Jonjić za 01Portal: Nemam dugova ni obveza ni prema kome, osim prema hrvatskom narodu i dragome Bogu

Godinama je prije ove kandidature Jonjić bio politički aktivan. Sudjelovao je i na lokalnim izborima 2017.godine kada je na listi stranke Nezavisni za Hrvatsku ušao u zagrebačku Gradsku skupštinu. Kandidatura na nadolazećim predsjedničkim izborima, iako je ostala neprimijećena od nacionalnih medija, izazvala je val potpore desnog biračkog tijela u Lijepoj našoj, pogotovo od onih koji prate njegov rad. Poznat po elokventnoj i oštroj osudi komunizma i po zdušnim pozivima za lustraciju, nedavno je objavio da ulazi u borbu za Predsjednika Republike.

Zašto ste se odlučili kandidirati za predsjednika Republike? Koji je cilj Vaše kandidature?

Moja je kandidatura rezultat mog osjećaja odgovornosti za sudbinu hrvatskog naroda i njegove države. Oni koji me poznaju, znaju da me politika zanima od malih nogu. Moji otac i majka suđeni su (oboje!) na višegodišnje robije davne 1959. zbog utemeljenja organizacije koja je u programu propovijedala i oružanu borbu protiv Jugoslavije i komunizma. Petogodišnju je tamnicu otac izdržao na Golom otoku, majka je tri robijaške godine provela u Požegi. Ja i moja braća i sestre – petero nas je bilo – nismo samo plod njihove mladenačke ljubavi i braka koji je trajao cijeli ostatak njihova života, skoro 60 godina, nego smo i plod njihova zavjeta Hrvatskoj. Ja sam s nenavršenih 15 godina bio na pragu izbacivanja iz škole zbog političkih razloga; kao student prve godine pravnog studija ostao sam bez putovnice; u političku stranku (Hrvatsku stranku prava) stupio sam prvi put već u travnju 1990. godine. U samim početcima srpske pobune bio sam član prvoga kriznog stožera za općinu Imotski, potom sudionik Domovinskog rata, a kasnije sam hrvatskoj državi služio kao diplomat, savjetnik za međunarodne odnose u Uredu za međunarodne odnose Ministarstva unutarnjih poslova, napokon i kao glavni branitelj u postupcima koji su protiv Hrvata vođeni pred MKSJ-om u Haagu odnosno u Sarajevu. Politikom je prožeto mojih jedanaest knjiga, a politika se ogleda i u mojoj iznimno opsežnoj doktorskoj disertaciji o Ivi Pilaru, jednom od ključnih ideologa hrvatske borbe protiv Jugoslavije. Bio sam i zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini te član predsjedništva nekih političkih stranaka kojima sam napisao program. Nije li, dakle, prirodno da najavim svoju kandidaturu za državnoga poglavara u trenutku kad je aktualni predsjednik Republike, koji je i dotad djelovao destruktivno, pun mržnje, samodopadnosti i obijesnog bezobrazluka, odlučio posve otvoreno kršiti Ustav te, poput tipičnoga kvislinga, pozivati strane države da se umiješaju u političke procese u Hrvatskoj kako bi na vlast došla koalicija SDP-a i Možemo! Zar ne bi bilo neodgovorno šutke promatrati to podrivanje hrvatske države?

Koja je vaša politička platforma?

Kako rekoh, napisao sam dosad jedanaest knjiga, bio član uredništva nekoliko časopisa te objavio oko 2000 novinskih članaka. Više od 27 godina uređujem „Politički zatvorenik“, časopis Hrvatskoga društva političkih zatvorenika. Da i nisam dao desetke intervjua hrvatskim i inozemnim medijima, lako bi iz toga bilo zaključiti da sam stasao na starčevićanskom nauku koji je u svojoj srži demokratski i slobodarski, i da s poštovanjem gledam svaki pokušaj uspostave i obrane neovisne hrvatske države, napose one pokušaje da se ona ostvari u demokratskom obliku. To je, srećom, okrunjeno 1990-ih pod vodstvom predsjednika Tuđmana, a moj politički program svodi se na ostvarenje onih snova s kojima su hrvatski branitelji početkom 1990-ih krenuli u Domovinski rat.
To znači: učvršćenje te političko, gospodarsko, kulturno i vojno jačanje demokratske hrvatske države, njezino jasno usmjerenje prema demokratskom Zapadu kojemu pripada od pamtivijeka, zalaganje za jednakopravnost Hrvata u BiH te reforma političkog sustava koja bi ujedno značila oslobađanje od jugoslavenskoga komunističkog balasta. To bi mogao biti sažetak mog programa koji je formuliran u 30 točaka. Već je objavljeno da su brušenju tog programa svojim mišljenjem i savjetima pomogli hrvatski intelektualci raznih političkih usmjerenja, hrvatski branitelji od generala do običnih vojnika, istaknuti književnici, novinari, ekonomisti i športaši, kao i hrvatski politički emigranti, čak i dvojica naših biskupa. Javno sam spomenuo i imena mnogih od njih. Konzultirao sam ljude raznih uvjerenja, različitih ideološko-političkih pogleda, pa čak i različite nacionalne pripadnosti. Tako sam postupio, a tako ću postupati i ako budem izabran, jer predsjednik Republike i prema Ustavu i prema životnoj logici treba biti predsjednikom svih Hrvata, naravno i svih drugih hrvatskih državljana. Zato mora imati empatije i sluha i za one koji misle različito od njega.

