NA DANAŠNJI DAN: Anton Bruckner, Arthur Rimbaud, Eugen Kvaternik, François Mauriac, Jakov Gotovac, Ivan ‘Ico’ Hitrec , Nada Subotić, Alojzije Stepinac, Jean Cocteau, 48. brigada HV, Matija Ljubek, Dan ženskog djeteta

2021-10-11-dndd

Anton Bruckner – skladatelj – 1824.

Anton Bruckner

Bruckner Anton, austrijski skladatelj i orguljaš (Ansfelden, 4. IX. 1824 – Beč, 11. X. 1896). U djetinjstvu i mladosti učitelj, orguljaš i samouki skladatelj. Djelovao u manjim mjestima Gornje Austrije, St. Florianu i Linzu. Godine 1861. dovršio studij kompozicije u Beču (Simon Sechter), gdje se trajno nastanio 1868. i postao profesorom harmonije, kontrapunkta i orgulja na Konzervatoriju. Majstor improvizacije, uskoro postigao međunarodna priznanja (Francuska, Engleska) za svoje orguljaške nastupe. Priklonivši se u Beču wagnerijanskomu krugu, navukao je na sebe animozitet antiwagnerijanca E. Hanslicka i njegova kruga. Unatoč povremenim priznanjima, Bruckner je prolazio kroz duševne i stvaralačke krize i često prerađivao svoja djela. Premda se odrekao svega što je skladao prije 1864., ostavio je znatan opus s približno 160 djela na području orkestralne glasovirske, komorne, vokalne i crkvene glazbe: 11 simfonija, plesove i druge stavke za glasovir, preludije i druge skladbe za orgulje, nekoliko djela za komorne sastave (gudaći kvartet i kvintet, i dr.), kantate i manje zborove, solo pjesme, te veće crkvene forme (mise, psalmi, Magnificat) i manje crkvene zborove. Prema vlastitoj procjeni i kasnijem sudu publike, najznačajnija su njegova djela četvrta (»pastoralna«) i sedma simfonija, Requiem, 150. psalam, Te Deum i neki zborovi. Danas se neka od Brucknerovih duhovnih djela ubrajaju u sam vrh te vrste europske glazbe XIX. st. Ukupna procjena Brucknerove glazbe još je uvijek donekle proturječna: dio kritičara, muzikologa i publike smatra njegov opus većinom neuravnoteženim, formalno nedotjeranim i djelomice hipertrofiranim, dok drugi ističu kvalitete njegovih tehničkih i harmonijskih inovacija, jedinstvenost mješavine mističnosti i jasnoće te specifični i atipični modernitet.

Arthur Rimbaud, francuski pjesnik – 1854.

Jean Nicolas Arthur Rimbaud (Charleville, 20. listopada 1854. – Marseille, 11. listopada 1891.), francuski pjesnik.

Pjesme je počeo pisati već u petnaestoj godini. Preteča simbolizma i nadrealizma, čudesan dječak – samoprozvani vidovnjak, koji je u sedamnaestoj napisao znamenitu poemu Pijani brod (1871).

Arthur Rimbaud

Želja za samostalnošću i slobodom odvlači ga od obitelji i na poziv ˝prijatelja Paul Verlainea˝ kreće na pustolovno putovanje po Europi. U Bruxellesu se konačno događa raskid među prijateljima što se odrazilo u njegovim djelima ˝Sezona u paklu˝ i ˝Iluminacije˝ (1874.).

Prestao je pisati u dvadesetoj godini života da bi se prepustio pustolovnom životu trgovca -istraživača u egzotičnim krajevima. Zbog bolesti koljena amputirana mu je desna noga. Umire od raka noge.

Rimbaudov talent za poeziju otkriven je u ranoj dobi, u osnovnoj školi u rodnom Charlevilleu, koji se isprva očitovao u vidu neobične pedantnosti i spretnosti u pisanju pjesama na latinskom.

U svijet literature banuo je i prohujao kao meteor, ostavivši djela koja nagovještaju simbolizam i nadrealizam moderne poezije. Vrata koja je Baudelaire odškrinuo, Rimbaud je širom otvorio.

U nekoliko godina prošao je mnogo faza, od vezanih stihova do eksperimentalne proze.

