NA DANAŠNJI DAN: Franz Kafka, Carl Benz, Prater, Žarko Dolinar, Radoslav Katičić, Ljubo Wiesner, Jim Morrison, Okupacija Baranje, Ivan Slamnig, Dan izbjegavanja boravka na suncu
Franz Kafka, pisac – 1883.
Franz Kafka austrijski pripovjedač (Prag, 3. VII. 1883 – Kierling, Beč, 3. VI. 1924) i njemački književnik. Sin židovsko-češkoga oca koji je u praškome njemačkom građanskom sloju postigao materijalni uspjeh, a velik pritisak društvene ambicije prenio na obitelj: nakon gimnazije, Kafka je morao studirati pravo.
Nemoć pred nadmoćnom očinskom figurom (društvom) iskazao je u Pismu ocu (Brief an den Vater, 1919). Od 1908. do prijevremene mirovine zbog tuberkuloze, bio je zaposlen u osiguravajućem zavodu, gdje se suočavao sa svemoćnim kontrolnim mehanizmima u modernom društvu.
Franz Kanfka
Zbog liječenja putovao je po Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Švicarskoj. Za razliku od ostalih autora tzv. praškoga kruga (M. Broda, Oskara Bauma, E. E. Kischa, F. Werfela i dr.), Kafka je za života rijetko objavljivao, štoviše, u oporuci je od doživotnoga prijatelja M. Broda zahtijevao da se njegova cjelokupna književna ostavština spali, no Brod to nije učinio, već je rukopise priredio i objavio. Tu počinje složena povijest izdavanja Kafkinih djela: mnogobrojni zahvati priređivača u njegove tekstove iz ostavštine danas se kritički revidiraju. Za života mu je izašlo samo nekoliko zbirki pripovijedaka i proznih crtica: Razmatranje , Preobrazba, Osuda, U kaznenoj koloniji , Seoski liječnik, Umjetnik u gladovanju, u kojima do izražaja dolaze vodeće teme i motivi njegove proze – iskustvo izolacije i neuspjeha te preobrazbe i životinjske metafore.
Najznačajniji dio njegova opusa objavljen je posmrtno; uz dnevnike i pripovijetke, najveću ulogu imaju romani: Proces , Dvorac, Amerika, u kojima Kafka oslikava položaj pojedinca u alogičnome svijetu, vođenome mračnim i nepoznatim mehanizmima. Daleko od obrazaca klasičnoga realističkog romana, stvarnost je vođena logikom mučnoga sna, a likovi su reducirani na zagonetne simbole. Najzačudnija iracionalna zbivanja smještena su u suvremenu građansku svakidašnjicu, a tu varljivu realističnost podcrtava jasan izraz nadopunjen preciznim realističkim pojedinostima. Zato njegova proza djeluje poput složene alegorije za koju nema razumne odgonetke u parabolama o poremećenim ljudskim odnosima i metafizičkom propitivanju. Niz arhetipskih situacija (zatvor i oslobađanje, čekanje, putovanje labirintima ili beskrajnim prostorijama) upućuje na egzistencijalno utemeljenje Kafkine proze. Upravo zbog niza mogućih značenja, teorijska literatura o Kafki znatno nadmašuje opseg njegova djela.
Carl Benz, prva vožnja automobila – 1886.
Carl Benz
Početkom 1886. godine Karl Benz je patentnom uredu prijavio svoje vozilo pogonjeno benzinskim motorom. Izdani patent br. 37435 možemo smatrati rodnim listom automobila.
Dana 3. srpnja 1886. godine dogodila se prva vožnja automobilom – Nijemac Karl Benz vozio je automobil vlastite proizvodnje.
Carl Benz je postao imućan prvenstveno zahvaljujući proizvodnji statičnih benzinskih motora, a potom i automobila. Patent Motorwagen postao je dostupan kupcima već 1888., kao prvi produkcijski automobil u povijesti.
Otvoren Prater u Beču – 1897.
