Kako strogi GUP i spora administracija tjeraju investitore iz Zagreba

Dok se gradska uprava voli predstavljati kao servis građanima, Zagreb i dalje nema ozbiljnu ekonomsku strategiju. Grad s proračunom koji premašuje dvije milijarde eura, središte političke moći i obrazovanja, i dalje nema odgovor na ključno pitanje – koji je njegov smjer razvoja?

Tko privlači ulaganja?

U Zagrebu se ekonomski razvoj vodi inercijom. Veće investicije u poslovnu infrastrukturu, nove industrijske zone ili strateško pozicioniranje u IT sektoru dolaze ad hoc, bez vidljive koordinacije ili institucionalne podrške. Dok manji gradovi razvijaju investicijske portale, strateške klastere i infrastrukturne projekte vođene dugoročnom vizijom, Zagreb djeluje kao da mu to nije prioritet.

Uz to, spora i komplicirana administracija dodatno otežava proces dobivanja potrebnih dozvola i suglasnosti. Dugotrajni birokratski postupci znače veće troškove i odgodu povrata ulaganja, što smanjuje atraktivnost Zagreba kao destinacije za kapital.

U teoriji, Zagreb ima sve: stručnu radnu snagu, sveučilišta, stabilan urbanistički okvir i potencijal da bude regionalni hub. No, u praksi nedostaje jedno – jasna i provediva strategija gospodarskog razvoja.

Što znači imati proračun bez smjera?

Proračun od dvije milijarde eura može se činiti impresivnim, ali bez definirane gospodarske politike to postaje instrument kratkoročnog preživljavanja. Bez vizije, ti se novci raspršuju na parcijalne popravke infrastrukture, socijalne transfere i operativne troškove, bez stvaranja dodatne vrijednosti.

Investicije u komunalnu opremu, energetsku učinkovitost i javni prijevoz ne bi trebale biti cilj same po sebi, već alat za privlačenje kvalitetnih ulaganja, posebno u sektore s visokom dodanom vrijednošću.

GUP kao alat ili kočnica?

Strogi i često nepredvidivi Generalni urbanistički plan (GUP) Zagreba stvara neizvjesnost investitorima jer ograničava mogućnosti razvoja i izgradnje novih poslovnih objekata ili industrijskih zona. Kad ne znaju unaprijed gdje i kako mogu realizirati svoje projekte, investitori gube povjerenje i okreću se drugim, transparentnijim tržištima.

Generalni urbanistički plan (GUP) Zagreba, umjesto da bude strateški dokument koji omogućuje gospodarski razvoj, često je tek poligon za politička nadmudrivanja. Promjene GUP-a nisu rezultat promišljenog ekonomskog plana, već reakcije na pritiske – bilo političke, bilo investitorske.

Bez jasnih, transparentnih i unaprijed definiranih zona za poslovni razvoj, IT parkove, lake industrijske djelatnosti i logističke centre, teško je privući ozbiljne investitore. Nepredvidivost urbanističkih procedura mnoge odbija.

IT sektor se razvija usprkos gradu

Zagreb ima potencijal biti hrvatski i regionalni IT centar. No, bez poreznih poticaja, bez infrastrukture poput tehnoloških inkubatora i bez strategije za privlačenje digitalnih nomada i stranih ulagača, taj sektor ostaje nedovoljno iskorišten. Tvrtke se šire unatoč gradskoj politici, ne zahvaljujući njoj.

U vrijeme kada gradovi poput Krakova, Vilniusa ili Tallinna aktivno love digitalne talente i nude infrastrukturu za rast, Zagreb uglavnom propušta val digitalne transformacije.

Gdje su industrijske i zelene zone?

Zagreb već desetljećima stagnira kada je riječ o industrijskim zonama. Osim nekolicine projekata na periferiji, grad nema sustavno razvijenu mrežu gospodarskih zona koje bi bile spremne za domaće i strane investitore. Istodobno, rasprava o zelenim zonama uglavnom se svodi na parkove i urbane džepove, bez strateškog povezivanja s održivom industrijom i ekološkim poduzetništvom.

Grad koji se deklarativno zalaže za zelenu tranziciju trebao bi imati razrađene mehanizme za privlačenje “zelenih investicija” – od proizvodnje solarnih panela do reciklažnih postrojenja ili inovativnih energetskih rješenja. No takve inicijative rijetko dobivaju institucionalnu podršku.

Tko je odgovoran?

Zajedno, strogi urbanistički propisi i troma administracija šalju jasnu poruku: grad nije spreman ili voljan podržati brzi razvoj i inovacije. To potiče odljev kapitala prema gradovima ili zemljama koje nude jasnije procedure i bržu realizaciju projekata.

Uloga gradonačelnika i njegovog tima ne može se svesti samo na vođenje komunalnih sustava. Ekonomija grada mora imati lice, ime i strategiju. To ne znači političku retoriku o transparentnosti i antikorupciji, nego konkretne mjere: strategiju razvoja, katalog investicija, GUP prilagođen gospodarskom razvoju, jedinstvenu kontakt točku za ulagače, poticajne mjere za IT sektor i ciljani razvoj poslovnih zona.

Bez toga, Zagreb će i dalje biti grad koji ne zna što želi postati. Grad u kojem se resursi troše, ali se ne multipliciraju. I grad koji, unatoč milijardama eura u proračunu, ne uspijeva kreirati ozbiljan gospodarski identitet.