NA DANAŠNJI DAN: Dubrovačka Republika, Tadijanović, rat u Sloveniji, prva nuklearka, crveni Fićo
Dubrovačka Republika bila je patricijska državica nastala iz srednjovjekovne dubrovačke komune. Nalazila se na jugu današnje Hrvatske, na prostoru Dubrovnika i njegove neposredne kopnene i otočne okolice, obuhvaćala je veći dio današnje Dubrovačko-neretvanske županije (povremeno i sjeverno od Neuma). Ukinuta je 31. siječnja 1808. godine.
Bila je država vrlo jakog pomorstva i sačuvala je svoju neovisnost trgovinom sa velikim silama, poput Osmanskog Carstva. Dubrovnik, teritorijalno malen kao država, morao je trgovati sa silama, davati im dio teritorija – i tako je uspio do ranog 18. stoljeća. U 15. i 16. stoljeću Dubrovnik je na vrhuncu gospodarske moći. Ubraja se među najrazvijenije zemlje ondašnjeg svijeta. Njegovi brodovi putuju po svim europskim i sredozemnim morima, te Atlantskom i Indijskom oceanu. Temelj dubrovačkog bogatstva bila je posrednička trgovina i pomorstvo.
Dubrovnik je nabavljao sirovine i rude na Balkanu i izvozio ih na Zapad. Tehničku i luksuznu robu kupovao je na Zapadu i izvozio je po balkanskim državama. Zadarskim mirom 1358. Venecija je izgubila sve otoke i gradove na istočnoj obali Jadranskoga mora od Kvarnera do Drača. Dubrovnik je priznao vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca.
Odnosi između Dubrovnika i kralja regulirani su Višegradskim ugovorom od 27. svibnja 1358.. Kralj ugarsko-hrvatski primao je od Dubrovčana godišnji danak od pet stotina dukata, a za slučaj rata morali su ga pomagati na moru, dok se u njihove unutarnje poslove nije miješao.
Ivan Matetić Ronjgov, hrvatski skladatelj i melograf
Matetić Ronjgov, Ivan, hrvatski skladatelj i melograf (Ronjgi kraj Viškova, 10. IV. 1880 – Lovran, 27. VI. 1960). Završio učiteljsku školu u Kopru te od 1899. bio učitelj u mnogim istarskim mjestima (Žminj, Barban, Kanfanar, Sveti Petar u Šumi, Gologorica, Pićan, Klana, Opatija).
Melografijom se počeo baviti već tijekom učiteljevanja u Istri, a prve rezultate proučavanja istarske narodne glazbe, teorijske postavke tzv. istarske ljestvice, objavio je 1925–26. u Sv. Ceciliji. Nadovezujući se na ranija nastojanja M. Brajše Rašana, riješio je problematiku latentne harmonije istarskih napjeva. Skladao je u tzv. neonacionalnom stilu većinom vokalne skladbe na temelju istarske ljestvice.
Tužaljka za dječji zbor i soliste Ćaće moj (1933) jedno je od najvrjednijih Matetićevih djela, a posebno se ističu još tzv. »vokalne simfonije«: Roženice (zborska kantata za mješoviti zbor, dva solista i recitatora, 1935), mješoviti zborovi uz soliste Malo mantinjade v Rike na palade (1951), Mantinjada domaćemu kraju (1954), Naš kanat je lip (1956), Na mamin grobak (1959) te solo popijevka Galijotova pesen (1940). Djeci je namijenio Čakavsko-primorsku pjevanku (1940). (izvor: Hrvatska enciklopedija)
U Obninsku kod Moskve otvorena prva nuklearna elektrana na svijetu
Obninsk jedan je od glavnih ruskih znanstvenih gradova. Prvi atomski reaktor na svijetu za proizvodnju električne struje u velikom obujmu je otvoren u Obninsku. Bilo je to 27. lipnja 1954. godine. Broj stanovnika također se udvostručio kao središte za obuku sovjetske prve atomske podmornice, Lenjinski Komsomol, ili K-3.
