NA DANAŠNJI DAN: Antun Šoljan, Kraglski Dalmatin, Ambroz Vranyczany, Modigliani i prvi nastup Rolling Stonesa

Prvi broj novina 'Il Regio Dalmata – Kraglski Dalmatin' tiskan je 12. srpnja 1806. godine u Zadru.

Antun Šoljan, hrvatski književnik – 1993.

Antun Šoljan bio je pjesnik, pripovjedač, dramatičar, romanopisac, književni kritičar, esejist, feljtonist, prevoditelj, priređivač antologija, urednik triju značajnih književnih časopisa 1950-ih i 1960-ih.

Pripadnik književnog naraštaja tzv. ‘krugovaša’, književnika koji su se okupljali uz časopis Krugovi. Književni mu opus obilježava ironija, topos mladenačke ‘klape’, mjestimice eskapizam, zatim društveno-moralne preokupacije i angažiranost, ponajprije u dramskom opusu, a kritika ga opisuje i kao ‘egzistencijalističkog pisca’ te ‘utopista’, ponajprije zbog vjere u moć književnosti.

Šoljan je pisao je pjesme, romane, drame, radiodrame, eseje i feljtone te priredio niz antologija, poput ‘Sto najvećih djela svjetske književnosti’. Zarana je zastupao i primjenjivao poetiku izrazito modernističkog iskustva. Poznata mu je pjesma Vukovarski arzuhal. Umro je u Zagrebu 12. srpnja 1993.

Prve novine na hrvatskome jeziku – 1806.

Prvi broj novina ‘Il Regio Dalmata – Kraglski Dalmatin’ tiskan je 12. srpnja 1806. godine u Zadru. Tadašnja je francuska uprava za svoju novu pokrajinu pokrenula dvojezični službeni list, a odluku o tome donio je car Napoleon. List je bio tjednik i imao je osam stranica. Svaka stranica bila je podijeljena na dva stupca. Na lijevoj je strani tiskan tekst na talijanskom jeziku, a na desnoj na hrvatskom. Austrijsko-francuski sukobi u tadašnjoj Dalmaciji uzrokovali su neredovitost izlaženja lista, posebno se od Schönbrunnskog mira 14. listopada 1809., kojim je Austrija izgubila svoje povijesne pokrajine i čime počinje osnivanje Ilirskih provincija sa sjedištem u Ljubljani. Konačnim osnivanjem provincije i prenošenjem sjedišta uprave u Ljubljanu, Zadar je prestao biti glavni grad, a list je izgubio prvobitno značenje kao glasilo francuskih vlasti u okupiranim i anektiranim područjima. Do ukidanja lista dolazi 1. travnja 1810. godine. Ukupno je izišlo 176 brojeva ‘Kraljskog Dalmatina’, i to na 1392 stranice.

Ambroz Vranyczany, hrvatski političar – 1870.

Kad je dio obitelji Vranjican, zbog protivljenja francuskoj okupaciji Dalmacije, napustio Hvar, otišao je s njima kao mali dječak i Ambroz Vranjican. Vranjicani su se naselili u Senju i Rijeci, a Ambroz zajedno s braćom Matijom, Ivanom i Nikolom, u Karlovcu. U Karlovcu se bavio trgovinom i stekao znatan imetak. Rano se priključio Ilirskom pokretu. Bio je kum djetetu Ljudevita Gaja. Vjenčao se 1837. s Terezijom Modrušan, s kojom je imao kćer Klotildu.

Jedan je od osnivača karlovačke čitaonice, 1838. godine. Godine 1844. osniva društvo za parobrodarstvo na Savi i Kupi, koje je bilo prvo dioničko društvo u Hrvatskoj. Društvo je kupilo parobrod “Floridsdorf”, koji je preimenovan u “Sloga”. Bio je to prvi hrvatski riječni parobrod, koji je 24. kolovoza 1844. s Ambrozom Vranjicanom i pod zapovjedništvom Đure Bana, krenuo iz Beča, te je Dunavom i Savom doplovio do Siska. Taj događaj je u ono vrijeme pobudio veliko zanimanje javnosti. “Sloga” je uspješno održavala putnički i robni promet između Zemuna i Siska, ali je u nesreći potonula 16. rujna 1845. Ambroz Vranjican sudjelovao je i u osnivanju Prve hrvatske štedionice, 1846. godine.

Nakon srpanjskih žrtava 1845. godine, bio je na čelu hrvatskog izaslanstva, koje se u Beču sastalo s državnim kancelarom Metternichom. U previranjima nakon revolucije u Beču i Pešti bio je, zajedno s Ivanom Kukuljevićem član narodnog odbora – privremenog organa vlasti, koji je sazvao narodnu skupštinu. Kad je ban Josip Jelačić iste godine osnovao bansku vladu, imenovao je Ambroza Vranjicana za načelnika financijskog odjela (državnog blagajnika), na kojoj je dužnosti bio do 1850.

