Doček iz snova koji nas zove da budemo bolje društvo
Najbolje se na početku dotaknuti statistike. Od Zračne luke dr. Franjo Tuđman do središnjega gradskoga trga sakupilo se oko 550 tisuća ljudi tvrdi MUP. Na samom Jelačić placu bilo je preko 100 tisuća ljudi, a u najstrožem gradskom centru oko 300 tisuća ljudi. Došli su iz svih krajeva Hrvatske i BiH, ali neki su čak povukli iz Australije. Bilo je dosta ljudi iz Njemačke. Zagrepčani su sami okupirali gradske prometnice do središta, “braneći” srebrenima da dođu do središta Zagreba i Hrvatske. Krenulo se u 15h, došlo se malo prije 21h.
Nadrealno i više nego lijepo zvuči da je zagrebačka policija samo tridesetak puta intervenirala, a samo dvije osobe privedene su zbog remećenja javnoga reda i mira. Zagrebačka Hitna je intervenirala oko 500 puta, nedostatak vode i previše sunca. Ovo je sve više zvuči kao rock-koncert, a ne doček sportaša.
Autor ovih redaka se sjeća 1994. i one jeseni kada je došao papa Ivan Pavao II. Sjeća se i divne zime 2002. i Janičinih zlata. Oba puta sam stajao među masom, za Janicu sam povukao kao gimnazijalac na Pleso. Stvarno sam mislio da dobri Poljak i naša najveća športska heroina su maksimum što se ljudi može sakupiti. Bijeli Hrvat i ovaj narod su imali posebnu vezu, a Janica Kostelić je bila i ostala je športsko čudo, tvrdoglavi stroj za medalje, žena čija volja je fenomen, športska junakinja neviđene klase, hrvatska Spartanka broj jedan. Danas nisam stajao jer … doslovce nisam mogao stajati, u petak sam vrlo gadno uganuo gležanj, posljedica preranoga slavlja. Inače, u ljeto ne pijem. Jučer sam ujutro u dućanu gledao slične šepave ljude, ali i dosta povređenih ruku. Nasmijao sam se kao rijetko kada. Narod smo koji voli pretjerati u slavlju.
A pretjerujemo jer nam treba optimizma kao žednome vodu, kao gladnome hrane. One predivne jeseni, bili smo u ratu, napušteni od svijeta. Onda je došao karizmatični Poljak. One 2002. Hrvatska je isto bila u društvenom ćor-sokaku uzrokovanom prevelikim očekivanjima i Račanovom nesnalažljivošću. Bila su vremena teška, a ljudi su potrčali vidjeti svoje heroje.
Gledao sam jučer sve ovo na TV-u od ranoga popodneva, doslovce zaboravio sam na vlastiti objed, sjetio se toga lijepoga osjećaja očekivanja, vrlo dobro znajući koliko je važno ljudima da vide ove momke koji su se pokazali dobronamjernim bećarima koji ni sami nisu vjerovali da ih ovoliko ljudi čeka. Starice, starci, srednjovječni ljudi, klinke i klinci u dresovima, nepregledni niz prelijepih žena. Svi su bili razdragani, raspjevani, ujedinjeni. Padali su ljudi od umora jer očito da se organizacija preračunala u satnici, da stajanje nije za svakoga, ali ljudi su bili sretni, makar više puta pokisli, makar bili žedni.
Policija blaga kao nikad, dobro se osjetio miris pive i marihuane u zraku (tako mi rekoše mnogi koji su bili), ali nitko nije radio gluposti, nitko nije razbijao, nitko nije pljačkao. Samo su se ljudi veselili. Grad raspoložen kao nikada. Političara nigdje, samo Zlatko Dalić i njegovi mušketiri.
Vidjeli smo Hrvatsku kakvu je želimo, a to je zemlja u kojoj trijumfiraju najbolji, u kojoj si ljudi pomažu, slave, u kojoj se u Zagrebu sakupi cijela Hrvatska, a da se nitko loše ne gleda. Možda se ovo jučerašnje ludilo prelije u sve ostale aspekte ovoga društva. Dopušteno je sanjati.