Prater u Beču
Prater je poznato bečko rekreacijsko područje kojemu ime dolazi od latinske riječi pratum, što znači livada. Najčešće mu se ime povezuje uza zabavni park Wurstelprater i Riesenrad, golemi kotač s kraja 19. stoljeća, kada je tu održana i Svjetska izložba. Na današnji dan, 2. srpnja 1897. godine svečano je otvoren veliki kotač u bečkom Prateru. Bečki golemi kotač, koji je i danas turistička atrakcija glavnog grada Austrije.
Žarko Dolinar, znanstvenik i sportaš – 1920.
Dolinar, Žarko, hrvatski anatom, stolnotenisač i kolekcionar (Koprivnica, 3. VII. 1920 – Basel, 9. III. 2003). Diplomirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1959. doktorirao. Dobio 1961. stipendiju Medicinskoga fakulteta u Baselu; od 1963. živi stalno u Baselu, gdje se 1969. habilitirao i nakon diferencijalnih medicinskih ispita bio promaknut u prosektora s pravom ekskatedralne nastave.
Žarko Dolinar
Predavao na medicinskom i stomatološkom fakultetu, bavio se istraživačkim radom u području anatomije, morfologije, patologije, citologije, histologije, embriologije, pisac je mnogobrojnih članaka, knjiga i udžbenika. Kao stolnotenisač bio je višestruki državni prvak; 1936–59. nastupio 74 puta za državnu reprezentaciju, osvojio 25 međunarodnih naslova, 8 medalja na svjetskim prvenstvima: zlatnu (svjetski prvak 1954. u paru s V. Harangozom), 4 srebrne i 3 brončane. Športski djelatnik i osnivač međunarodnih športskih organizacija. U Švicarskoj suosnivač i predsjednik ogranka Matice hrvatske, Hrvatske kulturne zajednice i osnivač udruge Almae Matris Croaticae Alumni (AMCA), dobitnik medalje »Henri Dunant« (1985), u Izraelu 1993. dobitnik Medalje Pravednika među narodima.
Radoslav Katičić, hrvatski jezikoslovac – 1930.
Radoslav Katičić, rođen u Zagrebu, 3. srpnja 1930, hrvatski lingvist, povjesničar i kulturolog.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao klasičnu filologiju gdje je doktorirao disertacijom Pitanje jedinstva indoeuropske glagolske fleksije.
Radoslav Katičić
Prvi su mu radovi iz grčke filologije. Od 1958. na Katedri za indoeuropsku poredbenu gramatiku.
Utemeljitelj je studija opće lingvistike i indologije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Od 1977. do umirovljenja profesor je slavenske filologije na Sveučilištu u Beču.
Član HAZU, Austrijske akademije znanosti, ANUBiH, Norveške akademije i Academiae Europae. Katičićevi radovi se mogu, ugrubo, podijeliti na četiri područja:
– djela iz opće lingvistike, u kojima je razvijao razne suvremene jezikoslovne pristupe poput strukturalne lingvistike i transformacijske gramatike
– književnojezične studije iz područja europskih i neeuropskih književnosti (starogrčke, bizantske, indijske), te arealne lingvistike izumrlih jezika (balkanski jezici)
– jezičnopovijesne radove u kojima je istraživao kontinuitet hrvatske pismenosti i jezičnoga izraza, od početaka na latinskom i crkvenoslavenskom (˝Uz početke hrvatskih početaka˝), preko djela renesansnih i baroknih pisaca kao što su Marin Držić ili Bartol Kašić, sve do modernoga standardnoga jezika (˝Sintaksa hrvatskoga književnoga jezika˝, 1986)
– velika sintetska djela u kojima obrađuje civilizacijski kontinuitet hrvatske uljudbe (Litterarium studia, Na kroatističkim raskrižjima)
Radoslav Katičić pripada trolistu (uz Dalibora Brozovića i Stjepana Babića) hrvatskih jezikoslovaca koji je, pod utjecajem suvremenih lingvističkih spoznaja, ˝srušio˝ sliku o povijesnim mijenama hrvatskoga jezika koju su gradili tzv. hrvatski vukovci (Tomislav Maretić, Milan Rešetar) i ocrtao novi jezičnopovijesni zemljovid, te konačno i formalnolingvistički kodificirao hrvatski standardni jezik apsorbiravši cjelokupnu hrvatsku književnu i pismenu baštinu koju je unitaristička struja među jezikoslovcima zabacivala- od Marina Držića do Miroslava Krleže.
