NA DANAŠNJI DAN: Ban Jelačić, Bitka naroda, Abzug Mađari, Jakov Gotovac, Günter Grass, Bruno Bušić, Boris Papandopulo, Blago Zadro, Toše Proeski, dan hrane
Ban Jelačić – 1801.
Josip grof Jelačić Bužimski (Petrovaradin, 16. listopada 1801. – Zagreb, 20. svibnja 1859.), bio je general i ban hrvatski, dalmatinski i slavonski od 1848. do 1859. godine, član plemićke obitelji Jelačić, te jedan od najznačajnijih hrvatskih političara, kako u 19. stoljeću, tako i u cijeloj povijesti Hrvata. Ukinuo je kmetstvo i sazvao prve izbore za Hrvatski sabor. Kao vojskovođa je pobijedio u nizu bitaka protiv ustanika u Habsburškoj Monarhiji za vrijeme Revolucije u Mađarskoj 1848. godine. U Hrvatskoj se slavi kao nacionalni junak.
Ban Jelačić
Zbog svoje uloge u gušenju mađarskog narodnog preporoda u revoluciji 1848., čiji su ciljevi bili nalik onima u Zahtijevanjima naroda koji biva osnovni politički dokument Hrvatskog narodnog preporoda (sloboda štampe, ukidanje feudalizma, nacionalni parlament, jednakost pred zakonom, vjerska tolerancija, državna banka, nacionalno ujedinjenje i neovisnost), Jelačić i Windisch-Grätz postaju subjektom kritike mnogih liberalnih i revolucionarnih krugova.
Među kritičarima se našao i Karl Marx, utjecajni njemački sociolog, ekonomist i utemeljitelj marksizma. U komentaru na zbivanja tokom proljeća naroda u područjima Habsburške monarhije, u popularnim njemačkim novinama Neue Rheinische Zeitung, Marx zaključuje instrumentalnu ulogu Jelačića i Windisch-Grätza u gušenju narodnog ustanka u Beču i Mađarskoj.
Unatoč svojoj lojalnosti »kao austrijskoga vojnika«, Jelačić nije krio svoje nezadovoljstvo porastom reakcije i utjecaja madžarske aristokracije na razvoj u Ugarskoj. U memorandumu kralju potkraj travnja 1849. odlučno je zahtijevao da se Slovacima omogući pun razvoj narodnosti, Srbima dade Vojvodina sa Srijemom, Hrvatskoj Međimurje i Baranja, a Vojnoj krajini »slobodoumna generalkomanda« s narodnim jezikom kao službenim i s »ustavnim životom«. Zahtijevao je, nadalje, da kralj potvrdi zaključke prošloga Sabora i omogući saziv novoga. Uza sve to provodio je omražene vladine naloge, pa je 9. V. objavio Privremeni zakon o tisku, kojim je trebalo ušutkati oporbeno novinstvo, a 6. IX. i oktroirani ustav, unatoč otporu Banskoga vijeća. Dugo se Jelačić odupirao vladinu kursu prema apsolutizmu. Spašavao je koliko je mogao: 1849. Strossmayer je, poglavito njegovim zauzimanjem, bio imenovan đakovačkim biskupom; 1851. pokrenuo je s uspjehom akciju za osnivanje hrvatskoga kazališta; 1852. ishodio je podizanje Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju, neovisnu o ugarskom episkopatu, i do kraja se protivio uvođenju njemačkog jezika kao službenoga. U toj je neravnopravnoj borbi naposljetku klonuo i postao nakon 1854. političkom figurom.
Bitka naroda – 1813.
Bitka kod Leipziga ili Bitka naroda odvijala se od 16. do 19. listopada 1813. kod Leipziga, Saska, i u njoj su snage VI. koalicije (Rusko Carstvo, Kraljevina Pruska, Austrijsko Carstvo i Kraljevina Švedska) predvođene Aleksandrom I. i Karlom Filipom, princom od Schwarzenberga, odlučno porazile Napoleona I., cara Prvog Francuskog Carstva.
