NA DANAŠNJI DAN: Ivan Meštrović, Jan Palach, Arturo Toscanini, Zdenka Sertić, posljednji Space Shuttle
Ivan Meštrović, hrvatski kipar – 1883.
Ivan Meštrović, (Vrpolje kod Slavonskog Broda, 15. kolovoza 1883. – South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.), hrvatski kipar i arhitekt. Sa šesnaest godina, Harold Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču.
Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču s grupom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Nouveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein. Godine 1908. seli se u Pariz. Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli 1911. godine, a ubrzo potom u Rim, gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke.
Tijekom rata putovao je da bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj.
Poslije Prvog svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se oženio. Imali su četvero djece – Martu, koja je rođena u Beču i Tvrtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. Kasnije bi zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu. Nastavio je s pravljenjem velikog broja djela. U to razdoblje pada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.
Zbog njegovog antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, i Njemačkoj, kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlina tridesetih, ustaše su ga zatvorili na tri i pol mjeseca (osudivši ga na smrt) tijekom Drugog svjetskog rata, no uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju, zbog izlaganja na Venecijanskom Bienalu 1942., zatim odlazi opet u Rim, a potom u Švicarsku.
Titova Jugoslavija je pozvala Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Države. Još 1945. godine dobio je američko državljanstvo, a deset godina kasnije postaje profesor na Sveučilištu Notre Dame.
Godine 1959. Meštrović je nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o tretmanu njegovih nekretnina i umjetničke ostavštine, posjetivši pritom i Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenog zbog tobožnjih veza s ustašama, i Josipa Broza Tita.
Zdenka Sertić, hrvatska slikarica – 1899.
Maturirala je 1917.god. Iste godine upisala je Višu školu za umjetnost i obrt, a Akademiju likovnih umjetnosti – slikarski odio, završila je u klasi prof.Ljube Babića.
Za vrijeme studija profesori su joj bili Ferdinand Kovačević, Oton Iveković, Menci Klement Crnčić i Bela Csikos Sessia. 
Nakon položenog ispita za profesora srednje škole, nastavila je usavršavanje u Berlinu (1922.) i Parizu (1925.)
Od 1927. bila je namještena kao kustos i slikarica u Etnografskom muzeju u Zagrebu, gdje je od 1939. do 1941. bila vršiteljica dužnosti ravnatelja.
Umirovljena je 1959. godine, nakon čega do smrti djeluje kao slobodna umjetnica.
Arturo Toscanini, kompozitor – 1957.
Arturo Toscanini (Parma, 25. ožujka 1867. – New York, 16. siječnja 1957.), talijanski dirigent
Karijeru je počeo kao violončelist i zborovođa talijanske operne trupe, s kojim je dibitirao kao dirigent 1886. prigodom tureneje u Rio de Janeiru.
TOSCANINI, Arturo
Nakon toga angažiran je u talijanskim opernim kazalištima, nekoliko puta vodio je milansku Scalu, bio je dirigent Metropolitana u New Yorku, newyorške filharmonije, a od 1937. do 1954. vodio je za njega osnovani orkestar National Broadcasting Corporation. Uz to je gostovao širom svijeta.
Smatran je najvećim talijanskim dirigentom svojega doba. Postavljao je težište na najveću moguću preciznost i poštivanje autorskih intencija, razrađivao partituru u tančine, dirigirao uvijek napamet i vrlo jednostavnim kretanjama autoritativno vladao orkestrom.
Tijekom šest desetljeća djelatnosti ostvario je opsežan repertoar, u kojemu se izdvajaju interpretacije djela Verdija, Wagnera, Puccinija (svjetska praizvedbe opera “La Boheme”, “Čedo Zapada” i “Turandot”), Mozarta, Beethovena, Brahmsa i Schuberta.
Samospanjenje Jana Palacha – 1969.
Jan Palach (11. kolovoza 1948. – 19. siječnja 1969.), češki domoljub, student povijesti i političke ekonomije na Karlovu sveučilištu u Pragu. Nakon invazije pet zemalja Varšavskoga pakta na Čehoslovačku (1968.), Palach je 16. siječnja 1969., usred Praga sam sebe zapalio i tako postao simbolom suvremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu.
Pogreb Jana Palacha se pretvorio u opći prosvjed protiv tadašnje političke situacije u kojem se nalazila Čehoslovačka. Mjesec dana kasnije (25. veljače 1969.) još se jedan student, Jan Zajíc, također zapalio na istom mjestu. Dva mjeseca iza toga, u travnju, Evžen Plocek je učinio isto u češkom gradu Jihlava. Osim trenutnog šoka, samozapaljenja nisu imali drugog učinka na političko stanje u zemlji.
Posljednji Space Shuttle – 2003.
Prvi puta lansiran u misiji STS-1, prvoj misiji Programa Space Shuttle, kompletirao je 27 misija prije nego je uništen u nesreći tijekom povratka u atmosferu 1. veljače 2003., na kraju misije STS-107. Svih je sedam astronauta je poginulo. Nakon nezavisne istrage o uzrocima katastrofe, NASA je odlučila povući flotu Space Shuttle orbitera 2011., u korist sada otkazanih programa Constellation i letjelice s ljudskom posadom Orion.
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;