Na području slavistike je najrenomiraniji hrvatski stručnjak u međunarodnim razmjerima. Svojim velikim znanstvenim opusom i radom je pridonio i pridonosi ugledu hrvatske znanosti u Austriji, Europi i svijetu.
Na taj način je promicao hrvatsku kulturu, hrvatsku književnost i komparativnu kroatistiku. Osim toga, posebnu je pozornost posvetio radu s gradišćanskim Hrvatima. Pridonio je tome da su se Hrvati iz Gradišća upoznali sa širim protežnostima svojega kulturnog identiteta i da svoje hrvatstvo doživljavaju u sklopu cjelokupnoga hrvatstva. Pri radu s njima se Katičić dosta usredotočio na jezik Hrvata iz Gradišća i na sve i dvojbe oko njega. Sve je to sročio i prikazao govornicima njemačkog jezika u krugovima međunarodne slavistike.
Ljubo Wiesner, slikar – 1951.
Dana 3. srpnja 1951. godine u Rimu je umro Ljubo Wiesner, hrvatski književnik i prevoditelj
Ljubo Wiesner
Ljubo Wiesner jedan je od pokretača i urednika književnih časopisa Grič, Kritika i Savremenik, no najpoznatiji je kao urednik i autor uvoda antologijske zbirke Hrvatska mlada lirika (1914.), u kojoj je i sam zastupljen s nekoliko pjesama.
Za života mu je objavljena samo jedna zbirka (Pjesme, 1926.). Prevodio je s njemačkog, francuskog, talijanskog, češkog i ruskog, između ostalih i djela Walta Whitmana, Émilea Zole i Victora Hugoa. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Berlinu je uređivao mjesečnik Suradnja. Velik dio života posvetio je pisanju biografije Antuna Gustava Matoša, čiji je bio velik štovatelj i sljedbenik, no ona je ostala nedovršena. Od 1948. do smrti živio je u Rimu, gdje je na vatikanskoj radijskoj postaji uređivao hrvatske emisije. Umro je u umobolnici.
Jim Morrison, pjevač grupe ‘The Doors’ – 1971.
Jim Morrison
James Douglas Morrison, poznatiji kao Jim Morrison, bio je američki pjevač, skladatelj i pjesnik, najpoznatiji kao pjevač losanđeleske rock grupe The Doors. Od rane mladosti Morrison je bio fasciniran djelima Friedricha Nietzschea, Arthura Rimbauda i Jacka Kerouaca pa je često njihov rad komponirao u svoje tekstove. Zahvaljujući svojim tekstovima, glasu, divljoj osobnosti i performansu, i kritika i publika proglasili su ga najutjecajnijim frontmenom u povijesti rock glazbe. Poznat je i po svojoj poeziji. Kasnije je razvio ovisnost o alkoholu, koja je i dovela do njegove prerane smrti. Umro je u 27. godini. Umro je 3. srpnja 1971. godine. Iako se točan uzrok smrti ne zna, pretpostavlja se da se Morrison predozirao heroinom.
Časopis Rolling Stone proglasio je Jima Morrisona 47. na listi od 100 najboljih pjevača svih vremena.
Okupacija Baranje – 1991.
Okupacija Baranje
Vojska Jugoslavije JNA dana 3. srpnja 1991. ušla je u Baranju preko Dunava iz Bačke (Vojvodina) sa čak 60 tenkova i 40 oklopnih transportera, te predala hrvatski teritorij na okupaciju lokalnim Srbima i četničkim dobrovoljcima iz Srbije. Tog dana počeli su zločini nad Hrvatima i Mađarima Baranje.
