Macan i Gjenero: Hrvatsku ne razdiru fašisti i antifašisti, nego slaba politika i nepostojeći konsenzus

Hrvatska politička scena posljednjih tjedana ponovno bruji. Ne o reformama, projektima, ekonomiji ili umjetnoj inteligenciji, nego o podjelama na fašiste i antifašiste, desne i lijeve, naše i njihove. Dok se mediji i društvene mreže bave kontraprosvjedima, incidentima i natjecanjem u etiketiranju, ključne teme – od proračuna do zdravstva – prolaze gotovo nevidljivo. U emisiji Zoom na Z1 televiziji o tome su razgovarali politički analitičar Davor Gjenero i komunikacijski stručnjak Krešimir Macan.

Stari rasjed, nova galama

Na pitanje jesu li podjele dublje nego ikad ili samo glasnije nego ikad, Davor Gjenero odmah spušta loptu.

– Glasnije su nego obično, nisu dublje. Taj rasjed koji postoji je stari rasjed. Nažalost, opstaje i traje i dalje – ocijenio je Davor Gjenero, uz napomenu da u trenucima političke radikalizacije sve izgleda dramatičnije nego što jest.

Po njemu, ključni problem nije u tome što postoji povijesni rasjed, nego što se time otvara prostor onima koji uopće ne pripadaju ustavnom luku.

– Kada imate političku radikalizaciju ovog tipa kakva je na djelu danas, onda desna i lijeva margina, oni dijelovi političke arene koji zapravo ne spadaju u ustavni luk, dobivaju politički prostor i odjek za ono što govore – upozorio je Gjenero.

Ipak, ističe kako je u ovoj situaciji dobro što vladajuća većina uglavnom ne upada u tu zamku, a kao pozitivno iznenađenje navodi i izostanak radikalizirajuće uloge predsjednika Republike Zorana Milanovića, koji je u prethodnim krizama često bio generator sukoba.

Macan u istom tonu podsjeća da ekstrem izaziva ekstrem, ali da za sada sve ostaje na marginama.

– Ekstrem izaziva ekstrem, ali sreća je da ostaju na ekstremima, na marginama. Dok god je tako, ovo je puno buke ni za što – rekao je Krešimir Macan, podsjećajući na splitske incidente i recentne kontraprosvjede.

Po njemu, Hrvatska danas nema realne fašiste i antifašiste kao većinske političke aktere, nego manjinu koja glasno proizvodi buku.

– Neko ih pokušava stvoriti sad umjetno. Trideset pet godina nakon Domovinskog rata možemo imati samo nekakve Europljane koji žive u EU i gledaju prosperitet Hrvatske. Hrvatska realno ide previše dobro većini – naglasio je Macan.

Proračun u sjeni uličnih povorki

Dok se javnost zabavlja povijesnim etiketama, najvažniji politički dokument godine – državni proračun – prolazi gotovo nečujno. Macan podsjeća da se vlade ruše na proračunu, a ne na Facebook statusima.

– Ako se ide rušiti vlada, onda rušiš na proračunu. Mi prolazimo preko tih tema kao da su svakodnevnica, a proračun potpuno određuje kako će nam izgledati sljedeća godina – upozorio je Macan.

Oporba, međutim, na tim temama gotovo da ne postoji. Nema ozbiljne rasprave o strukturi prihoda i rashoda, nema napada na konkretne stavke, nema mobilizacije građana oko pitanja plaća, socijalnih davanja, zdravstva ili pravosuđa.

– Vidimo da nema rasta plaća, da su plaće rasle prošle godine, da su definirani okviri u kojima živimo, a mi o tome ne pričamo. Više volimo ići okolo po demonstracijama i priči o fašizmu i antifašizmu – slikovito je opisao Macan.

Regresija političke klase

Zašto se o proračunu i javnim politikama ne raspravlja ozbiljno, Gjenero objašnjava mnogo dubljim strukturnim problemom – onim političke klase.

– Hrvatske političke stranke ne rade svoj posao jer ne prepoznaju talente za upravljanje javnim poslovima, ne obrazuju ih i ne promoviraju. Veliki broj parlamentaraca ne zna čitati budžetske stavke, ne zna prepoznavati javne politike i ne zna zagovarati alternativne javne politike. Da biste to znali, morate učiti i obrazovati se – naglasio je Gjenero.

Podsjetio je kako u ozbiljnim europskim strankama odjeli za razvoj ljudskih potencijala čine srce stranke, a unutarstranačka edukacija preduvjet je političkog napredovanja.