Neki kandidati su se žalili da nemaju, odnosno da će im biti teško imati svu logističku potporu potrebnu za izbore, kako kod vas stvari stoje?

Iza mene je 36 godina radnog staža, a više od tri desetljeća proveo sam u odvjetništvu. Studij prava završio sam za tri godine i osam mjeseci, a još kao student položio sam ispit za sudskog tumača za njemački jezik. Doktorirao sam povijest te sam u Hrvatskome institutu za povijest izabran u zvanje znanstvenog suradnika. Sudjelovao sam u Domovinskom ratu, radio u diplomatskoj službi, kao odvjetnik zastupao i u inozemstvu. Među knjigama koje sam objavio četiri su znanstvene monografije, a svaka je opsežnija od 700 stranica. Otac sam razmjerno brojne obitelji: moja supruga i ja zajedno smo od srednjoškolskih dana, a imamo tri sina (dvojica su također odvjetnici!) i četiri unuka, dok ćemo, ako Bog da, za koji tjedan dobiti i unučicu. Izgleda li Vam to kao životopis brzopleta i nepromišljena čovjeka? Kao životopis neradnika? Dakle, znao sam u što se upuštam, znadem kako ću to organizirati i možete biti sigurni da od mene nikakvu kuknjavu ne ćete čuti. I u materijalnom sam pogledu nešto postigao. Nisam sudjelovao ni u kakvoj privatizaciji i pretvorbi, a neka se javi banka, ustanova ili pojedinac kojemu sam dužan jedan jedini cent. Takvoga nema, niti će ga biti jer se cijeli život pokrivam pokrivačem koji imam. Nikad nisam živio na kredit, ne zanimaju me skupi automobili, visoka moda i ekskluzivni restorani. Ne osuđujem ljude koji imaju i takve sklonosti, ali ja sam na njih jednostavno imun. Ako sam na nešto slab, onda su to knjige: znanci i prijatelji me poznaju kao neumorna bibliofila i nezajažljiva čitača. Dakle, u financijskom se pogledu ne ću moći mjeriti s HDZ-om, možemovcima, Partijom i sličnima, ali već sada mogu kazati da ću s puno manje novca napraviti više od njih. O tome, uostalom, rječito govore volonteri koji mi se svakodnevno javljaju. Hrvatski birač me s razlogom prepoznaje kao onoga tko izražava njegove misli i osjećaje.

Izgleda kako i dobar dio nacionalnih medija izbjegava uopće spomenuti da ste kandidat?

To je točno, ali to je samo na prvi pogled moj nedostatak; u stvarnosti je to prednost. Mediji imaju pravo jedne kandidate favorizirati, a druge ignorirati. To je izraz njihova demokratskog prava, a zacijelo i izraz volje njihovih vlasnika. No, i birači imaju pravo iz toga izvlačiti zaključke. Uvjeravam Vas da u mom slučaju birači izvlače ispravan zaključak: upravo time što me prešućuju, glavnostrujaški mediji nedvosmisleno pokazuju da nisam plaćenik nikakvih otuđenih niti tuđinskih struktura. Rekoh: ja nemam dugova ni obveza ni prema kome, osim prema hrvatskom narodu i dragome Bogu! Zato me se ne može ucijeniti. Ni novcem, ni izvanbračnim aferama, ni premlaćivanjem žena, ni krivotvorenim biografijama, ni služenjem tuđim interesima, ničim! Ne može me se ucijeniti ni kojekakvim sponzorima i kumovima sumnjive i mračne biografije.

Mediji su objavili da ste dobili potporu pripadnika hrvatske političke emigracije i iseljeništva iz SAD-a, Kanade, Australije i Argentine. Koliko vam ona znači na ovim izborima?

Zahvalan sam za tu potporu. Hrvatska politička emigracija je desetljećima održavala luč borbe za Hrvatsku. U tom je razdoblju ona pokrenula stotine časopisa, tiskala tisuće knjige na hrvatskome i stranim jezicima, širila istinu o Hrvatskoj i Hrvatima, a kad je došao odsudni trenutak, u vrijeme srpsko-jugoslavenske agresije na Hrvatsku i BiH, ona je dala nemjerljiv ljudski, materijalni i politički doprinos našoj borbi za održanje i slobodu.

