Jurica Novak: Motivacija za pisanje mi je traženje onoga u čemu si dobar i pronalazak vlastitog mjesta pod suncem
Nedavno smo pisali o Jurici Novaku, novopečenom autoru koji je uplovio u književne vode sa svojim čistokrvnim vesternom “Revolveraši”. Bez obzira bili ljubitelji žanra ili ne, jedno je sigurno – roman se ne pušta tako lako iz ruku jer beskompromisno uvlači u radnju protkanu lepezom šarolikih likova, neočekivanih zapleta i akcijom na sve strane, gdje naprosto navijate za dobre momke (i djevojke) da na kraju odnesu konačnu pobjedu. Iznenadni cliffhanger dovodi do laganog ludila te vas baš u “pravom” trenutku ostavlja na suhom s neutaživom željom za još, dok među koricama pokušavate pronaći nekakav skriveni epilog.
Sada nam nije namjera otkrivati detalje ili pisati recenzije o romanu, da parafraziramo Platona, pročitano je u sudu čitatelja, ali nas je ovo pitko štivo dodatno zaintrigiralo za čovjeka koji ga, možemo s pravom reći, s ponosom potpisuje. Zato smo još jedanput (svakako ne posljednji) sjeli s Juricom te ga ogolili pitanjima o životu jednog spisatelja, literarnom radu, ali i tajni uspješnog romana. Naposljetku, s obzirom na poražavajuće statistike o sve većoj nenačitanosti Hrvata, ljubitelji pisane riječi i njezini tvorci postali su vrsta kojoj prijeti izumiranje, a kako upravo diše jedan od preživjelih, pročitajte u nastavku.
Za početak nam reci kada i kako je započeo tvoj liaison s pisanom riječi te koji su naslovi u tebi ostavili najviše dojmova?
Sve je počelo vrlo rano, ne bih sad rekao sa slikovnicama ili time sličnim. Već u osnovnoj školi počela se javljati “iskra” čitajući lektire. Jedan od prvih dojmova i to je jedan od osjećaja kojeg se dan danas sjetim. Kako me je obuzeo i kako sam prvi puta čvrsto stisnuo knjigu u iščekivanju daljnje radnje. Čitao sam “Trojicu u Trnju” Pavla Pavličića i potjera žutog automobila u plavom fići me “zalijepila” za knjigu. Potom je stigao “Starac i more” Ernesta Hemingwaya. Fasciniralo me je kako priča o starcu koji ide u ribolov može biti zanimljiva. Tu je još djelo Ivane Brlić Mažuranić “Regoč”. U tome sam djelu uživao jer nam je profesor iz hrvatskog rekao kako ga je Ivana Brlić Mažuranić napisala za vrijeme velike poplave u mjestu pokraj kojega živim i da je Regoč Samoborsko gorje koje mi svakodnevno promatramo. Isto tako Ivica Kičmanović iz djela “U registraturi” Ante Kovačića je iz Marije Gorice, mjesta u kojem je moj otac pohađao školu, čak je serija snimana u našim selima.
Udaljit ću se sada od lektira. Otvoreno ću reći da moji roditelji nisu ljubitelji knjiga. Oca sam znao vidjeti kako nosi knjige, kada je meni posudio knjigu za lektiru i sebi je nešto posudio, ali dosta često. Majku nikad, za nju mogu reći da je pročitala samo “Revolveraše”. Zbog toga je moj stariji brat zaslužan za moje čitanje nečeg drugog osim lektira. J. R. R. Tolkienov “Hobit” bila je prva knjiga koju sam sâm uzeo s police i pročitao, i to ne bi bilo tako da to nije bilo Algoritmovo ilustrirano izdanje. “Hobit” je bio vrlo jednostavan i lak za čitati, ali opet je to bila avantura. Kako sam čitao, tako sam se svako malo vraćao na korice knjiga gdje je bila nacrtana karta. Pokraj “Hobita” stajala je Steven Kingova “Kula Tmine I: Revolveraš”. Kingov opis likova je teško nadmašiti, a još kada tome dodate da je u suradnji s Marvelom nacrtan strip koji glavnog lika i vizualno prikaže.
Koji je bio ključni trenutak da od pasivnog konzumenta i sanjara odlučiš biti aktivni stvaralac?
Taj trenutak se jednostavno dogodi. Imate u glavi ideju i trebate ju staviti na papir. U trenutku kada u glavi klikne sklopka, sjednete za računalo i počnete tipkati – to je otprilike to. Nema velikog događaja u kojem vam se sve preokrene pa kažete sami sebi sad ili nikad, nema nekoga tko vam kaže “Hej, stari! Ti bi trebao napisati knjigu”. Došao sam doma iz škole kao svakoga dana, kao i svakoga dana napisao zadaću, kao i svakoga dana sjeo za računalo samo ovoga puta nisam uključio Facebook, film ili video igru, nego sam uključio Microsoft Office Word i velikim slovima napisao “REVOLVERAŠI”.