Uznesen i porican, za jedne ikona, za druge psihopat, taj je ˝prokleti˝ pjesnik ostao u svakom slučaju lirski fenomen kojem mnogo duguju sve moderne poetske struje. Njegovo stvaralaštvo može se svesti u jednu riječ – EKSPLOZIJA – boje, strasti, osjećaja, mirisa.

Eugen Kvaternik – 1871.

Na današnji dan u listopadu 1871. godine izbila je Rakovička buna – ustanak što ga je protiv Austro-Ugarske Monarhije u području Rakovice poveo Eugen Kvaternik. Svrha ustanka bila je stvaranje nezavisne hrvatske države.

Eugen Kvaternik

Ustanak je započeo uvečer 7. listopada 1871. godine u selu Broćancu. Sljedećega dana proširio se je i na Rakovicu i nekoliko okolnih sela. Kao cilj ustanka u proglasu je navedeno oslobođenje hrvatskoga naroda “ispod švabsko-mađarskoga gospodstva”. Ustanak je vojno poduprlo nekoliko stotina krajišnika čiji je cilj bio sjedinjenje s drugim nezadovoljnim krajiškim postrojbama. Dne 10. listopada 1871. godine austrijske jedinice opkolile su ustanike kraj Plaškoga. Vođe ustanka, Eugen Kvaternik, Vjekoslav Bach, Ante Rakijaš i većina pobunjenih krajišnika ubijena je, a na neko vrijeme prestala je djelatnost Stranke prava. Iako nije sudjelovao u ustanku, predsjednik Stranke prava Ante Starčević bio je zatvoren.

François Mauriac, književnik – 1885.

François Mauriac

François Mauriac (Bordeaux, 11. listopada 1885. – Pariz, 1. rujna 1970.), francuski književnik. Jedan je od rijetkih katoličkih pisaca je ustao protiv totalitarnih režima i pružio podršku španjolskim republikancima. Tijekom nacističke okupacije Francuske sudjelovao je u pokretu otpora, surađivao u ilegalnom tisku i pod pseudonimom Forez objavio “Crvenu bilježnicu”. Poslije 1945. godine bio je vrlo aktivan u novinarstvu (Figaro, Express), a zagovarao je nacionalnu trpeljivost i prevladavanje uskogrudnosti. Debitirao je knjigama poezije “Sklopljene ruke” i “Zbogom mladosti”. Pisao je i eseje, književne kritike te knjige iz religijske povijesti i tematike. Među brojnim romanima ističu se “Poljubac gubavcu”, “Pustinja ljubavi”, “Sudbine”, “Zmijsko leglo” i “Misterij Frontenacovih”. Svijet njegovih likova je svijet vječne tjeskobe i grizodušja, neprestanih konflikata s “postulatima vjere”. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1952. godine.

Jakov Gotovac, kompozitor – 1895.

Gotovac, Jakov, hrvatski skladatelj (Split, 11. X. 1895 – Zagreb, 16. X. 1982). Unatoč tomu što je glazbenička znanja stjecao donekle nesistematično i izvan konvencionalnih institucija – kao privatni učenik Gotovac se rano uključio u glazbenu praksu te jednako tako rano i uspješno počeo skladati, što je potom odredilo njegov konačni izbor profesije. Na početku I. svjetskog rata uključio se u rad pjevačkih društava »Zvonimir« i »Lisinski«, sudjelovao je pri organizaciji amaterskoga Hrvatskoga kazališnog društva za Dalmaciju, te od 1919. Splitske filharmonije, a 1922. i Filharmonijskoga društva u Šibeniku. Od 1923. djelovao je u Zagrebu, kao korepetitor te operetni i operni dirigent Hrvatskoga narodnoga kazališta (do 1957) i kao zborovođa Akademskoga pjevačkog društva Mladost (poslije Mladost-Balkan), koje je vodio sve do početka II. svjetskog rata, razvijajući i intenzivnu inozemnu koncertnu djelatnost. Godine 1943. nekoliko mjeseci obavljao je dužnost direktora i člana uprave Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta, da bi nakon rata preuzeo umjetničko vodstvo pjevačkoga društva »Vladimir Nazor«.