Napoleon se poražen povukao u Francusku, dok je Koalicija napredovala prvo raspuštanjem Rajnske Konfederacije, a zatim invazijom Francuske početkom 1814. godine. Napoleon je bio prisiljen abdicirati te je protjeran u svibnju 1814. g. na otok Elbu u blizini Apeninskog poluotoka.
Spaljivanje mađarske zastave na Trgu bana Jelačića – 1895.
Spaljivanje mađarske zastave na Trgu bana Jelačića 16. listopada 1895. bio je izraz studentskog bunta protiv mađarizacije u Hrvatskoj. Zagrebački sveučilištarci, prilično revoltirani diktatorskom politikom hrvatskog bana Khuena Héderváryja htjeli su skrenuti pozornost kralju Franji Josipu I. na Khuenovu samovolju i nasilje u Hrvatskoj povodom njegovog posjeta i otvaranja nove zgrade HNK.
Hrvatski ban Khuen Héderváry uspio je na habsburškom dvoru isposlovati da svečanom činu otvaranja Hrvatskoga narodnog kazališta, jedne od velikih državnih investicija u kulturi Hrvatske onog doba, prisustvuje osobno sam car i kralj Franjo Josips kraljicom i caricom Elizabetom. Car i kralj trebao je, uz prigodne svečanosti, postaviti završni kamen na zgradi kazališta, ali i Glazbenog zavoda te Gimnazije, kao i prisustvovati nekim drugim svečanostima. Tom događaju pridana je velika važnost, dotad nezabilježena u Hrvatskoj. Khuen je htio kralju pokazati kako je uspio ispuniti povjerenu mu zadaću: umiriti Hrvatsku. Cijeli Zagreb bio je svečano ukrašen te iskićen cvjetnim slavolucima te hrvatskim grbovima, vrpcama i zastavama. Za tu prigodu bila je organizirana i jedna svečana postrojba zagrebačkih sveučilištaraca, predvođena naprednjacima i Mladohrvatima, u kojoj je bio i 24-godišnji Stjepan Radić, student treće godine Pravnog fakulteta, neformalni studentski vođa.
Josip Horvat u svojoj knjizi Politička povijest Hrvatske piše da je mađarsku trobojnicu potpalio Josip Heneberg, Gospićanin. Međutim, režimske Narodne novine od 13. studenoga 1895., tijekom procesa optuženim studentima, pišu kako je zastavu zapalio Žiga (Žigmund) Hacker, student prava i zagrebački Židov, koji se “ponosi time, da je spalio mađarsku zastavu kao simbol velike Mađarske.”
Osuđeni studenti dobili su zabranu studiranja na Zagrebačkom sveučilištu. Radić nastavlja pravni studij u Pragu, ali je ubrzo isključen i s praškog, a odmah zatim i s peštanskog sveučilišta, tako da mu je daljnji studij onemogućen na čitavom području Austro-Ugarske Monarhije. Godine 1904. s bratom Antunom osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku, te postaje jedan od najvažnijih hrvatskih političara.
Jakov Gotovac, kompozitor – 1895.
Jakov Gotovac
Jakov Gotovac (Split, 11. listopada 1895. – Zagreb, 16. listopada 1982.), hrvatski operni dirigent i skladatelj. Vodio je pjevačka društva Mladost, Mladost-Balkan i Jug, a nakon II. svjetskog rata Pavao Markovac i Vladimir Nazor. Bio je akademik i član Hrvatskog narodnog kazališta (HNK). Dobitnik je nagrade za životno djelo Vladimir Nazor (1964.) kao i nagrade AVNOJ-a (1972.). Prvi njegov opus Dva skerca za mješoviti zbor na narodne tekstove (1916.) pokazao je pravac kojim će njegovo stvaralaštvo ići. Vrhunci njegovog prvog stvaralačkog razdoblja su narodni obred Koleda (1925.) i Simfonijsko kolo (1926.), uz koje treba još spomenuti scensku glazbu za Gundulićevu Dubravku (1926.) i romantičnu narodnu operu Morana (1930.).