– U ozbiljnoj konsolidiranoj demokraciji ne možete postati zastupnik u nacionalnom parlamentu, a da ne znate budžetirati – poručio je Gjenero.

Po njemu, Hrvatska posljednja dva i pol desetljeća svjedoči regresiji političke klase. Dok su 1990-ih i početkom 2000-ih, uz sav politički “bezobrazluk”, u Saboru sjedile i “špice ozbiljnog znanja i obrazovanja”, danas je znanje o javnim politikama potcijenjeno i potisnuto. HDZ taj problem ublažava činjenicom da kontinuirano obnaša vlast i prisiljen je razvijati bar dio kadrova, dok je SDP – nekada najjača kadrovska baza u zemlji – po Gjeneru izgubio veliki dio kompetentnih ljudi i nije ih nadomjestio.

Oporba bez kadrova i bez strategije

Oporba, slažu se Macan i Gjenero, svojim zakašnjelim reakcijama i nedostatkom ozbiljnih prijedloga dodatno pojačava dojam političke praznine. Ne kasni više nekoliko sati, nego dane.

Na pitanje što bi najbolja PR agencija mogla učiniti za oporbu u prvih trideset dana, Macan odmah spušta očekivanja.

– Nemate čarobnog štapića. Prije svega, nije sve u PR-u. Mi koji savjetujemo stranke prije svega smo politički savjetnici. Trebalo bi strateški tražiti ljude koje su izgubili, vratiti širinu i napraviti sustav obrazovanja – objasnio je Macan.

Kao pozitivan primjer navodi britanski model gdje nitko ne može postati ministar bez da je prethodno izabran od građana i da ponovno mora potvrditi mandat. Tamo, kaže, ozbiljan političar dolazi na funkciju s pretpostavkom da zna javne politike i budžetiranje, a iza sebe ima snažne stručne službe. U Hrvatskoj se, suprotno tome, saborske stručne službe često svode na “tajnica i rodica”, umjesto da prate europske politike i pripremaju zastupnike za sadržajnu raspravu.

Na razini saborskih procedura, Macan podsjeća da je jedina ozbiljna rasprava o strateškim pitanjima kratko postojala u vrijeme dogovora oko Slovenije – i raspala onog trenutka kad je jedan oporbeni čelnik iznio dogovore u javnost.

– Izgubili smo pokušaj da se konstruktivno neke stvari rješavaju. To ne znači da mora biti onako kako kaže premijer, ali znači da se mora razgovarati i graditi povjerenje – naglasio je Macan.

Izborni sustav koji prekida vezu s građanima

Gjenero dodatno upozorava na problem lošeg izbornog sustava, posebno na lokalnoj razini, gdje smatra da gotovo nijedna država ne radi gore od Hrvatske.

– Nositelja izvršne vlasti biramo neposredno, a one koji bi trebali biti njegova kontrola, predstavničko tijelo, biramo razmjernim sustavom s lista. Time se raskida odnos između izabranih predstavnika i građana – istaknuo je Gjenero.

Po njegovu mišljenju, lokalne i regionalne skupštine trebale bi se birati isključivo u uninominalnim izbornim jedinicama, tako da svaki građanin zna točno tko ga predstavlja i kome se može obratiti. Današnji model, upozorava, ubija participativnu demokraciju i stvarnu odgovornost izabranih dužnosnika.

Branitelji, antifašizam i zaboravljene lekcije

Dotaknuta je i osjetljiva tema branitelja i antifašizma. Gjenero je posebno oprezan prema pojmu antifašizma, podsjećajući da je riječ o konceptu skrojenom u staljinističkom diskursu kako bi se iza Narodnog fronta sakrila boljševizacija društva.

– Suprotnost fašizmu nije antifašizam, nego liberalna demokracija. I točka – poručio je Gjenero, dodajući da ozbiljnog razgovora o antitotalitarizmu, a time i antikomunizmu, u hrvatskom prostoru gotovo i nema.

Što se branitelja tiče, smatra da je problem nastao zbog loših javnih politika, a ne same braniteljske populacije. Podsjeća na primjer Izraela, gdje su ratni veterani izrazito cijenjeni, ali istovremeno aktivni i integrirani u društvo. U Hrvatskoj je dio branitelja, kaže, pretvoren u socijalnu kategoriju koja je dobila određene beneficije, ali je istovremeno marginalizirana i ostavljena bez mogućnosti pune društvene realizacije.

