Mamutica, Braće Domany i Rakete: Zbog ovog detalja puno ljudi želi baš tamo živjeti

Upravo se tog pitanja dosjetio jedan korisnik Reddita koji je na toj platformi objavio;

-Interesira me kakav je (su)život u zgradama koje broje preko par stotina, pa i preko koju tisuću ljudi. Postoji li ikakvo zajedništvo, ili je stanara/stanova/katova jednostavno previše?

Kako se rješavaju problematični susjedi, štete na imovini, kako se donose odluke? Imaju li veće zgrade isto tako više predstavnika suvlasnika? Ima li netko tu da u ovakvim zgradama živi 10+ godina, pa i cijeli život?

Goran Stanzl/PIXSELL

Anonimnost kao prednost

Javio se korisnik koji mu je kazao kako je živio u neboderu braće Domany i kako mu je tamo bilo super. -Ogromna anonimnost i super pogled. Odlična je zgrada što se tiče izolacije. Točno se osjeti razlika kad odeš od tamo u manju zgradu di sam sada, jer nemam ovih prednosti što sam napisao (a pritom ta zgrada uopće nije loša), napisao je.

– Živio na Aleji pomoraca i slažem se u potpunosti. Osim par susjeda koji koriste hodnik kao svoje skladište (čega ima u svim zgradama), sve u svemu je bilo top. Bio sam i u par manjih zgrada, ništa nije ni do koljena velikim zgradama, napisao je drugi i dodao:

– Upoznao sam manje od 10 ljudi iz zgrade u skoro 5 godina koje sam proveo tamo, tak da da, anonimnost na mjestu. Jedina mana bi bio parking, ako ne zakupiš i garažu na aleji nadrapao si lol.

Različite perspektive

Jedan je korisnik napisao kako mu je život u ogromnoj zgradi bio najdraži dio života u Zagrebu, sve dok mu se grad, kako kažem nije zgadio te je iz njega otišao.

– Zanimljivo mi je kako imamo različite perspektive o toj anonimnosti. Ja sam preselio iz slijepe ulice gdje sam poznavao sve susjede u veliku zgradu gdje sam u 2 godine vidio samo par ljudi. Meni je to iskreno grozno, jer uopće ne znam tko živi oko mene, s nikim iz zgrade ne pričam i nikoga ne mogu zamoliti da mi zalije biljke dok me nema doma. Iskreno mi fali taj socijalni aspekt i čudno mi je, napisao je drugi.

Neki pak kažu kako im je najdraže kad nemaju pojma tko su im susjedi: – To je tako blaženo. Nemaš obaveze prema nikom, ne moraš glumit da te išta i itko zanima, nemaš glupe razgovore i pozdravljanja. Živiš svoj život i imaš mir, napisao je korisnik.

Zvonimir Barisin/PIXSELL

Nered i kaos

Treći pak, na to gledaju potpuno drugačije: – Eto, ja sam sa sela i tu nema druge nego poznavat sve ostale u selu, što je istovremeno i jako dobro i loše, ali u gradu? Upoznao sam dovoljno ljudi da izgradim svoj društveni krug i van toga nemam neke potrebe za poznavanjem ljudi iz zgrade, a i radije bi povjerio npr čuvanje biljki nekom prijatelju radije nego dao ključeve stana nekom randomu u zgradi kojeg ne poznajem dovoljno.

No, za neke, život u ogromnoj zgradi ravan je potpunom kaosu: – Ne živim ja, ali žive svekar i svekrva, dakle iz njihovog iskustva – kaos. Previše je ljudi pa uvijek prevlada onaj “netko drugi će” mentalitet, nitko ne čisti za sobom, svi ostavljaju nered, bacaju smeće kroz prozor (da, bilo je i u novinama nekidan). Pol ekipe ne plaća pričuvu jer “koji će im to k”, ne mogu se oko ničeg dogovorit – održavanja zgrade, liftova…

Zvonimir Barisin/PIXSELL