Naša dijaspora često se demonizira u mainstream medijima. Pa i sad ima naslova kako ne treba gubiti vrijeme s povratnicima iz Amerika i Europe već se treba posvetiti integraciji doseljenih iz azijskih i bliskoistočnih zemalja. Kako vi komentirate taj medijski prijezir prema Hrvatima izvan Hrvatske?

U tom pogledu nemam nikakve dvojbe: taj prijezir kojemu doista svjedočimo svaki dan, odraz je kvazikozmopolitskoga, a zapravo jugoslavenskoga komunističkog mentaliteta. On je supstancijalno uvijek isti, mijenjaju se samo njegovi pojavni oblici. On je prije pola stoljeća bio zaokupljen pravima naroda u kolonijalnom ropstvu, ali je, ni ne trepnuvši, u sličnome takvom ropstvu držao Hrvate i kosovske Albance. On se zgražao nad političkim atentatima koji su pripisivani, primjerice, nekim zapadnim obavještajnim službama, ali je sâm bez milosti ubijao svoje političke protivnike, bili oni Hrvati, Srbi, Albanci ili Bugari. To je mentalitet bez morala, koji pokušava farizejski moralizirati i onda kad želi zatrti svaku vezu koju s Domovinom nastoje očuvati protjerani i diljem svijeta raseljeni Hrvati. Uostalom, zar usred Hrvatskoga sabora nismo čuli žalopojke što Jugoslavenska armija u proljeće 1945. nije uspjela dovršiti svoj krvavi posao? Čuli smo to, itekako, ali nismo čuli da su se nad tim zgražali predsjednik Republike, kojekakvi pravobranitelji i njima slični javni intelektualci koji se zaklinju u slobodu i ljudska prava, ali ih osporavaju onima što misle drugačije.

Kažu da ste ušli u kampanju da pomrsite račune kandidatima desnog centra i desnice. Imate li potporu desnih stranaka, pregovara li se o bilo kakvom vidu potpore s DP-om, Mostom, HSP-om i drugim desnim strankama i udrugama?

Prvi put čujem za takav pokušaj difamacije. Koji su to kandidati desnog centra i desnice čije sam račune pomrsio? Je li to Dragan Primorac, čovjek koji je agitirao za Ivu Josipovića?!? Je li to Marija Selak Raspudić koja se divi možemovcima i zalaže za tobože neideološku suradnju centra i ljevice kako bi se s vlasti svrgnuo HDZ?!? Moja je kandidatura najavljena 23. svibnja, na naslovnici najtiražnijega hrvatskoga tjednog lista, zadarskoga Hrvatskog tjednika. To je prva najavljena kandidatura uopće, pa ona nije mogla pomrsiti nikakve račune nikomu, osim onima koji žele da Milanović nastavi stolovati na Pantovčaku. Ne isključujem mogućnost, pače smatram vrlo vjerojatnim da će Zoran Milanović i Dragan Primorac – njih dvojica su u ideološko-političkom i moralnom smislu dva blizanca – angažirati prividne kandidate, „zečeve“ koji će svoju prividnu trku trčati za njihov račun, sve s ciljem da Milanović izbori drugi mandat. Ja ću imati potporu niza stranaka, ali – zašto zaboravljamo da stranke nisu vlasnici svojih članova, još manje svojih birača? Ja se obraćam biračima i oni to prepoznaju. Uvjeren sam da će to prepoznati i vodstva onih stranaka koje se još nisu izjasnile. Ako do toga dođe, bit ću zahvalan za tu potporu, ali – svoju ću bitku nastaviti neovisno o njoj.

Mnogi kažu da predsjednik nema neke velike ovlasti, pa ne spremaju programe kao takve, već cijelu kampanju personaliziraju na osnovnim političkim stavovima i par spinova. Vi ste pripremili program od 30 točaka, kakve inicijative nudite kroz njega?