Mediji u krizi, publika na podcastima

Kad je riječ o medijima, obojica suglasno konstatiraju – i mediji i politika u ozbiljnoj su krizi. Gjenero smatra da je uloga medija danas manja nego 1990-ih i 2000-ih, da je manje rasprave o javnim politikama i manje stvarnog građanskog angažmana. Građansko društvo, dodaje, sve češće se svodi na profesionalizirano lobiranje prema izvršnoj vlasti, a ne na pritisak kroz javnost i parlament.

Macan u priču unosi brojke. Istraživanja Nultog kvadranta pokazuju da građani danas imaju manje povjerenja u medije nego u političare – tek oko 13 posto ispitanika kaže da u medije ima ikakvo povjerenje.

– Kada samo svaki osmi ispitanik ima povjerenje u medije, onda imamo veliki problem. Ljudi informacije traže na druge načine – na društvenim mrežama i u podcastima – istaknuo je Macan.

Kao ilustraciju navodi priču o navodnim kaznama koje austrijske vlasti šalju građanima zbog odlaska na Thompsonove koncerte. O toj temi “svi sve znaju”, ali nitko nije vidio konkretnu kaznu.

– Mjesecima se priča da Austrija kažnjava ljude koji su bili na Thompsonovu koncertu, a nemamo nijednog čovjeka koji je kaznu dobio. I onda ljudi s pravom pitaju zašto mediji to pišu. To ruši vjerodostojnost – upozorio je Macan.

Po njemu, ključna greška medija bila je kada su krenuli trčati za logikom društvenih mreža – senzacija, kratko, plitko – umjesto da ostanu čuvari točnosti informacija. U tom kontekstu jedinu nadu vidi u javnim servisima, pod uvjetom da zadrže ulogu brane prema lažnim vijestima.

Između ustavnog luka i trajne polarizacije

Iako se čini da je Hrvatska zarobljena u trajnoj polarizaciji, Gjenero odbacuje ideju da je “rat desnice i ljevice” vječan.

– Ne vjerujem u trajnu polarizaciju. Da bi liberalno-demokratski model funkcionirao, moraju moći surađivati sve političke opcije koje spadaju u ustavni luk. Hrvatska neće biti demokratski konsolidirana dok ne dočekamo prvu veliku koaliciju između dviju najvećih stranaka – poručio je Gjenero.

Macan se s tim slaže i dodaje da bi prva velika koalicija HDZ-a i SDP-a otvorila prostor za novo preslagivanje političke scene, u kojem bi snažnije prodisali regionalci i centar. Ukazuje i na važnu ulogu regionalnih liberalno-demokratskih stranaka poput IDS-a, opcije Matije Posavca, riječkog PGS-a i Unije Kvarnera, koje često djeluju kao spona između lijevog i desnog centra.

– Regionalci su pokazali da ih ne treba podcijeniti. Oni su često linking pin koji može koalirati i s jednima i s drugima – podsjetio je Gjenero.

Macan, pak, podsjeća da HDZ danas nema jakog koalicijskog partnera “po defaultu” i da će morati vrlo pažljivo birati koga će na desnici i centru poticati, a koga razbijati. S druge strane, SDP i Možemo, smatra, imaju realnu šansu približiti se HDZ-u ako se ozbiljno dogovore o zajedničkom programu, nastupu i “vladi u sjeni”.

– Svaki izbori su priča ispočetka. Ako SDP i Možemo ozbiljno sjednu, dogovore zajednički projekt i pripreme birače da postoji alternativa, to može biti stvarna promjena – poručio je Macan.

Politika bez sadržaja, problemi bez vlasnika

Na kraju emisije ostaje dojam da Hrvatsku danas ne određuju ni povijesne podjele, ni velike ideološke bitke, nego izostanak sadržaja i ozbiljne politike. Stranke nemaju kadrove, ne educiraju ljude za javne politike, ne znaju čitati proračun i ne znaju zagovarati alternativna rješenja. Parlament je lišen stvarnih rasprava, mediji su izgubili povjerenje, a ključne reforme – od zdravstva do pravosuđa – ostaju bez vlasnika.

U takvom okruženju, podjele na “fašiste” i “antifašiste” funkcioniraju tek kao politički folklor i pogodno sredstvo za prekrivanje činjenice da se o proračunu, javnim politikama, kadrovima i odgovornosti gotovo uopće ne govori. A dok je tako, poručuju Macan i Gjenero, Hrvatska će formalno biti članica Europske unije, ali neće u potpunosti koristiti instrumente i standarde liberalne demokracije na koje se toliko često poziva.