Jakov Gotovac

Gotovac je uz vršnjaka K. Baranovića i nešto starijega F. Lhotku najizrazitiji predstavnik tzv. glavne struje nacionalnog glazbenoga smjera u Hrvatskoj, osobito aktualna između dvaju svjetskih ratova. Osnovne značajke te struje – oslanjanje na folklor u okvirima kasnoromantične i neoklasicističke estetike – Gotovac je najuspjelije ostvario u domeni glazbenog kazališta, orkestralnog i zborskog žanra. Nepogrješiv osjećaj za prirodni melodijski i ritamski dinamizam folklorne fraze (geografski i etnički vrlo raznolika podrijetla), gdjekad citirane, a češće imitirane ili simulirane, u njegovim najboljim ostvarenjima (zborskoj Koledi, orkestralnom Simfonijskom kolu i operi Ero s onoga svijeta) pribavio mu je priznanja i popularnost daleko izvan granica vlastite zemlje. Pritom Gotovac gdjekad, kao u Koledi, dodiruje slojeve arhaičnog, ili pak, kao u Simfonijskom kolu, primarnu pučku energiju glazbenosti prevodi u internacionalno razumljiv jezik, koji unutar europske glazbe sredinom XX. st. ispunjava potrebu za osvježenom tradicijom. Obje su osobine idealni spoj pronašle u komičnoj operi Ero s onoga svijeta, u kojoj Gotovac otkriva sve bogatstvo svojega scenskog instinkta i dara za glazbenu ironiju, uspješno ugrađenih i u vokalnim skladbama Jadovanka za teletom ili rugalici Rizvan-aga.

Ivan ‘Ico’ Hitrec , nogometaš – 1946.

Ivan ‘Ico’ Hitrec (Zagreb, 13. travnja 1911. – Zagreb, 11. listopada 1946.) smatra se najboljim hrvatskim igračem nogometa u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata.

Ico Hitrec

počeo je igrati nogomet u zagrebačkoj HŠK Iliriji. Kao 14-godišnjak došao je u HAŠK, s 16 godina bio je prvotimac u seniorima a s 18 je već igrao u reprezentaciji Jugoslavije.[1] Kao središnji napadač postaje poznat nakon što je zabio oba gola u pobjedi (2:1) protiv poznatog španjolskog vratara Ricarda Zamore za vrijeme prve noćne utakmice u Zagrebu na stadionu u Kranjčevićevoj ulici kada su se susrele momčadi Zagreba i Madrida 1931. godine.[2][3]

Kao jedan od prvih hrvatskih internacionalnih igrača otišao je igrati za Grasshoppers u Švicarsku, gdje ga je tada najprestižniji športski časopis u Europi Kicker uvrstio u idealnu postavu europske elitne 11 (jedanaestorke). Igrajući za Grasshoppers u susretu s bečkom Austrijom, u Lausanni 1932. godine, teže je ozlijeđen (prijelom potkoljenice). Nakon oporavka, nastavio je kratko vrijeme igrati u zagrebačkoj Šparti te ponovno u HAŠK-u osvojivši prvenstvo Jugoslavije u sezoni 1937./38.

Dana 11. listopada 1946. godine u Zagrebu, Ico Hitrec je umro iznenadnom smrću u 35-oj godini života.

U čast Ice Hitreca i Ratka Kaciana, dvojice prerano preminulih legendarnih dinamovih igrača, danas se zove omladinska nogometna škola zagrebačkog Dinama, te nogometno igralište Hitrec Kacian.

Nada Subotić, glumica – 1931.