Kako bi opisao svoje izrastanje u spisatelja, s čime si započeo i postoji li negdje u tvom računalu skrivena riznica Juričinih početnica?
“Revolveraši” su moj početak. Kroz školovanje sam prošao nekoliko natjecanja, i za pjesmice i za sastavke, ali “Revolveraši” su prvo djelo koje sam napisao, a da mi netko nije rekao: “Jurice, hoću sastavak o kaubojima i Indijancima”. Ono čime započnem, to i završim tako da ne postoji skrivena riznica početnica kao različita djela, različite ideje koje sam stavio na papir i rekao da ne valja. To sam rekao za “Revolveraše” barem pet puta.
U međuvremenu je san postao stvarnost i izdao si svoj debitantski roman. Koliko je trebalo da ga dovršiš i kako je tekao tvoj kreativni proces?
Do trenutka kada sam rekao da je to doista to, ugrubo je proteklo godinu dana. Imao sam ideju, imao sam likove i imao sam priču, tijek radnje. Znao sam da imam početak, sredinu (zaplet i rasplet) i kraj. Ono što nisam znao je, je li to dovoljno i kako to staviti na papir da izgleda kao knjiga. “Revolveraši” su prvo bili igrokaz iz čitanke, pa malo veća drama, pa smo došli do četrdeset stranica. Izbacili smo imena pri govoru, stavili smo način govora nakon rečenog. Gledate statistiku u donjem kutu Worda i piše četrdeset i pet stranica i ne možete sami sebi vjerovati da je samo toliko. Sjećam se da sam samog sebe na glas pitao “Zašto samo četrdeset stranica?”. “Zašto” je počelo zvoniti u uhu. “Zašto je John Wayne lovac na glave?”, “Zašto je John prijatelj s Jesse Jamesom?”, “Zašto se Mary Jane i John vole?” i tako stvorio backstory za “Revolveraše” i upotpunio knjigu.
Koja je bila tvoja glavna motivacija da ga izguraš do kraja i što je presudilo u odabiru žanra?
Glavna motivacija je bila ona težnja za stvaranjem, usavršavanjem, traženja onoga u čemu si dobar i da nađeš svoje mjesto pod suncem. Uvjeren sam da kad upotpunite one čežnje i snove koje skrivate u sebi i kojima se nadate da će onda doći i slava i bogatstvo, zapravo sve ono što želimo, ne mora to biti slava i bogatstvo, može to biti i ljubav, nešto skromno. Oko žanra se nisam dvoumio. Prva misao u ideji je bila kako revolveraš ulazi u saloon, tu je nastao i žanr i ostatak priče.
S kojim si se poteškoćama i nesigurnostima susretao u pisanju?
Poteškoće, ako govorimo u gramatičkom smislu: č, ć, đ, dž, ije, je. Hvala lektorima! Općenito glavna poteškoća je smisao priče, je li sve dobro povezano i da nema rupa. S opisima se nisam opterećivao kako sam zamislio tako sam i opisao. Negdje više negdje manje, barem sam dao čitateljima slobodu da i sami nešto zamisle.
Jedina nesigurnost je bila: hoće li netko ovo htjeti objaviti? Ideja kakva je, hoće li je netko pročitati, ali da bi ju netko pročitao, tu knjigu moram objaviti.
Sada kada su „Revolveraši“ ugledali svjetlo dana i dojmovi se lagano sliježu, kakav si feedback dobio od publike?
Većina recenzija, komentara i dojmova je pozitivna što mi je jako, jako drago i traži se nastavak. Rečeno mi je da se kroz čitanje knjigu može doživjeti kao film. Ima naravno i onih negativnih komentar što mi je isto drago jer znam gdje se trebam popraviti u budućim radovima, iako i kod pozitivnih i negativnih komentara pokušavam izdvojiti pretjerivanja. Vrlo sam zadovoljan, promocija u Zagrebu je bila fantastična što od samog razgovora o knjizi do glazbe od strane članova Country Strikea. U Zaprešiću je bilo čak i više posjetitelja. Sa svoje strane gledam da ostanem na zemlji i da mi to ne udari u glavu. Tek sam na početku i moram ostati skroman.
Osjetiš li podstrek za dalje?
