Zaboravljeni i kažu, ukleti kutak Zagreba gdje se čuje tišina skrivena u zelenilu: Ovdje netko spava

Kažu stariji Zagrepčani da ako u ranu zoru, prije nego sunce u potpunosti obasja Jurjevsku ulicu, uđeš u mali parkić između starinskih kuća i bujnog zelenila, možeš čuti tišinu – ali ne običnu tišinu, već onu koja ima težinu riječi neizrečenih i sjećanja koja nisu zaboravljena.

Nekad davno, u prvoj polovici 19. stoljeća, ovdje je bilo gradsko groblje. Ne veliko, ni bogato, već jednostavno – za one kojima je Zagreb bio dom, a život skroman. Tu je, govore, pokopana bila i djevojka po imenu Klara, pralja iz Donjeg grada. Njezina smrt ostala je nejasna – jedni kažu da ju je odnijela zima, drugi da je umrla od tuge za dragim koji nikad nije došao s fronte.

Kad je groblje zatvoreno, Klara – za razliku od onih imućnijih – nije premještena na Mirogoj. A ljudi su pričali da se noću, baš oko blagdana sv. Jurja, zna vidjeti lik mlade žene u bijeloj halji, kako sjedi ispod stabla i drži u rukama bijelu maramicu. Ne plaši, ne govori, samo gleda prema jugu, prema gradu iz kojeg je dolazila.

Patrik Macek/PIXSELL

Nije samo park

Djeca koja se igraju u parku ponekad se bez razloga zaustave, pogledaju u travu i tiho kažu: “Ovdje spava netko.” Nitko ih ne uči to, ali znaju. Danas, kada prođeš tim zelenim kutkom, možda ćeš primijetiti da je ondje zrak drugačiji – mirniji, dublji. Nije to samo park. To je tiho poglavlje Zagreba koje šapće samo onima koji znaju slušati.

Jurjevsko je groblje bilo aktivno tijekom 19. stoljeća i služilo je kao posljednje počivalište pretežno siromašnijih građana, ali i pripadnika obližnjih župa. Nalazilo se na mirnom obronku, izvan tadašnjeg gradskog središta, što je bilo u skladu s tadašnjim higijenskim i urbanističkim pravilima. Groblje je bilo jednostavno, bez monumentalnih spomenika, i s vremenom je postalo pomalo zaboravljeno.

Patrik Macek/PIXSELL

Pokopani preporoditelji i srpanjske žrtve

Nazivano i Groblje kraj kestena, godine 1622. uređeno je za pokapanje stanovnika Gornjeg grada. Na Jurjevskom su groblju tako pokopani i neke od hrvatskih povijesnih ličnosti – 1872. Ljudevit Gaj, 1851. Stanko Vraz, 1874. Fran Kurelac, 1875. prof. Vjekoslav Babukic, a 1845. srpanjske žrtve.

Jurjevsko je groblje bilo jedno od najvećih gradskih groblja do 1876. godine kada je zatvoreno, a počeli su ukopi na Mirogoju. Preporoditelji Vraz, Gaj, Kurelac i Babukic su 1885. ekshumirani, a njihovi ostaci preneseni u arkadu hrvatskih preporoditelja na Mirogoju. Godine 1895. prenesene su na Mirogoj i kosti srpanjskih žrtava.

Inače, Srpanjske žrtve je naziv za žrtve pokolja koji se zbio 29. srpnja 1845. godine u Zagrebu prilikom protumađaronskih prosvjeda.

Patrik Macek/PIXSELL

Neki vjeruju da se pod zemljom još uvijek kriju ostaci pokojnika

Zatvoreno je krajem 19. stoljeća, kada se otvaranjem Mirogoja pokopi počinju premještati na novo, reprezentativno gradsko groblje. Ostaci Jurjevskog groblja s vremenom su prekriveni vegetacijom, a prostor se postupno počeo koristiti kao javna zelena površina.

Zatvaranjem groblja i otvaranjem Mirogoja, dio posmrtnih ostataka i spomenika je premješten, dok je veći dio groblja jednostavno prepušten zaboravu.

Iako danas na lokaciji bivšeg Jurjevskog groblja nema vidljivih nadgrobnih spomenika, povjesničari i istraživači lokalne baštine vjeruju da se ispod tla još uvijek nalaze ostaci pokojnika, jer nisu svi grobovi ekshumirani niti prebačeni na Mirogoj. Tijekom određenih radova na tom području (poput rekonstrukcije infrastrukture) navodno su povremeno otkrivene kosti i dijelovi starih grobova, što potvrđuje da je tlo još uvijek „živo“ povijesno.

Ukleto groblje?