Nada Subotić

Subotić, Nada, hrvatska glumica (Bošnjaci, 11. X. 1931 – Zagreb, 28. I. 2016). Završila Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu 1954. Od 1953. bila je članica Dramskoga kazališta »Gavella«, gdje su joj važnije uloge: Klitemnestra (Eshil, Žrtva na grobu), Martha Dobie (L. Hellman, Djevojačka škola), Marta (D. Ivanišević, Ljubav u koroti), Teresa Browne (G. Green, Zatvorene sobe), Agafja (N. V. Gogolj, Ženidba), Polina Andrejevna (A. P. Čehov, Galeb), Akulina Ivanovna (M. Gorki, Malograđani), Alice (A. Strindberg, Mrtvački ples), Paškva (M. Matić-Halle, Veliki val), Eugenija (S. Mrożek, Tango), Velika Rahela (J. Arden, Živjeti kao svinje), Lucienne (G. Feydeau, Buba u uhu), Therese Magneau (R. Vitrac, Victor ili djeca na vlasti), Vera (M. Feldman, U pozadini), Staža (F. Šovagović, Sokol ga nije volio) i Vesna (L. Kaštelan, Adagio). Istaknula se i u Teatru &TD kao Madona (S. Novak, Mirisi, zlato i tamjan), Cezonija (A. Camus, Caligula), Winnie (S. Beckett, Divni dani) i Georges Pitou (J. Murrell, Sara i vrisak languste). Od glumačkih početaka nastupala na Dubrovačkim ljetnim igrama kao Robinja (H. Lucić), Chispa (P. Calderón de la Barca, Sudac zalamejski), Žena u monodrami M. Grgića Priviđenja te Mara Beneša u Vojnovićevoj Dubrovačkoj trilogiji. Na Splitskom ljetu istaknula se kao Joan (E. Bond, Prizori o smrti i novcu). Glumila je u filmovima Protest F. Hadžića (1967), Sokol ga nije volio B. Schmidta (1988), Krhotine Z. Ogreste (1991) i dr. Nastupala je na radiju i televiziji (Posljednji Stipančići, Sezona lova, U registraturi, Čovik i po). Zahvaljujući velikoj moći transformacije, snažnoj glumačkoj volji i osebujnu smislu za blagu komiku, svoje je mjesto u hrvatskom glumištu pronašla zaobišavši fahove i postavši karakterna glumica.

Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup – 1946.

Na današnji dan 1946. godine zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac osuđen od komunističkog suda u montiranom procesu na 16 godina robije zbog tobožnjih zločina i suradnje s ustaškim režimom.

Stepinac, Alojzije, bl., zagrebački nadbiskup i kardinal (Brezarić kraj Krašića, 8. V. 1898 – Krašić, 10. II. 1960). Teologiju studirao na Gregoriani u Rimu, gdje je bio zaređen za svećenika 1930. God. 1934. bio je imenovan zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, a 1937. nadbiskupom i metropolitom. Kao nadbiskup osnivao je nove župe i gradio mnoge crkve, poticao djelovanje katoličkih udruga (Caritas, Katolička akcija). U ratnim prilikama mnogo je očekivao od proglašenja hrvatske države (1941), ali se zbog počinjenih nedjela i diskriminacijskih zakona uskoro distancirao od režima (štitio Židove, Srbe, Rome) te je prosvjedovao protiv odmazdi i progona. Nakon II. svjetskoga rata odbio je prijedlog J. Broza (1945) o odvajanju Katoličke crkve u Hrvatskoj od Svete stolice, tj. uspostavu Hrvatske nacionalne crkve, i tražio od komunističkih vlasti prekid represije i osvete nad ideološkim protivnicima. Pod optužbom za suradnju s ustaškim režimom bio je uhićen (1946) i na namještenom procesu osuđen na 16 god. strogoga zatvora. Bio je zatočen u Lepoglavi do 1951., kada je pod pritiskom svjetske javnosti premješten u kućni pritvor u župni dvor u Krašiću, gdje je ostao do smrti. Papa Pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom, što je dovelo do konflikta s komunističkom vlašću koja mu je ponudila da napusti Hrvatsku, no Stepinac je to odbio. U internaciji je pisao i prevodio. Grob mu je u zagrebačkoj katedrali. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim (1998).

Jean Cocteau, francuski književnik – 1963.

Jean Cocteau, francuski pjesnik, dramatičar, romanopisac i filmski autor (Maisons-Laffitte, 5. VII. 1889 – Milly-la-Forêt, 11. X. 1963). Podrijetlom iz visokoga građanskog staleža, stekao iznimnu naobrazbu.

U suradnji sa S. Djagilevom napisao tekst za balet Plavi bog, a s P. Picassom i E. Satijem prvi kubistički balet Parada, koji je izazvao sablazan. S B. Cendrarsom osnovao izdavačku kuću, a za I. Stravinskoga napisao tekst opere oratorija Kralj Edip.

Jean Cocteau,

Jean Cocteau,

Kao vrstan crtač i slikar sam je ilustrirao neke svoje knjige. Osobito ga je nadahnulo kratkotrajno prijateljstvo s R. Radiguetom, čija ga smrt odvodi u depresiju i opij, no i tijekom tog razdoblja piše drame: Mladenci s Eiffelova tornja, Antigona i Kralj Edip; romane: Varalica Tomo, Neposlušna djeca te poeziju: Pjesme , Opéra .

