 1960-ih pisao je kazališne i glazbene kritike i polemike u mnogobrojnim publikacijama (Vjesnik u srijedu, Krugovi, Globus, Telegram, Hrvatski tjednik), a 1990-ih i 2000-ih ponovno je djelovao kao kolumnist i polemičar u visokotiražnim novinama (Globus, Vjesnik), prikupivši svoje kolumne i polemike u knjigama Zvonar katedrale duha (1995), Dvojni portreti (1998), Pisma iz Diletantije (2004) te O glazbi (2013). Nerealizirani scenarij za film o V. Mačeku objavio je u dramskom obliku u knjizi Vladko Maček: tri razgovora s knezom Pavlom, Miroslavom Krležom i Alojzijem Stepincem (2009). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1992).

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org

Hrvatska
Vremeplov