Prema nekim pričama groblje je postalo ukleto zato što su spomenici prebačeni na Mirogoj, dok su tijela preminulih ostala u zemlji, bez oznaka gdje im je vječno počivalište. “Neke spomenike su odnijeli na drugo groblje, a neki su još ostali. Ali mrtve nisu premještali. Zbog toga su počele kružiti priče da je groblje ukleto”, pojasnio je Zdenko Bašić za ZagrebInfo, osnivač Muzeja zaboravljenih priča.

Zanimljivo je da se groblje nalazi na strmoj padini, a Bašić je ispričao i da su se njome znali kotrljati lijesovi. – Prema legendi, na lijes coprnice sjele bi duše svih koje je ona proklela i zato bi on bio teži nego što fizički jest. Zato su se u pričama lijesovi coprnica znali skotrljati niz padinu. Takva je priča kružila i o Rokovom perivoju gdje je strmina okrenuta prema Britancu. Danas se tamo još nalazi kuća neke starije dosta osebujne žene. Osim toga zanimljivo je da je kružila priča da su na Jurjevskom groblju bili pokopani najutjecajniji zagrebački masoni, ispričao je Bašić.

Povezanost sa crkvom sv. Jurja

Groblje je svoje ime dobilo po crkvi sv. Jurja, koja se nalazila u blizini (vjerojatno na lokaciji današnje Jurjevske ulice), a za koju se vjeruje da je postojala još u srednjem vijeku. Iako je ta crkva s vremenom nestala, predaja o njoj i povezanost s grobljem očuvala se u nazivu ulice i samog groblja.

rZa razliku od brojnih drugih zagrebačkih lokacija s bogatom poviješću, Jurjevsko groblje gotovo je u potpunosti „izbrisano“ iz javne memorije. O njemu se ne uči u školama, ne spominje se u vodičima, a čak su i arhivski zapisi rijetki.

Ipak, povremeno ga spomenu lokalni povjesničari, osobito u kontekstu „izgubljenih“ zagrebačkih groblja – zajedno s npr. grobljem kraj crkve sv. Marka i drugim ranim gradskim ukopnim mjestima.

Patrik Macek/PIXSELL

Skrivena dimenzija gradskog pamćenja

Tijekom 20. stoljeća, prostor je zarastao i djelomično preuređen u mali javni park, koji danas nosi mirnu, gotovo melankoličnu atmosferu, bez vidljivih tragova nekadašnje namjene. Nema natpisa, nema grobova, no starija stabla i poneka uzvisina u tlu još uvijek odaju da je riječ o prostoru s poviješću.

Jurjevski parkić tako je postao jedno od onih zagrebačkih mjesta koja ne postoje u turističkim vodičima, ali čuvaju skrivenu dimenziju gradskog pamćenja – tiho i skromno, baš kao i oni koji su tu nekoć bili pokopani.

Patrik Macek/PIXSELL

Danas – mjesto tišine, sjene i sjećanja

Iako više ne postoje vidljivi tragovi groblja, poput nadgrobnih spomenika ili kapelica, ovaj prostor zadržao je neobičnu atmosferu smirenosti i dostojanstva. Visoka stabla, tišina koja ga obavija, blagi valovi terena i diskretne staze stvaraju osjećaj izdvojenosti od užurbanosti grada. To nije park u klasičnom smislu riječi – nema igrališta ni gužve – već tiha oaza koja kao da nosi kolektivno sjećanje na prošlost.

Upravo ta povijesna tišina daje Jurjevskom parkiću osobit karakter. Iako mu je identitet kao groblja gotovo izbrisan, osjećaj poštovanja i mira ostao je prisutan. To je mjesto na kojem šetači rijetko podižu glas, gdje se ljudi zadržavaju u mislima ili čitaju knjige pod krošnjama – ne znajući možda da hodaju po zemlji na kojoj je nekoć počivala gradska sirotinja i radnička klasa.

foto: Patrik Macek/PIXSELL

Tihi svjedok jednog vremena

Jurjevsko groblje, danas pretvoreno u parkić, jedno je od onih zagrebačkih mjesta koja govore šapatom. Njegova vrijednost ne leži u vidljivim povijesnim tragovima, već u atmosferi koju nosi – spoju prirode, prošlosti i poštovanja.

To je jedan od rijetkih zagrebačkih prostora gdje se može doslovno šetati poviješću, a da toga nismo ni svjesni. Takva mjesta zaslužuju da ih se ponovno otkrije, da im se prizna tiha uloga u tkivu grada i da se prema njima odnosimo s pažnjom koju povijest – čak i ona najskromnija – zaslužuje.

Napomena: Fotografije u tekstu su iz 2016. godine, a ostaci spomenika koji se na njima vide, uklonjeni su u međuvremenu s Jurjevskog groblja, odnosno parka.