Motiv Orfeja nadahnuo je dramu Orfej i dva filma: Orfej i Orfejeva oporuka. Najvažnije mu je kazališno djelo nadrealistički Pakleni stroj, posvećen edipovskoj problematici. Tema incesta pojavljuje se i u Neposlušnim roditeljima, no u kontekstu neobulevarskoga kazališta.

Kao filmski redatelj i scenarist osobito se oslanja na osobnu mitologiju i fantazije: Ljepotica i zvijer, Dvoglavi orao. Nadaren stvaratelj u svim granama umjetnosti, profinjeni estet i novator forme, ipak je najbliži pjesništvu. Među zapaženijim su zbirkama i Alegorije, Raspeće te Brojka sedam.

Utemeljena 148. brigada HV, Zagreb – Trnje. – 1991.

Ta je brigada mobilizirana 6. listopada 1991., a do 1995. izgubila je 16 pripadnika. Brigada Trnje poznata je po obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 17. studenoga u Zagrebu.

Ova jedinica nastala je mobilizacijom 5. brigade teritorijalne obrane Trnje koja je kasnije preimenovana u 148. brigadu HV-a. U Domovinskom ratu borili su se na pokupskom ratištu, Baniji te južnom bojištu. Također su sudjelovali u Oluji. Za doprinos u ratu odlikovani su medaljom Nikole Šubića Zrinskog te medaljom Grada Zagreba.

Nakon demobilizacije, pripadnici ove jedince osnovali su klub veterana koji je vrlo aktivan. Pored inicijative da se javne površine imenuju po brigadi, ova Udruga primarno se bavi pomaganjem bivšim suborcima.

Danas osim pomaganja bivšim suborcima organiziraju obilježavanje važnijih obljetnica iz Domovinskog rata. Njihova akcija paljenja svijeća u Vukovarskoj ulici 17. studenog, dan kada je pao Vukovar, prerastao je okvire ove udruge i Zagreba.

Matija Ljubek, kanuist – 2000.

Matija Ljubek (Belišće, 22. studenog, 1953. – Valpovo, 11. listopada 2000.) bio je hrvatski kanuist.

Matija Ljubek bio je najtrofejniji hrvatski kanuist i jedan od najuspješnijih hrvatskih sportaša uopće. Blistave trenutke karijere doživio je osvajanjem dvaju zlatnih te po jedne srebrne i brončane Olimpijske medalje, čime je zasluženo dobio titulu najuspješnijeg muškog hrvatskog olimpijca u pojedinačnim sportovima svih vremena.

Posmrtno je 2000. godine za životno djelo dobio Državnu nagradu za šport “Franjo Bučar”.

Nakon završetka sportske karijere ostao je aktivan kao sportski djelatnik. Nažalost, prerana smrt (stradao je od dva metka iz puške M-48 uslijed nerazjašnjenih obiteljskih prilika) odvojila ga je zauvijek od sporta. Po njemu danas nosi ime kajak i kanu klub u Zagrebu, ali i nagrada za životno djelo Hrvatskog olimpijskog odbora: Nagrada HOO-a Matija Ljubek

Međunarodni dan ženskog djeteta

Dana 19. prosinca 2011, Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Rezoluciju 66/170 i odlučila proglasiti 11. listopada kao Međunarodni dan ženskog djeteta, i time predstaviti prava djevojaka i jedinstvene izazove s kojima se djevojke diljem svijeta suočavaju. Na svoju drugu godinu obilježavanja, ovogodišnji Dan će se usredotočiti na “inoviranje u obrazovanju djevojaka”. Iako je došlo do značajnog napretka u poboljšanju pristupa obrazovanju djevojčica tijekom posljednja dva desetljeća, mnoge djevojke, pogotovo one najviše marginalizirane, i dalje su lišene tog temeljnog prava. Djevojke u mnogim zemljama još uvijek ne pohađaju školu i ne završavaju svoje obrazovanje zbog sigurnosnih, financijskih, institucionalnih i kulturnih razloga koji predstavljaju barijere.

……….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr

Hrvatska
Vremeplov