Đuro Mesić izdaje monografiju o Novom Čiču: Ova knjiga je plod moje istraživačke znatiželje
Đuro Mesić autor je monografije o Novom Čiču, čija će se promocija održati u četvrtak, 24. travnja s početkom u 18 sati, u prostorijama KUD-a Čiče. Tom prilikom autor se za 01Portal prisjetio svojih početaka, otkrivši kako se u književnim vodama našao sasvim slučajno.
– Istraživao sam povijest svoje obitelji, a u razdoblju od 2003. do 2005. godine skupio sam toliko materijala da su me profesor iz Senja Enver Ljubović i profesor povijesti Željko Holjevac, danas doktor u Zagrebu, nagovorili da o tome napišem knjigu. Moram priznati da je to za mene bio izlet u nepoznato, ali su me oni ohrabrili i pomogli.
Nakon te knjige, Mesić je već sljedeće godine napisao monografiju u povodu 50 godina nogometnog kluba u rodnom selu. Zatim je istraživao suprugine pretke u Lici, u Župi Podlapača o kojoj je napisao tri knjige. Treća knjiga objavljena je u povodu 320 godina postojanja Župe, a rad na naslovu otvorio mu je vrata drugih ustanova te brojne mogućnosti pristupa informacijama. Mesić se potom vratio u Slavoniju, gdje je napisao monografiju rodnog sela Golobrdci, a to je ponovio i s majčinim rodnim selom, Donji Emovci. Na nagovor župnika katedralne crkve u Požegi, napisao je monografiju o mjestu Mihaljevci.
– U Turopolje sam se doselio 2007. godine, moja istraživačka znatiželja bila je još jača jer sam došao u meni nepoznatu sredinu. U početku sam razgovarao sa susjedima, najviše s onim najstarijima. Informacije o Novom Čiču od prvog dana bile su ograničene i za mene dosta nepovoljne jer sam bio sklon podatcima pronađenim u dokumentima, starim knjigama, a ne po priči ‘rekla-kazala’ koja često ode u suprotnom smjeru od istine.
Izazov koji je trajao godinama
To mu je, kaže Mesić, bio dodatni izazov te je počeo prikupljati ljetopise, stare novine, lokalne knjige o lovcima, Turopoljskom lugu, veterinarstvu i slično, ali je o Novom Čiču pronalazio uglavnom šture informacije koje su stale u dvije do tri rečenice.
– Taj izazov je trajao godinama. U zadnjih pet godina ponovno se aktivirao pozivom da se uključim u rad KUD-a i pišem o 20 godina društva. Tako sam pojačao prikupljenu građu i došao do ove knjige koja će brojati 216 stranica.
Mesić smatra da je čovjeku urođena znatiželja, ostalo se brusi marljivim radom tijekom godina, a o njegovom napretku najbolje govori upravo oba, jubilarna, deseta knjiga.
– Smatram da sam bitno napredovao jer je svaka knjiga tražila nadogradnju te uz pomoć ljudi koji su me okruživali i podržavali poput urednika monografije Stipe Bilića. U monografiji se nalazi dio teksta Mate Paviše koji je napisao knjigu o nogometnom klubu. Tu je i pokojni Saša Božić s kojim sam proveo bezbrojne sate tražeći informacije. Bilo je i zaposlenika Državnog arhiva i Sveučilišne knjižnice koji su me podržavali i javljali mi kada dođu do nečega novog. Također, od velike pomoći bili su mi i razgovori s danas pokojnim Franjom Anićem te Dubravkom Hrkovcem. Svima njima jedno veliko hvala.
Uspomene spašene od zaborava
U početku su stanovnici Novog Čiča bili poprilično nepovjerljivi prema Mesiću, a istraživanje mu je nerijetko kočio i nedostatak materijala poput starih fotografija. Udruge su radile s velikim prekidima i pogubio se trag, ali je nešto ipak uspio spasiti od zaborava.
– U monografiji sam uvodno pisao o mjestu – njegovom razvoju, izgradnji, proširenju, industriji, tramvaju i drugim znamenitostima zbog kojih je svojevremeno bio jako industrijsko središte. U drugom poglavlju je jedna od najstarijih župa u Turopolju, od samih početaka do popisa svih župnika, a prvi je bio 1501. godine. Pažnju sam također posvetio sakralnim građevinama, što je prethodilo crkvi današnjeg oblika i svim kapelicama koje pripadaju Župi, objasnio je Mesić i nadodao kako je došao i do poprilično starih podataka, poput onih koje su obitelji donirale križna drva.
U nastavku knjige, Mesić se bavi školstvom koje je na području Novog Čiča osnovano 1858. godine, dok se u nekadašnje školske zgrade smjestilo sadašnje kulturno-umjetničko društvo.
– To je bila prva škola u Novom Čiču, o kojoj imamo pisane tragove i imena svih nastavnika iz tog vremena. Škola je obrađena sa starim fotografijama đaka, najstarija je iz 1936. godine, te smo uglavnom odgonetnuli imena osoba s fotografija. Ima dosta fotografija prve pričesti, krizme, ali i raznih događanja pa i posjete tadašnjeg tajnika biskupa Alojzija Stepinca koji je prvi put u Čiče došao 1938. godine.
Mesić se, potom, pozabavio udrugama, od kojih je najstarija Dobrovoljno vatrogasno društvo koje je nedavno proslavilo 130 godina postojanja. DVD po starosti slijedi Pjevačko-tamburaško društvo Javor te sve ostale udruge koje su predstavljene redoslijedom osnivanja, poput nogometnog kluba, lovačkog društva, udruge žena i udruge umirovljenika.
– Koristio sam najosnovnije podatke, a čitateljima sam ostavio napomenu gdje mogu pronaći više podataka.
Najponosniji je, zaključuje Mesić, na popis svih žrtava svih ratova na području Novog Čiča.
– U Prvom svjetskom ratu poginulo je 38, a ranjeno je 47 ljudi. Navodim ih poimence, gdje se to dogodilo i za većinu njih gdje su pokopani. U Drugom svjetskom ratu, Župa Novo Čiče dala je 42 žrtve, na raznim stranama i pod raznim okolnostima. U Domovinskom ratu je Župa Novo Čiče imala samo jednu žrtvu. Na samom kraju knjige ostavio sam rodoslovlja i imena ljudi koji su živjeli u posljednjih 150 godina.
Na promociji knjige će, uz autora, govoriti župnik Župe sv. Ivana Krstitelja vlč. Marijan Prepeljanić i urednik Stipo Bilić, dok u glazbenom dijelu sudjeluje glazbena skupina KUD-a Čiče.