Elan za dalje postoji, još i od prije. U mnogo navrata sam rekao da ne mislim stati na jednoj knjizi. Svi ovi komentari mi kreiraju nove ideje i guraju me dalje da ne stanem na deset ideja koje imam sada, nego da smislim deset novih i drukčijih.
Iz prve ruke, kakav je položaj pisca u Hrvatskoj i s čime se susreću mladi i još neafirmirani književnici u našem društvu te što bi se po tom pitanju moglo i trebalo promijeniti?
Ljudi cijene pisce. Dive im se, jer oni rade ono što mnogi ne razumiju, a još više ih se ne usudi. Ono što bi se trebalo promijeniti je mentalitet ljudi. Što je skoro nemoguće jer smo mi Hrvati tvrdoglavi. Ono s čime sam se najčešće susreo kada sam rekao da sam napisao knjigu je pitanje “Koliko ima strana?”. To je u 94.6 posto prvo pitanje koje vas pitaju. Na kraju sam dobio dojam, što je i istina, da smo mi nacija kratkih novinskih članaka, sporta, politike i golotinje. Jer se ništa drugo ne čita, niti se o ičemu drugom raspravlja.
Jedino kako navesti ljude da čitaju je da ih kao djecu ne opterećujemo s pisanjem lektira. Ako već to moramo tako ocijeniti, neka se djeca usmeno izraze, neka kažu što im se svidjelo, a što nije. Na taj način djeca će se posvetiti priči i nebitno je, hoda li lik Zagrebom ili Parizom, skočit će među stranice i pridružiti mu se u avanturi. Onda kada odrastu, knjiga neće biti nešto što stvara umor ili obvezu nego novi način odmora od briga.
Može li se od pisanja (pre)živjeti i koje su neposredne koristi, a koje bi ti osobno istaknuo, od bavljenja ovim zanatom?
Od pisanja rijetko tko može živjeti, u svijetu izvan Hrvatske sigurno, dok su ovdje i najpoznatiji pisci zaposleni kao profesori ili nešto drugo.
Upoznao sam vrlo drage i simpatične ljude i samim time korist mi i ne treba. Istina je, nadaš se nečemu, ali opet je to neko iskustvo koje te ispunjava ovako kakvo je. Pisanjem se ne bavim iz koristi, nego iz ljubavi, hobija, nečeg što ne traži korist, već mir i ispunjenost.
Na promociji romana najavio si nove podvige? O čemu je još jednom riječ i kako napreduju novi materijali?
Sljedeće godine planiram tiskati “Doktora Frankensteina”. Priču prepričava ljupka mlada dama koja se tek doseli u malo mjesto na rubu Engleske. Kroz njene oči upoznajemo grad i okolicu, stanovnike i zagonetnu obitelj Von Frankenstein i njihove mračne tajne.
Nakon toga nam dolaze “Priče mrtvih” koje trenutno završavam. Radi se o zbirci kratkih djela u kojim se radi o paranormalnom, okultnom, strašnom i mračnom. Ili možda nešto drugo, neko iznenađenje.
Igrat ćemo se s ledom i vatrom. Upoznat ćemo plemiće savske ravni. Vranyczany, Rauche, Bergere i Vrkljane. “Revolveraši – pad carstva” je u izradi, prve natuknice sam bacio u smeće, sada završavam druge koje će vjerojatno isto tako završiti. Pa idemo malo u Brazil, malo na ljubavnu tematiku. Posjetit ćemo svemir. Stvoriti nove civilizacije. Svjedočiti borbi bogova. Rješavat ćemo ubojstva. Prepričati legende. Stvarno ima puno toga što imam u planu stvoriti, samo bih volio da imam više vremena.
Što bi poručio svima onima koji skupljaju snage da se upuste u spisateljske vode?
Ne slušajte druge, slušajte sebe. Ako ste dali nekom da pročita vaše djelo i rekao je da ne valja, u krivu je. Krijete od ostalih da ste nešto napisali jer smatrate da je loše, u krivu ste. Vi znate što ste i tko ste, što možete, a što ne možete. Vi ste ti koji određujete kada krećete, a kada stajete. Zato samo hrabro jer sreća prati hrabre. Perom ili glinom, željezom ili gumom, što god stvoreno tvoj je mač i tvoj štit. Ako vjeruješ u sebe nosit ćeš ih kroz vatru i duboku vodu. Uzmi svoje djelo i posegni prema zvijezdama. Nakon milijun koraka i tisuće padova okrenut ćeš se i shvatiti da svijet je tvoj.
Krenite, budite skromni, vjerujte, ljudi čitaju i ti koji čitaju doći će i do vas. Možda nemate originalnu ideju, ali to je vaša ideja i ničija druga. Vaša verzija priče i bit će ispričana.