Zbog teških financijskih prilika, zatražio je zajam od Kaptola, zbog čega se sukobio s crkvenim vlastima. Bavio se mišlju da Hrvatska uvede svoju valutu, “Križar”, pa je čak iskovano nekoliko pokusnih primjeraka tog novca. U vrijeme Bachova apsolutizma, bio je predsjednik Matice Ilirske od 1851. do 1857. Vodio je zagrebačku trgovačku komoru, osnovanu 1852. Odlučno se zalagao za gradnju željeznice u Hrvatskoj. Te iste, 1852. godine, preko komore traži od bečke vlade dozvolu za gradnju željeznice od Zidanog Mosta do Zagreba.

Kad je, nakon vojnih poraza u Italiji, car Franjo Josip bio prisiljen 1860. sazvati Carevinsko vijeće, kao pripremu za povratak ustavnog uređenja, iz Hrvatske je pozvao biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Ambroza Vranjicana, a iz Dalmacije Franu Borellija.

Ambroz Vranyczany umro je na današnji dan, 12. srpnja 1870.

Amedeo Modigliani, talijanski slikar i kipar -1884.

Amedeo Clemente Modigliani, rođen u Livornu 12. srpnja 1884., bio je talijanski slikar židovskog porijekla. Modigliani je rođen u siromašnoj obitelji kao četvrto i najmlađe dijete. Cijelog su ga života pratili zdravstveni problemi.

Godine 1898. obolio je od tifusa, a nakon oporavka omogućeno mu je da napusti školu i pohađa satove crtanja i slikanja u umjetničkoj akademiji u Livornu. Krajem 1900. njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo, obolio je od tuberkuloze te je zimu proveo u Napulju, na Capriju i u Rimu.

Godine 1906. odlazi u Pariz, gdje uvježbava crtanje osoba na Académie Colarossi. Upoznaje njemačkog umjetnika Meidnera koji opisuje Modiglianija kao posljednjeg pravog boema. Godine 1907. Modigliani pronalazi svog prvog mecenu – Paula Alexandrea. Preko njega upoznaje i Brancusija, jednog od najvećih kipara XX. st. U tom razdoblju pa sve do I. svj. rata Modigliani izrađuje uglavnom kamene skulpture inspirirane afričkom umjetnošću.

Godine 1910. upoznaje Anu Ahmatovu, s kojom će imati burnu aferu. 3. prosinca 1917. g. organizirana je izložba aktova u galeriji Berthe Weill. To mu je bila jedina samostalna izložba za života. Izazvala je velik skandal i policija je naredila da se slike s izložbe uklone. Nakon nekoliko uspješnih izložbi u Engleskoj, tamošnji su kolekcionari počeli kupovati Modiglianijeva djela. Ali on je krajem 1919. ozbiljno obolio od tuberkuloze, te je početkom sljedeće godine umro. Dan nakon smrti trudna Jeanne počinila je samoubojstvo skočivši iz stana svojih roditelja na petom katu. Pokopani su zajedno na pariškom groblju Père-Lachaise.

Prvi nastup The Rolling Stones – 1962.

Sastav “Rolling Stones”, imao je svoj prvi službeni nastup pod tim imenom 12. srpnja 1962. godine u londonskom Marquee Clubu, nastavili su kao lokalna rhythm and blues grupa, nastupajući vikendom u klubu Crawdaddy (u londonskom kvartu Richmond), u vlasništvu njihovog prvog podupiratelja i menadžera Giorgia Gomelskog.

Sastav je uglavnom svirao pjesme Bo Diddleya, Muddy Watersa, Chuck Berryja i Buddyja Hollyja i to ne baš u punoj dvorani. Taj stil glazbe, nije u to vrijeme bio previše popularan u UK, a postajale su i grupe koje su to bolje izvodile, kao Blues Incorporated (Alexis Kornera).

Premda je ideja o zajedničkoj skupini začeta ponovnim susretom školskih prijatelja Micka Jaggera (Michael Philip Jagger, r. 1943) i Keitha Richardsa (r. 1943) na željezničkoj postaji u Dartfordu u listopadu 1961., jednako važan član prve postave bio je gitarist i multiinstrumentalist Brian Jones (1942–69). U prvome razdoblju sudjelovao je i škotski pijanist Ian Stewart (1938–85), koji je izgubio status ravnopravnog člana, ali je zadržao ulogu povremenoga vanjskog suradnika i koncertnog menadžera. Konačan oblik sastav je dobio priključivanjem basista Billa Wymana (William George Perks Jr.; r. 1936) i jazzom nadahnutoga bubnjara Charlieja Wattsa (Charles Robert Watts; r. 1941) te se nametnuo kao nekonformistična, buntovna, senzualnija protuteža pitkoj, općeprihvatljivoj estetici Beatlesa.

Bez obzira na činjenicu da već dulje funkcioniraju kao dio establišmenta (i u skladu s vlastitim pravilima unutar globalne industrije zabave), njihov opus i ukupna pojava prekrojili su popkulturni krajolik prošloga i početka ovoga stoljeća. Kao najdugovječniji i najutjecajniji sastav britanskog blues-vala 1960-ih, u kasnijim etapama karijere uspjeli su kreirati i potom nadrasti vlastiti mit, redefiniravši parametre modernog rock-izraza – u glazbenom, estetskom i ikonografskom smislu.