Predsjedničke ovlasti nisu uopće uske i beznačajne, samo ako se koriste na dobrobit naroda i države, a ne na pričanje viceva i dangubu po zagrebačkim restoranima i kojekakvim rupčagama u kojima se ždere do iznemoglosti, nakon čega se ostatci tih balkanskih bakanalija odnose doma u papirnatim vrećicama i kartonskim kutijama. S onim milanovićevskim obrazloženjem: „da hrana ne propadne“. Dobro ste primijetili da nitko od dosad najavljenih kandidata nije ni jednog slova kazao o svom programu, jer – oni programa nemaju. Ja bih smatrao uvredom svog naroda kad bih pred njega izišao bez životopisa, bibliografije i programa. Moj je program ujedno svojevrsni politički manifest koji pokazuje kakvom želim vidjeti Hrvatsku na koncu svog mandata: kao modernu, budućnosti okrenutu neovisnu i demokratsku državu s pravednijim i zdravijim političkim sustavom, čvrsto usidrenu na Zapadu i lojalnu svojim saveznicima. Država je to ljudskih prava i sloboda, zemlja u koju će se dolaziti, ali ju se ne će napuštati, no iznad svega – to je hrvatska država, država hrvatskog naroda i svih onih koji ju prihvaćaju kao svoju!

Pravnik ste, povjesničar, diplomat, autor brojnih znanstvenih članaka i knjiga, sudjelovali ste u radu brojnih udruga. U više navrata kroz vaš politički rad imali smo priliku vidjeti da ste elokventni i da strastveno zastupate konzervativne i antikomunističke stavove. Građani zbog svega toga očekuju da ćete biti odlični na sučeljavanjima. Je li vas strah, s obzirom na druge kandidate, da će se teme važne za ove izbore, za rad predsjednika Republike razvodniti u nekakvim sitnim prepucavanjima na kakve smo navikli do sad, a primjereniji su šankovima lokalnih kafića?

Ozbiljna vremena zahtijevaju ozbiljne ljude. Mislim da će u predizbornoj kampanji ipak biti ozbiljnih tema, no ako Vam se čini da sam ja nepripravan na tzv. neozbiljne, posegnuo bih za onom Starčevićevom: „Kad nisam za šalu, znači da nisam zdrav!“ Polemika, i to ona oštra i nemilosrdna, „od koje se samo u Hrvatskoj ne umire“ (Matoš), oduvijek me privlači. U tom pogledu smatram se Starčevićevim, Matoševim, Ujevićevim i Krležinim učenikom. Objavio sam cijelu jednu knjigu polemika o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, a još dvije imam u pripremi. No, razumije se, ne kanim se trošiti ne rasprave o nebitnome, pa se slijedom toga ne ću baviti životopisima protukandidata. Ne čine mi se osobito zabavnima, ali mi se zabavnima čine najave nekih od njih, da ne će odgovarati na uvrede i prokazivanje sumnjivih tvrdnji iz njihovih životopisa, karijera i bibliografija što se nastajale običnim krivotvorinama ili kumovskim i sličnim vezama. Kad bih se htio narugati, rekao bih da bi se na ta prokazivanja odgovorilo, kad bi se moglo suvislo odgovoriti. Šuti se zato što se krije prljavo rublje. No, neka svatko živi sa svojom savješću, a hrvatske birače pozivam da temeljito propitaju životopise te političke poglede i djelovanje svih kandidata.

Kako gledate na mandate predsjednika Republike od 2000. godine naovamo? Jesu li ispunili očekivanja, kako su vodili vanjsku politiku i ophodili prema nacionalnoj sigurnosti i neovisnosti? Što će te vi raditi drugačije?

S iznimkom Kolinde Grabar Kitarović, kojoj bih također uputio mnoge prigovore, mandate Stipe Mesića, Ive Josipovića i Zorana Milanovića ubrajam u nevesele, a ponekad i sramotne stranice hrvatske povijesti. Uvjeren sam da će ih ona tako i ocijeniti. A budem li izabran, nastojat ću slijediti okomicu od Starčevića do Tuđmana: osim dragoga Boga nema višeg zakona niti veće vrijednosti od Hrvatske!

Na koncu, kako procjenjujete svoje izglede na izborima?

Nema nikakve sumnje da sam ja svojim životom i višedesetljetnim javnim djelovanjem pokazao kako sam među sadašnjim kandidatima jedini autentični predstavnik onoga dijela birača koje se svrstava od centra nadesno. To je moje prirodno biračko tijelo, ali je to i većina hrvatskog naroda, pa očekujem ulazak u drugi krug, potom i pobjedu. Hrvatski je birač naučio razmišljati i ne može ga se prevesti žedna preko vode. On zna da Dragan Primorac, Marija Selak Raspudić ili neki „zec“ koji će za pregršt zobi odnosno zbog vlastite političke gluposti istrčati u izbornu arenu za Milanovićev račun, ne mogu okupiti tako širok krug pristaša kakav mogu okupiti ja. Primorac ne će dobiti ni petinu HDZ-ova biračkog tijela, desnije od toga ne će dobiti nikoga; Mariji Selak Raspudić prirodno naginje jedan dio možemovaca, ali od centra nadesno može uzeti samo mrvice. Hrvatski birači će prepoznati da već i zbog toga jedino ja mogu u drugom krugu pobijediti Milanovića. Tako će i biti!