IN MEMORIAM BRANIMIR PASECKY: Jaskanac iznad svega
U ponedjeljak, 31. listopada, preminuo je Branimir Pasecky, negdašnji jaskanski gradonačelnik i župan Zagrebačke županije. Predsjednik Općine Jastrebarsko, koja se tada prostirala od Žumberka do Kupe, bio je sedam godina, župan Zagrebačke županije od 1997. do 2001, saborski zastupnik u tri mandata, član najviših tijela HDZ-a, predsjednik Županijskog i Gradskog odbora HDZ-a. U mladosti izvrstan nogometaš NK Jaska, bio je i počasni predsjednik svog kluba. U vrijeme Domovinskog rata uspješno je vodio Zbor narodne garde i obranu na Kupi, kao i blokadu jedne od najjačih tenkovskih jedinica. Vodio je dugotrajne, teške i neizvjesne pregovore s komandantom jaskanskog garnizona, koji su rezultirali mirnim odlaskom jugovojske iz Jastrebarskog, 13. studenoga 1991. Nositelj je brojnih odličja i priznanja.
Moja prva sjećanja na Branka Paseckog vezana su uz nogomet. Kao dječarac sa strahopoštovanjem sam promatrao plavokosog momka iz susjedstva, koji je navodno imao tako gromovit šut da su zajedno s loptom i golmani ulijetali u mrežu. U to vrijeme naša ulica, a zapravo i cijela Jaska, činila je veliku solidarnu obitelj. Dijelile su se brige i množile radosti. Brankov tata Franjo nas klince je snabdijevao “rajfovima”, koje smo tjerali pod prozorima našeg kvarta, od ugla današnjeg muzeja, iza kojeg se nalazila velika vaga, do dućana u Kozlovčevoj kući, u kojem je tada poslovođa bio Edo Rupert.
Moje omiljeno odredište a i svojevrsna životna škola bila je u mladenačko doba brijačnica Štefa Medvedovskog, u kojoj su se najprije mogle doznati sve najsvježije sportske i nesportske vijesti. Sjećam se da je Branko kao istaknuti i svestrani sportaš tamo bio iznimno cijenjen i da su ga u vatrenim lokalnim nogometnim okršajima redovito birali za suca i “jastrebovci” i “kesizupci” i “željezničari”. Prema nama najmlađima uvijek je bio vrlo susretljiv i spreman za šalu, a prema starijima izuzetno učtiv i pripravan za svakovrsnu pomoć.
U prilično konzervativnoj Srednjoj i Gornjoj Jaski Branko Pasecky bio je bez sumnje vrlo omiljena osoba, ali… To “ali” odnosilo se na njegovo bavljenje politikom u okvirima tada mrskog režima i bacalo izvjesnu sjenu na djelovanje tog našeg uvijek nasmijanog i srdačnog susjeda.
U drugoj polovici šezdesetih godina već sam se naveliko bavio novinarstvom i bio vrlo aktivan u sportskim i kulturno-umjetničkim društvima. To je privuklo Brankovu pažnju i sve češće smo razgovarali o svemu i svačemu, a najviše o napretku i razvoju Jaske i Hrvatske. Uskoro sam se odvažio i postavio mu pitanje o onom “ali”, a on mi je spremno i argumentirano odgovorio i objasnio kako se Lijepoj našoj, a i Jaski najbolje može pomoći i najviše napraviti unutar režimskih pravila igre.
Postali smo ubrzo bliski suradnici i prijatelji, a posljedica te suradnje i prijateljstva u dobroj su mjeri i osnivanje jaskanskog kazališta, procvat rada Akademskog kluba s brojnim sekcijama (rukomet, stolni tenis, šah), redovito izlaženje rado čitanih “Jastrebarskih novina” i “Šaljivog jastreba”, osnivanje Ogranka Matice hrvatske 1970. i još mnogo, mnogo toga. Sada, s vremenske distance, mogu zaista ustvrditi da je iza svih tih akcija te silnog poleta i zanosa jaskanske mladeži tada stajao Branko Pasecky, koji nas je kao utjecajni i ugledni političar, predsjednik općinskog Socijalističkog saveza, bezrezervno podržavao i štitio. To je činio i u vrijeme sloma Hrvatskog proljeća, kad je naposljetku bio degradiran i kao političar i kao čovjek, a ja sam morao potražiti posao u Zagrebu. U noći kad su mu doslovno radili o glavi, on nije branio svoje političko djelovanje, već uređivačku politiku “Jastrebarskih novina” i potpisnika ovih redaka. To se ne zaboravlja… Bili su to teški, sivi i olovni dani.