Günter Wilhelm Grass, književnik – 1927.
Günter Wilhelm Grass
Günter Wilhelm Grass (Gdanjsk, Poljska, 16. listopada 1927. – Luebeck, Njemačka, 3.04.2015. ), kašupsko-njemački književnik. Dobitnik je Nobelove nagradu za književnost 1999. godine.
Najznačajnije djelo mu je roman Limeni bubanj u kojoj opisuje život njemačke obitelji u Gdansku u prvoj polovici 20. stoljeća. Roman obiluje fantastičnim elementima.
Važnija djela: “Limeni bubanj”, “Mačka i miš”, “Moje stoljeće”, “Pasje godine”, “Lumbur”, “Sastanak u Talgeteu”, “Zloguke žabe”, “Korakom raka”, “Štakorica”, “Lokalna anestezija”, “Dok ljuštim luk”, “Kutija”.
Ubijen Bruno Bušić – 1978.
Ante Bruno Bušić bio je zagovornik demokratske suverene i slobodne Hrvatske. Bio je domoljub, disident, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije. Ubijen je 16. listopada 1978. iz zasjede u Parizu. Ubio ga je plaćeni ubojica Služba državne bezbjednosti, zloglasne jugoslavenske tajne policije. Bio je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise.
Bruno Bušić
Bruno Bušić, politički vođa hrvatske emigracije, rođen je 6. 10. 1939. Nije navršio ni 40. godinu kad ga je 16. listopada 1978., u jednoj pariškoj veži, iz zasjede sustigao metak plaćenog ubojice, vjerojatno UDBE,. Međutim, Bruno je bio na nišanu još nekih obavještajnih službi čijim državama nezavisna Hrvatska nije bila po volji. Veoma je rano, već u sedmom razredu, prvi put došao u sukob s režimom pa mu je zabranjeno školovanje u svim jugoslavenskim školama. Ipak je maturirao 1960. u Splitu, a zatim upisao Ekonomski fakultet i diplomirao već 1965. Zaposlio se u poduzeću Geoistraživanje, a sredinom 1965. dobio je posao asistenta u Institutu za historiju radničkog pokreta. Iduće godine osuđen je na kaznu zatvora zbog stajališta suprotnih službenoj ideologiji. Bježi u Austriju, ali se vraća i ponovno radi u Institutu kod doktora Tuđmana. Odlaskom Tuđmana s mjesta direktora i Bušić mora napustiti Institut. To je vrijeme početka Hrvatskog proljeća i Bruno se 1969. zapošljava u novopokrenutom Hrvatskome književnom listu. Nakon što je list prestao izlaziti, Bušić odlazi u Pariz. Vraća se početkom 1971. i postaje jedan od urednika Hrvatskog tjednika. Hrvatsko proljeće doživjelo je slom. Bušić je 12. prosinca 1971. uhićen i osuđen na zatvor iz kojeg izlazi potkraj 1973. Osuđen je zbog zlonamjernog i neistinitog prikazivanja jugoslavenske stvarnosti. Tada ilegalno odlazi u London gdje piše za Novu Hrvatsku, stalno mijenjajući boravišta. Promiče ono što će se poslije ostvariti: pomirenje sinova ustaša i partizana kao uvjet stvaranja hrvatske države. Bavi se promidžbom u Hrvatskome narodnom vijeću, no čitavo ga vrijeme prate agenti i 16. listopada 1978. ga ubijaju. S pariškoga groblja Le Pere Lachaise njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Mirogoj.
Boris Papandopulo, kompozitor – 1991.
Boris Papandopulo, hrvatski skladatelj i dirigent (Bad Honnef, Njemačka, 25. II. 1906 – Zagreb, 16. X. 1991). Potomak ugledne obitelji Strozzi, koja je njegovala kazališnu i glazbenu umjetnost. Majka mu je bila Maja Strozzi-Pečić, cijenjena sopranistica, a otac ruski plemenitaš Konstantin Papandopulos. Diplomirao je kompoziciju 1929. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi B. Berse. Dirigiranje je učio na Novom konzervatoriju u Beču kod Dirka Focka.
