Jakuševec pred zatvaranjem, Resnik kasni, dok Šibenik zatvara krug koji Zagreb još traži

Dok su Zagreb i Split, najveći gradovi, dospjeli na rub komunalnog kolapsa, s deponijama Karepovac i Jakuševec punim do kraja 2026., a dugoročnim projektima Lećevica i Resnik koji kasne godinama i po svemu sudeći će kasniti desetljećima, u Šibeniku se u tišini gradi ono što bi trebala biti hrvatska prekretnica. Grad dvadeset puta manji od Zagreba i četverostruko manji od Splita pažljivo sklapa sustav kružnog gospodarenja otpadom, u kojem svaki gram otpada dobiva svrhu — ne na deponiji, nego u kružnom ciklusu materijala i energije, piše Josip Pavlović iz Udruge Ekologija grada.

Gradovi koji traže pomoć

Zagreb i Split već mjesecima vode javne kampanje o „neodrživim troškovima“ i „nedostatku državne pomoći“, tražeći od HEP-a da preuzme gorivo iz otpada i od Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost da sufinancira nova rješenja. Split se suočava sa situacijom u kojoj Karepovac više ne može dugoročno primati otpad za oko 170 tisuća stanovnika grada i okolnih općina, dok se projekt Lećevica pomiče prema 2028. godini uz rast troškova i stopu recikliranja koja ostaje na razini od oko 28 posto. U Zagrebu se Jakuševec zatvara zbog nedostatka prostora za daljnje odlaganje, bez jasno definiranog nasljednog sustava, a gradske vlasti vode razgovore s resornim ministarstvom tražeći rješenja izvan vlastitog upravljačkog okvira.

Gradonačelnici između obećanja i stvarnosti

U Splitu je gradonačelnik Tomislav Šuta, koji je prije deset godina kao direktor projekta Lećevica najavljivao završetak do 2018. godine, danas u poziciji traženja alternativnih lokacija za zbrinjavanje otpada i dodatnih sredstava iz Fonda, što oporba tumači kao nastavak kašnjenja čije će posljedice osjetiti građani kroz veće troškove komunalnih usluga. U Zagrebu je gradonačelnik Tomislav Tomašević Resnik isticao kao ključno rješenje, no Jakuševec se zatvara bez razrađenog plana B, uz sve češće zahtjeve za uključivanje države u rješavanje problema.

Sustav koji se gradi na terenu

Za razliku od toga, u Šibeniku se naglasak stavlja na provedbu. U Centru za gospodarenje otpadom Bikarac već djeluje mehaničko-biološka obrada koja otpad pretvara u kruto oporabljeno gorivo, odlagalište je sanirano, a u tijeku je izgradnja postrojenja koje bi trebalo otpad i mulj iz sustava pročišćavanja otpadnih voda pretvarati u električnu energiju za HEP i toplinu za industrijsku zonu Podi. Projekt je sufinanciran sredstvima Fonda, ali se upravljanje i povezivanje sustava odvija na lokalnoj razini, kroz suradnju inženjera, gradskih službi i partnera iz gospodarstva.

Europski primjeri i hrvatska stvarnost

Dok se u Splitu još uvijek raspravlja o lokacijama za kompostanu, a u Zagrebu pokušava pronaći nasljednik Jakuševca, Šibenik zatvara krug između otpada, energije i industrije. Primjeri iz europskih gradova poput Beča, Kopenhagena i sustava u Švedskoj, gdje se značajan dio otpada već desetljećima pretvara u energiju uz stroge standarde zaštite okoliša, često se navode kao dokaz da takvi modeli nisu iznimka, nego standard. U hrvatskim okolnostima, međutim, problem se i dalje rješava parcijalno, uz visoke troškove i dugotrajne administrativne postupke.

Poruka s terena

Ako Šibenik uspije prvi uspostaviti puni ciklus kružnog gospodarstva u praksi, to će predstavljati jasnu poruku da se rješenja ne stvaraju u središnjim uredima i strateškim dokumentima, nego u svakodnevnoj provedbi na terenu. U tom kontekstu, pitanje otpada postaje pitanje upravljačke sposobnosti, a ne samo financijske snage.