Prohujala su gotovo dva desetljeća i sloboda je zakucala i na naša vrata. Branimir Pasecky, pragmatičan političar od zanata, koji nije robovao nijednoj ideologiji, dočekao je ponovno svojih pet minuta i u pravo se vrijeme našao na pravom mjestu. Odabrao je pravu stranku i pravi način za najbrže i najučinkovitije preuzimanje vlasti i rušenje starog režima i omražene, trule države. Priznajem, razočaran neodlučnošću i rasapom tadašnjeg HSS-a, meni srcu najbližeg, poklonio sam 1990. svoje simpatije Koaliciji, koja mi se učinila najodmjerenijom i najpouzdanijom političkom opcijom. Branko je tada na vrijeme shvatio da će povijesni zadatak najbrže i najefikasnije obaviti Franjo Tuđman i HDZ. Njega za razliku od mene nisu smetali brojni “lijevi i desni razbojnici”, koji su se u ono doba ukrcali na brod svehrvatskog nacionalnog pokreta. Vrijeme mu je dalo za pravo…
Početkom devedesetih godina ponovo smo uzorno surađivali, a osobito u vrijeme najveće opasnosti za naš voljeni grad, u jesen 1991, kad je sa mnom dijelio sve brige i tajne. Tada sam vidio koliko beskrajno voli Jasku i da nema toga što ne bi učinio za njezin spas. I učinio je… Zahvaljujući izvrsnim odnosima s predsjednikom Tuđmanom, od 1990. počasnim građaninom Općine Jastrebarsko, Branko Pasecky spasio je Jasku od teških razaranja. To se ne zaboravlja…
Tijekom devedesetih godina naši su se odnosi pomalo hladili, ni sam ne mogu danas točno razlučiti zašto i zbog čega. Točno je da sam ja sanjao drugačiju Hrvatsku i Jasku, da sam na primjer drukčije razmišljao o demokratizaciji, privatizaciji i pretvorbi, o socijalnoj pravdi i međuljudskoj solidarnosti, da su između nas stali neki pojedinci i neke tada “utjecajne” osobe… No, jedno su sanjarenja i razmišljanja, a drugo je vođenje politike i gradske vlasti u vrijeme rata i divljanja vulgarnog kapitalizma. Toliko zbog objektivnosti…
Bilo kako bilo, godine 1995. našli smo se na suprotnim stranama, kao nositelji protivničkih izbornih listi, on HDZ-ove, ja HSS-ove. U svakom slučaju bilo je vrlo burno, iako u javnosti nikada nije bilo udaranja ispod pojasa. Pisali smo si tada brojna žestoka pisma, puna iskričavih argumenata i protuargumenata. Da mi je netko godine 1971. kazao da ću na izborima godine 1995. biti politički protivnik Branka Paseckog, pogledao bih ga s nevjericom, a da mi je netko 1995. rekao da ću 2004. zajedno s njim pisati knjigu, pomislio bih da se najeo ludih gljiva.
E, baš je u tome ljepota života. Zato sam pred Božić 2002. bez razmišljanja prihvatio Brankov prijedlog da krenemo u pisanje knjige koju smo kasnije nazvali “Olujne godine” (nakladnik Radio Jaska, 2004). Učinio sam to iz više razloga. Kao što sam spomenuo, neke se stvari ne zaboravljaju. Branimir Pasecky je osim toga bio krunski svjedok i sudionik svih događaja, koji su se dogodili u našem gradu u zadnjih šest pa i sedam desetljeća. Kao vjerojatno nijedna osoba u novijoj povijesti znatno je utjecao na život našeg grada i kraja. Nadživjeli smo brojne bure i oluje, a činjenica da smo se u jednom trenutku našli i na suprotnim stranama, samo je mogla osnažiti uvjerljivost našeg dijaloga i naših razmišljanja. Učinio sam to i zbog tvrdoglavosti, znatiželje ali i solidarnosti, vremenu usprkos. Jedini uvjet koji sam mu postavio, bio je da nema zabranjenih tema ni pitanja. Nimalo slučajno, ali spontano, učinio sam to u trenutku kad Branko Pasecky nije bio više ni župan, ni gradonačelnik, ni zastupnik, kad je vodio bitku s teškom bolešću. I opet pobijedio…
Pišući i stvarajući “Olujne godine” zbližili smo se ponovno kao ljudi i viđali se gotovo svaki dan, na kavi, na šetnji, u Crnoj Mlaki, na Plešivici, u Goviću, na Opatovini. Među nama nikad nije bilo tabu tema ni podilaženja. Ja sam i dalje bio “plesnivi mačekovac”, a on “zaguljeni tuđmanovac”. Kao u stara dobra vremena razgovarali smo o svemu i svačemu, najmanje o politici. Više o povijesti, umjetnosti, književnosti, glazbi, kazalištu, svim mogućim sportovima pa čak i o šahu, a naročito o vjeri i ljubavi. Iznad svega ipak o Jaski, našoj najdražoj i jedinoj… Jaskanci, prijatelji u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, u slozi i neslozi… Moj sused Branko i puno, puno toga više…
Branimir Pasecky učinio je za svojeg dugog i plodnog života mnoga dobra djela, a često je kao i svi mi Božji stvorovi griješio. Jasku i jaskanski kraj volio je neizmjerno. Dragi sused, dragi prijatel, dragi Brane, počivao u miru! Neka ti bude blaga i meka jaskanska zemljica koju si toliko ljubio!
Nino Škrabe, Fotografije: iz knjige “Olujne godine” (nakladnik Radio Jaska, 2004)