Čin ulaska jedinica JNA u Hrvatsku, s kamionima punih četnika iz Srbije, bivši ministar Davorin Rudolf smatra početkom agresije na Hrvatsku. Pošto je Hrvatska nekoliko dana ranije proglasila neovisnost i samostalnost, akademik Rudolf smatra da je ovo prvi čin sukoba dviju država i otvorenog stavljanja vojske Jugoslavije u korist Srbije protiv goloruke Hrvatske.
Ivan Slamnig, hrvatski književnik – 2001.
Slamnig, Ivan, hrvatski književnik, prevoditelj i književni znanstvenik (Metković, 24. VI. 1930 – Zagreb, 3. VII. 2001). Diplomirao 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radio kao profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Kao lektor predavao je na slavističkim katedrama u Firenci, Bloomingtonu, Chicagu, Amsterdamu i dr. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1988. Bio je redoviti član HAZU od 1992. Književnim, znanstvenim i prevoditeljskim radom bavio se od 1949., a prve je pjesme objavio u Krugovima (1952), nakon čega su slijedile zbirke Aleja poslije svečanosti (1956), Odron (1956), Naronska siesta (1963), Limb (1968), Analecta (1971), Dronta (1981), Ranjeni tenk (2000) i dr.
Ivan Slamnig
Pjesništvo mu se odlikuje ludizmom i artizmom, poigravanjem jezikom u svim njegovim varijantama, te oslanjanjem na baštinu hrvatske i europske književne tradicije, pri čem do izražaja dolazi ironija. Novi pjesnički tekst u Slamniga nastaje iz poticaja stvarnosti i postojećih književnih predložaka, elemente kojih preuzima i preoblikuje. U pjesmama, pisanima slobodnim ili vezanim stihom, spaja svakodnevicu i erudiciju, a prema tradiciji odnosi se sa stanovitom začudnosti. Mnoge njegove pjesme funkcioniraju kao dosjetke, imaju parodijski karakter, čemu uvelike pridonosi upotreba slanga, dijalekta, stranih jezika pa i pogrješno napisanih riječi.
Njegovo je pjesništvo kritika proglasila svojevrsnom redefinicijom hrvatske poezije. Slamnigova proza (zbirke priča Neprijatelj, 1959. i Povratnik s Mjeseca, 1964., te roman Bolja polovica hrabrosti, 1972) pripada dionici »proze u trapericama«, u čijem je središtu »škvadra« u svakodnevnim situacijama, koja govori zagrebačkim slangom, a u pravilu se izdvaja jedan glavni lik kojega odlikuje iznimna lucidnost. U romanu Bolja polovica hrabrosti, koji kritika smatra prvim hrvatskim postmodernističkim romanom, isprepleću se dva pisma-jezika (šatrovački i puristički), tradicija i inovacija, čvrsto organizirana fabula i fragmenti, sudbina ljudi i sudbina umjetničkih formi.
Kroz ljubavnu priču tematizira problem sudbine romana, ali i svakodnevice kao građe romana. Slamnigovu prozu odlikuje i česta infantilna naracija, citatnost, pseudocitatnost i digresivnost. Pisao je i radiodrame (Knez, 1959; Carev urar, 1964; Plavkovićev bal na vodi, 1966), u kojima je također vidljiva jezična virtuoznost i kombinatorika. Prevodio je s više jezika (engleski, ruski, talijanski, švedski i dr.), također i zajedno s A. Šoljanom, s kojim je preveo i priredio mnoge antologije i pjesničke zbirke (Američka lirika, 1952; Suvremena engleska poezija, 1956; poezija T. S. Eliota, A. Bloka i dr.). U znanstvenom radu (Disciplina mašte, 1965; Svjetska književnost zapadnog kruga, 1973; Hrvatska versifikacija, 1981; Stih i prijevod, 1997) u proučavanju povijesti hrvatske književnosti, komparativne književnosti, poezije i proze dao je vrijedan prilog književnoj znanosti.
Dan izbjegavanja boravka na suncu
Sunce nam je točno iznad glave. Usred smo ljeta, kada su temperature najtoplije, a sunce je najsjajnije. Nije to loš dan za predah od hvatanje svih tih zraka i za ostanak izvan sunčeve svjetlosti.
…
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org