Boris Papandopulo
Bio je zborovođa pjevačkoga društva Kolo i dirigent Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu, zborovođa pjevačkoga društva Zvonimir u Splitu, potom u Zagrebu zborovođa Kola, dirigent i ravnatelj Opere te dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskoga krugovala. Nakon II. svjetskog rata dirigirao je Operom u Rijeci, Sarajevu, Zagrebu i Splitu.
Ostavio je opsežan opus s više od 400 djela. Pisao je za sva glazbena područja: orkestralnu , koncertantnu i komornu glazbu, solističke skladbe, glazbeno-scenska djela i kantate, filmsku glazbu, sakralne skladbe te skladbe za glas ili zbor . Visoka razina skladateljskoga zanata i trajna znatiželja prema novomu omogućile su Papandopulu da nadvlada estetičke i ideološke rascjepe svojega doba.
Premda je isprva deklarativno pristajao uz nacionalni stil i folklor, Papandopulov je skladateljski izričaj u osnovi antiromantičarski i neoklasicistički. Njegov virtuozni neoklasicizam, specifična novobarokna motoričnost i ponekad hindemithovska zvukovnost najbolje se očituju u skladbama kao što su Sinfonietta iz 1938. ili pak Concerto da camera iz 1929. Uporaba folklora u njegovu opusu nikada nije ostala na razini pukih harmonizacija pučkih napjeva, nego je rušila tradicionalne forme i stvarala slobodne ciklične oblike. Pritom je posezao za arhetipskim slojevima i različitim tradicijama. To je posebno vidljivo npr. u Slavoslovijama za soliste, zbor i orkestar ili u Muci gospodina našega Isukrsta za muški zbor. Otvoren za nove glazbene pojave, Papandopulo je rabio i dodekafoniju . Njegov opus pripada u sam vrh hrvatske umjetničke glazbe XX. st.
Blago Zadro, heroj Domovinskog rata – 1991.
Blago Zadro
Blago Zadro rođen u Bosni i Hercegovini, u Donjim Mamićima-Ledincu kraj Gruda 1944. godine. Kao desetogodišnjak doselio se iz rodne Hercegovine zajedno s obitelji u Borovo Naselje, gdje je završio školu, zaposlio se u tvornici “Borovo” i osnovao obitelj.
Početkom demokratskih promjena aktivno se uključio u politički život toga kraja, bio jednim od osnivača HDZ-a u Vukovaru i istočnoj Slavoniji, te postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se aktivno uključio u organiziranje obrane pred nastupajućom velikosrpskom agresijom.
Poginuo je 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste, u Kupskoj ulici nedaleko od željezničke pruge, pokošen rafalom iz puškostrojnice dok je vodio svoje suborce u akciju.
Tijelo Blage Zadre suborci su izvukli tek nakon žestoke paljbe po neprijateljskim položajima. Potom su ga stavili na nosila i odmah odnijeli u štab. Nakon toga Zadrino je tijelo prebačeno u vukovarsku bolnicu gdje je dr. Juraj Njavro utvrdio njegovu smrt. Bio je pokopan u lijesu označenom brojem za koji je znalo samo četvero suboraca.
Grob Blage i Roberta Zadre na Memorijalnom groblju u Vukovaru
Od trojice sinova dvojica najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert (1969.) kasnije je, 10. travnja 1992. godine, poginuo u borbama kod Kupresa, upavši sa suborcima u tenkovsku zamku. Kasnije je kod Kupresa podignut spomenik “petorici Vukovaraca”.
Blago Zadro pokopan je na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. godine. Nakon što su njegovi posmrtni ostatci ekshumirani u ljeto 1998. godine zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju. Njegov sin Robert godinu dana poslije identificiran je iz zajedničke grobnice u Zagrebu nakon što je godinama njegova sudbina bila nepoznata.
Otac i sin Zadro počivaju na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, u Aleji hrvatskih branitelja.