Danas je grad dom dvanaestak znanstvenih istraživačkih ustanova, a njihove glavne djelatnosti su proizvodnja atomske energije, medicinska radiologija, meteorologija, svemirska tehnika, sa nadzornom postajom za umjetne satelite.
Tenk JNA zdrobio crvenog fiću 1991.
Demonstrirajući silu po osječkim ulicama tenk JNA 27. lipnja 1991. godine na raskrižju Vukovarske i Trpimirove ulice zdrobio je crvenog fiću u strašnom prizoru kojeg su objavile sve svjetske agencije. Ta je slika postala jedan od najprepoznatljivijih simbola Domovinskog rata i otpora agresiji. Točno 20 godina nakon događaja, na legendarnom je raskrižju postavljena instalacija u spomen crvenom fići kao trajni podsjetnik na Domovinski rat u Osijeku.
JNA napala Sloveniju 1991.
Rat u Sloveniji ili Desetodnevni rat bio je kratkotrajni rat između Slovenije i Jugoslavije 1991. godine, poslije proglašenja Slovenije kao neovisne države. Redovitu rotaciju na čelu predsjedništva SFRJ, u kojoj je mjesto predsjednika trebao preuzeti hrvatski kandidat Stjepan Mesić, spriječio je srpsko-crnogorski blok, čime je ozbiljno uzurpiran jugoslavenski ustav.
Nakon što je srpsko vodstvo odbilo prijedlog Slovenije i Hrvatske o preustroju Jugoslavije u konfederaciju, a oružani incidenti se nastavili dnevnim ritmom, dvije republike su 25. lipnja 1991. godine proglasile neovisnost. Dva dana nakon proglašenja neovisnosti u Sloveniji je izbio kratkotrajni rat (od 27. lipnja do 6. srpnja) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, poražene u sukobu s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedao Janez Janša. Istovremeno je u Hrvatskoj počela otvorena pobuna na gotovo svim dijelovima zemlje koje naseljava srpsko stanovništvo.
Hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović umro je 27. lipnja 2007.
U Zagrebu je te godine upisao studij šumarstva na Gospodarsko-šumarskom fakultetu, no napustio ga je 1925. kad upisuje studij južnoslavenskih književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojemu je 1937. diplomirao.
U studentskim danima, 1935. postao je korektor Narodnih novina i taj je posao obavljao do 1940. Od 1939. do 1945. bio je honorarni nastavnik hrvatskoga jezika i književnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Godine 1940. postavljen je na dužnost izvjestitelja za književnost kod Banovine Hrvatske, dok 1944. postaje književnim tajnikom Hrvatskoga izdavalačkog bibliografskog zavoda (HIBZ).
Od tada počinje Tadijanovićeva plodna urednička djelatnost koja se 1945. nastavlja u Nakladnom zavodu Hrvatske, a potom od 1950. do 1958. u Zori.
Godine 1953. Tadijanović je izabran za člana JAZU i postao dvadesetogodišnjim direktorom Instituta za književnost JAZU, kojemu je bio na čelu do kraja 1973.
U tom je razdoblju bio urednik i suurednik sabranih djela najznačajnijih hrvatskih pisaca afirmiravši pritom najviše filološko-kritičke, književnopovijesne i druge kriterije uređivanja kritičkih izdanja.
Tadijanović se afirmirao i kao prevoditelj poezije (Nezval, Goethe, Hölderlin, Novalis, Van Hoddis, Cankar, Vodnik, Kocbek) s njemačkoga, češkoga i slovenskog jezika, a i njegove su pjesme i neke zbirke prevedene na dvadesetak stranih jezika (esperanto, makedonski, francuski, njemački, talijanski, engleski, slovenski i dr.).
Posebno mjesto zauzima Tadijanovićeva djelatnost u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (danas HAZU), čijim je dopisnim članom postao 1953., a redovitim 1965. Akademijin ga je razred za književnost dva puta, 1996. i 1997. godine, zajedno s Maticom hrvatskom, Društvom hrvatskih književnika i Hrvatskim centrom PEN-kluba, predložio Švedskoj akademiji u Stockholmu za najvišu svjetsku – Nobelovu nagradu za književnost.
