Hrvač Antonio Kamenjašević za 01Portal otkriva tajnu svog uspjeha: Na malim koracima se ostvaruje i gubi prednost
Antonio Kamenjašević iz Klinča Sela, inače član Hrvačkog kluba Herkul, višestruki je hrvatski prvak grčko-rimskog stila u različitim dobnim uzrastima, kadetski doprvak svijeta te svjetski i europski doprvak u kategoriji do 23 godine. Još od malih nogu Kamenjašević je bio naklonjen sportu, bavio se plesom, taekwondoom i nogometom, a hrvanje je, kaže, počeo trenirati u osnovnoj školi, s devet godina, u Hrvačkom klubu Klinča Sela.
– U početku je sve to bila igra i druženje, dosta smo putovali, upoznavali druge države i kulture. Kako se osnovna škola bližila kraju, želio sam biti bolji hrvač i zadao sam si cilj kada krenem u srednju školu da ću trenirati svaki dan, dati maksimum i vidjeti kuda će me to odvesti. Bilo je teško, nisam bio naročiti osvajač medalja, često sam gubio, bilo je mnogo uspona i padova, ali sam se uvijek nastojao ustati i krenuti dalje.
– Prvo sam si dao za cilj osvojiti medalju na županijskom prvenstvu, potom osvojiti zlato na županijskom prvenstvu. Zatim je bio cilj nastupiti na državnom prvenstvu, onda osvojiti medalju. Tako je išlo sa svakim natjecanjem, malo po malo došao sam ovdje gdje sam sada, govori nam Kamenjašević i otkriva kako su mu najdraže medalje ona prva, srebro na klupskom prvenstvu te bronca Europskog seniorskog prvenstva u Varšavi 2021. godine, što zasad smatra svojim najvećim sportskim uspjehom.
U hrvanju je, kaže, pronašao sve što je tražio. Za bavljenje ovim sportom nije imao posebnog motiva osim viška energije koju je imao kao dijete, dok se hrvanje pokazalo kao odličan ispušni ventil jer pruža kombinaciju gimnastike, igre i borbe.
– Tražio sam to nešto i našao se u hrvanju. Uvijek sam nešto trenirao uz hrvanje, ali hrvanje je bilo moj prioritet, rekao je Kamenjašević koji trenutno studira na Kineziološkom fakultetu, a kada završi sportsku karijeru planira svoje znanje prenositi mlađim generacijama.
Photo: Matija Habljak/PIXSELL
– U literaturi piše da su hrvanje i atletika najbolji bazični sportovi za djecu. Dijete se razvija u najboljem smjeru. Hrvanje može biti jako dobar sport kao podloga djeci za razvoj koordinacije, a netko tko se pronađe u njemu može ga dalje trenirati i ostvarivati rezultate.
Karijeru započeo s dva poraza
Do sada je prikupio više od stotinu pehara i medalja, a ovom prilikom Kamenjašević se prisjetio svoje prve pobjede, otkrivši kako je na svom debitantskom turniru ispao odmah u prvom kolu.
– Prvu pobjedu ostvario sam tek na drugom turniru, s devet godina, kada sam osvojio srebrnu medalju. Čak mislim da sam izgubio prvu borbu i nakon nje sam pobijedio. Počeo sam karijeru s dva poraza, rekao je Kamenjašević te među mjestima koja su ostavila traga na njemu izdvojio Klinča Sela, Zagreb i Varšavu.
Od hrvanja je, kaže, u jednom trenutku gotovo odustao. To mu se dogodilo pri kraju osnovne škole, tijekom takozvanog “prvog opadanja”, razdoblja kada prvi sportaši odustaju od sporta.
– Tada nisam imao pretjerano dobre rezultate, imao sam cilj i to, ali mi je problem bila srednja škola u koju sam teško upao. Da tada nisam upisao Sportsku gimnaziju ne znam gdje bih završio, ali ona mi je pružala to da mogu neometano trenirati i putovati. Mislim da je to razdoblje najvažnije za moju karijeru jer se tu lomilo, tada sam odlučio da neću odustati nego dati svoj maksimum, otkriva Kamenjašević i nadodaje kako je zato neokrznut preživio razdoblje “drugog opadanja” nakon srednje škole.
Luka Stanzl/PIXSELL
Dok je profesionalnu karijeru u sportu gledao kroz hrvanje, rekreaciju i uživanje vidio je, pak, u nogometu. Premda za sebe kaže da je bio prosječan nogometaš i dobar golman, za njega su se tada zanimali drugoligaši poput NK Lučko i NK Vinogradar.
– Skoro sam igrao u Dinamo Okiću, rekreativno ali igrao sam. Da nisam uspio u hrvanju, vjerojatno bih trenirao nogomet i još neki borilački sport za sebe. Međutim, ostao bih u hrvanju bez obzira na uspjeh. Nije bilo druge opcije, kaže Kamenjašević kojega od hrvanja nisu udaljile ni ozljede, od kojih su najteže bile puknuće trbušnog mišića i meniska te mu je iskočila ključna kost.
Kamenjašević: U trenerima sam vidio smjer u kojem želim ići
Među svoje uzore, Kamenjašević navodi hrvatske olimpijce, braću Žugaj, a ponajviše svoje trenere Maria Bračuna i Eugena Jakovljevića.
– Više su mi treneri bili dobar uzor. U njima sam vidio smjer u kojem želim ići. Naravno, i moji roditelji, govori nam Kamenjašević koji, usput budi rečeno, dolazi iz sportske obitelji – oba brata mu se bave hrvanjem, a sestra baletom.
Nadodaje i kako je kroz sport upoznao mnoge ljudi, sklopio prijateljstva i stvorio uspomene kojih se i danas rado sjeća.
– Prije svega moja prva ekipa iz Lučkog i Klinča Sela, tu su bili Domagoj Pučar, Mario Ivkić, Domagoj Razum i Mario Petrak. Bili smo dobra generacija koju svaki trener želi i koja je uživala u treningu. Gurali smo jedan drugog, pozitivno i kroz smijeh. Oni su mi pomogli da izguram do ovoga gdje jesam.
Kamenjašević nam priznaje kako se nada da i on postavlja dobar uzor mladima.
– Nastojim biti uzor mladima, nadam se da jesam. Nastojat ću biti što bolji da budem uzor mladima.
Cilj je biti zdrav
Naposljetku, budućim hrvačima poručio je da uvijek budu ustrajni, ne dopuste se pokolebati i da nikada ne odustanu.
– Nakon svakog poraza ustanite i krenite dalje. Poraz nije kraj svijeta, on vam mora biti nova lekcija. Ako se tako odnosite prema porazu, sve će krenuti nabolje. I naravno – red, rad i disciplina jer bez toga nema ništa. Rad se uvijek isplati i on je najvažniji, kaže Kamenjašević koji trenira dvaput dnevno po dva sata.
Luka Stanzl/PIXSELL
– Moj je savjet da probate što dulje ostati u sportu zbog vašeg zdravlja. Nije uvijek cilj osvojiti medalju ili biti uspješan, cilj je biti zdrav. Sport vam pomaže da budete zdravi i normalno se razvijate. Zbog svog zdravlja, mentalnog i fizičkog, važno je ostati u sportu. Barem rekreativno, ne morate se natjecati i osvajati medalje, budite zbog sebe i ekipe s kojom se družite i putujete.
Talent je samo dio cijele priče, napominje, takav sportaš može biti dobar u jednom razdoblju, ali kad tad rad izađe na vidjelo. Na malim koracima se ostvaruje i gubi prednost, zaključuje Kamenjašević.