Toše Proeski, pjevač – 2007.
Todor «Toše» Proeski (Prilep, 25. siječnja 1981. – Nova Gradiška, 16. listopada 2007.), makedonski pjevač pop i tradicionalne glazbe. Na prvom nastupu, kao desetogodišnjak, pjevao je «Ave Mariju» i ostavio publiku bez daha. Studirao je solo pjevanje i bio je jedan od najboljih studenata. Karijeru pop pjevača počeo je s 15 godina, kada je sudjelovao na festivalu «Makfest». Godinu dana poslije počinje glazbenu suradnju s Grigorom Koprevom, što se pokazalo dobitnom kombinacijom. Pjesme «Usne na usnama» i «Sunce u tvojoj zlatnoj kosi» otvaraju mu vrata makedonske glazbene scene. U vrlo uspješnoj 1999. godini, izdao je prvi album, «Negdje u noći», i održao svoj prvi samostalni koncert. Usprkos tomu što je nizao uspjehe, ostao je skroman. Kako je počeo pjevati u tinedžerskoj dobi, obožavatelji su ga zasipali plišanim igračkama, kojih je imao napretak, pa je jednu posebnu sobu u svojoj kući u Kruševu imao samo za njih. Njegova je rodna kuća, zahvaljujući njegovoj popularnosti, postala turistička atrakcija.
Toše Proeski
Godine 2002., kreće na turneje izvan granica Makedonije. Velike uspjehe ostvaruje prvo u Srbiji i Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, a kasnije i u Hrvatskoj i Sloveniji. Glazbeni kritičari su ga nazivali pjevačem anđeoskog glasa. No, veliku popularnost nije stekao samo iznimnim glasovnim mogućnostima te je 2003. godine dobio Humanitarnu nagradu Majke Tereze za svoje brojne humanitarne nastupe. Kao UNICEF-ov veleposlanik dobre volje pomagao je djeci. Njegova pjesma «This world», snimljena 2004. postala je UNICEF-ova himna.
Na hrvatsko tržište probija se 2004., zahvaljujući suradnji s Tonijem Cetinskim, s pjesmom ˝Lagala nas mala˝. On ga je pozvao i da mu gostuje na turneji. Sve popularniji postaje izdavanjem albuma na hrvatskom jeziku «Dan za nas», čime je dobio priliku, da se čuje u hrvatskom eteru.
Hrvatska publika brzo ga je prihvatila i zavoljela, a najbolji pokazatelj je izbor prema kojem je Toše Proeski izabran za najboljeg hrvatskoga pjevača i izvođača, iako nije hrvatskog podrijetla.
Imao je četrdesetak pjesama na hrvatskom jeziku i 40 tisuća prodanih albuma u Hrvatskoj u posljednje dvije godine. Jedini je inozemni pjevač, koji je osvojio glavnu nagradu Hrvatskog radijskog festivala.
Nakon pobjede na HRF-u rekao je, da mu nagrade nisu važne, već da pjeva za publiku: »Ljubav, tolerancija i to da svoj život živimo kao da ćemo živjeti milijun godina, to nas činu ljudima». Imao je velike hitove u duetima s Gocom Tržan, Esmom Redžepovom, Tonijem Cetinskim i Antonijom Šolom, koja je za njega napisala i možda njegov najveći hit «Srce nije kamen».
To je bila najizvođenija skladba na hrvatskim radijskim postajama 2006. godine.
Posljednjih godina je trijumfirao na brojnim festivalima u državama bivše Jugoslavije.
Toše nije nikad zaboravio svoje makedonske korijene, a makedonskoj narodnoj glazbi posvetio je album «Božilak» (duga), gdje je najdojmljivija izvedba pjesme Zajdi, zajdi, jasno sonce.
Toše Proeski poginuo je u prometnoj nesreći 16. listopada 2007. oko 6.20 sati na autocesti A3 Zagreb-Lipovac, na putu iz Skopja prema Zagrebu.
Svjetski dan hrane
……….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje
