NA DANAŠNJI DAN: Majka Božja od Kamenitih vrata, Lisinski, Velesajam i Penkala

Kamenita vrata ostatak su utvrde kojom je bio opasan Gradec. Vrata vjerojatno postoje od 1266. godine, iako se spominju tek 1429. Često su bila pregrađivana, a nisu ih zaobišli ni veliki požari. Kamenita vrata su najpoznatija kao zavjetna kapelica sa slikom Majke Božje od Kamenitih vrata.

Naime, u velikom požaru koji je izbio 31. svibnja 1731., slika Majke Božje, koja je prije stajala iznad gradskih vrata, nađena čitava i neoštećena usred vatre i pepela, a samo je okvir izgorio. Iste je godine slika postavljena u barokni oltar u udubljenju prolaza Kamenitih vrata. Umjetničku, baroknu ogradu izradio je 1778. godine zagrebački majstor Ivan Korta.

Slika Majke Božje prikazuje Gospu kao vladaricu sa žezlom u lijevoj ruci, dok desnom pridržava malog Isusa, a on u lijevoj ruci drži mali globus. Slika je izrađena na lanenom platnu veličine 57×47 cm. Prilikom dvijestote obljetnice čudesnog očuvanja Gospine slike, 31. svibnja 1931. godine, svečano je okrunjena zlatnom krunom.

Dana 31. svibnja 1991. godine svečano je proslavljena 260. obljetnica svetišta, a zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić proglasio Majku Božju Kamenitih vrata zaštitnicom Grada.

Vatroslav Lisinki

U Zagrebu je 31. svibnja 1854. godine umro hrvatski skladatelj opera i istaknuti ilirist Vatroslav Lisinski.

Lisinski je glazbu učio kod J. K. Wisnera Morgensterna. Prve poticaje za skladanje dao mu je amaterski pjevač Alberto Ognjan Štriga, pristaša ilirskog pokreta koji je 1841. godine osnovao prvo ilirsko pjevačko društvo i pridobio Lisinskog za dirigenta. Iste godine sklada Lisinski svoje prvo djelo – solo pjesmu Iz Zagorja od prastara na tekst Pavla Štoosa (kasnije zamijenjen novim tekstom Dimitrija Demetra Prosto zrakom ptica leti). U to vrijeme mijenja svoje obiteljsko ime Ignac Fuchs u Vatroslav Lisinski. U razdoblju od 1842. do 1847. godine zaposlen je kao bilježnik banskog stola i tada stvara više zborova, solo-pjesama, nekoliko klavirskih kompozicija (Slavonsko kolo) te prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba. Libreto ove opere prema zamisli A. Štrige napisao je Josip Car, a zatim preradio Dimitrije Demeter dok je instrumentalizaciju dotjerao Wisner-Morgenstern.

Praizvedba opere, 28. ožujka 1846. godine, protekla je u znaku slavlja ilirskih ideja i taj datum označen je kao povijesno važan u stvaranju hrvatskog umjetničkog izražaja. U ljeto 1847. godine Lisinski sa Štrigom, Livadićem i dr. kreće na koncertnu turneju po Srbiji i Vojvodini izvodeći ilirske i srpske skladbe. Iste godine na jesen odlazi na usavršavanje u Prag gdje studira kod K. Pitscha i B. Kittla.

Za boravka u Pragu sklada orekstralnu idilu Večer (1850.), niz uvertira (najuspjelija je revolucionarna Bellona iz 1849.) i najveći dio opere Porin (libreto je za ovo djelo napisao Dimitrije Demeter) koju je dovršio 1851. godine po povratku u Zagreb. Praizvedbu ove opere Lisinski nikada nije doživio.

Vrativši se u domovinu u doba Bachova apsolutizma proživljava svoje posljednje godine kreativno sputan materijalnom bijedom. U periodu od 1851. do 1853. godine bio je besplatni nadzornik školskih učionica Glazbenog zavoda, a nakon što je otpušten iz te službe prihvaća mjesto sudbenog auskultanta. Razočaran, osamljen i gotovo posve zaboravljen sklada malo. Njegovo posljednje djelo Opijelo nije sačuvano.

Vatroslav Lisinki bio je najdarovitiji među skaldateljima Ilirskog pokreta i prvi hrvatski profesionalni glazbenik koji je ujedno postavio temelje nacionalnom smjeru u Hrvatskoj, a posebice operi, solo-pjesmi, orkestralnoj i zborskoj glazbi. Iako nije analitički proučavao izvornu narodnu glazbu uspio se više od ostalih suvremenika približiti ideji Iliraca – stvaranju umjetničke glazbe zasnovane na narodnoj. Lisinski, romantički lirik, svoje je najbolje dao u sedamdesetak solo pjesama, melodijski inventivnih, formalno raznolikih, a po ugođaju pretežito elegičkih.

Početak Zagrebačkog velesajma

Dana 31. svibnja u Zagrebu je otvorena prva poslijeratna izložba na prostorima bivšeg Zagrebačkog zbora u Savskoj. Danas je tu Studenski centar Sveučilišta u Zagrebu. Prostore je prvo trebalo urediti, jer su se u toku rata koristili kao vojarna. Na tom sajmu sudjelovali su pored brojnih domaćih izlagača i izlagači iz inozemstva; SSSR, Poljska, Bugarska, Albanija, Mađarska, Francuska, Švicarska, Nizozemska, Italija, Sjedinjene Američke Države, Belgija i Egipat.

Sedam godina kasnije, 1955, zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac donio je odluku o preseljenju Zagrebačkog velesajma na novu lokaciju, na livade preko Save. Već sljedeće 1956. održan je Jesenji zagrebački velesajam na dvije lokacije – u Savskoj i Novom Zagrebu. Otvorenje je pratila TV. Bio je to prvi javni TV prijenos u tadašnjoj državi.

Velesajam na drugoj obali Save bio je toliko skok u razvoju grada Zagreba da je Velesajmu dodijeljen poseban poštanski broj, koji je postao jedno broj Novog Zagreba.

Slavoljub Penkala – izumitelj nalivpera

Dana 31. svibnja 1907. godine Eduard Slavoljub Penkala patentirao je prvo nalivpero na svijetu s čvrstom tintom. Patenti za nalivpero prijavljeni su u više od 35 zemalja svijeta.

Pera su bila od 14-karatnog zlata. Nalivpero se tintom punilo pomoću pipete.

Nezgoda je bila u tome što se u džepu nalivpero nije smjelo okrenuti naopako, jer bi često tinta iscurila. Kako bi uklonio taj nedostatak, Penkala se dosjetio jahača (knipse), koji je od tada montirao na svako nalivpero, a po želji i na penkalu. Na svakoj knipsi bilo je ugravirano: Penkala patent.

U rano proljeće 1907. Penkala na Tuškancu 5 otvara laboratorij pod imenom Elevator, i tvrtku “Elevator”, Vinovica, proizvodi E.M Penkala i dr., gdje je proizvodio različite kemijske preparate.

Ondje je izumio suhu tintu. Nalivpero sa suhom tintom punilo se čistom vodom. Do tada su se unutrašnji džepovi sakoa, košulja i vesta često prljali tintom. Taj nedostatak sada je popravio savršenijim tipom nalivpera koje više nije puštalo tintu.

19.08.1927. godine tvrtka Penkala Werke A.G. i ing. Theodor Kovacs, Penkalin suradnik, sklapaju ugovor s velikim njemačkim proizvođačem tinte Günther Wagner A.G. za proizvodnju pisala Model 100. Penkala i Kovacs unose svoje patente, a Wagner proizvodnju.

Model 100 je vjerojatno najlegendarnije nalivpero u povijesti, poznatije kao Pelikan. Proizvodnja modela 100 započela je 1929. godine.