Kupnja stana Sandre Benčić pod povećalom. Zastupnici poručuju: Bit će tu posla i za poreznu

Kupnja stana u širem centru Zagreba po cijeni od 2.630 eura po četvornom metru, koju je realizirala saborska zastupnica i jedna od najistaknutijih figura platforme Možemo!, Sandra Benčić, pokrenula je javnu raspravu kakva se rijetko viđa oko privatne imovine političara – raspravu u kojoj se ne osporava zakonitost, ali se problematizira kontekst, tržišna realnost i poruka koju takva kupnja šalje u gradu opterećenom stambenom krizom.

Stan kao simbol, a ne samo nekretnina

Na papiru je sve čisto. Ugovor je potpisan, kredit je podignut, imovinska kartica ažurirana. No upravo je ta „čistoća papira“ postala središnja točka kritike koju je javno artikulirala gradska zastupnica Dina Dogan, ne navodeći ime, ali ostavljajući malo prostora za dvojbu o čemu i o kome govori.

– U jednoj ulici u centru grada, u jednoj zgradi koja pamti Austro-Ugarsku, ratove i potrese, prodavao se stan. Ni prvi, ni zadnji. Klasična zagrebačka priča kakvih ima tisuće. Na papiru je pisalo da stan vrijedi određeni iznos, ugovor je bio uredan, bilježnik je udario pečat, zemljišne knjige su odradile svoje i sve je, barem naizgled, bilo čisto i zakonito – započela je Dina Dogan u svojoj objavi.

U nastavku je otvorila pitanje koje se, kako navodi, u Zagrebu desetljećima prešućuje, ali nikada ne nestaje.

– Ali u ovoj priči pojavi se ona rečenica koja se u Zagrebu već desetljećima šapuće po haustorima i kafićima: ‘A ostalo ide u kešu.’ Nema je u ugovoru. Nema je u zemljišnim knjigama. Nema je u poreznim rješenjima. Postoji samo u tišini između dvije osobe koje misle da su se dobro snašle – poručila je Dogan.

“Zagreb 2026. više nije Zagreb 1996.”

Dogan se u nastavku ne zadržava na pojedinačnom slučaju, već širi temu na sustav, naglašavajući da se prakse koje su desetljećima prolazile ispod radara danas sve teže skrivaju.

– Kupac misli da je pametan jer je platio manje poreza i ne mora prikazat porijeklo novca. Prodavatelj misli da je još pametniji jer je dio novca ostao nevidljiv. Država se u toj priči doživljava kao spora i naivna. Ali Zagreb 2026. više nije Zagreb 1996. Danas se ne gleda samo papir, nego se gleda cijeli životni trag novca – od računa, preko kredita, do tržišnih cijena po ulicama, katovima i kvadratima – napisala je.

Upozorila je da prijavljivanje cijena koje znatno odstupaju od tržišnih više ne prolazi nezapaženo.

– Kad se negdje prijavi cijena koja je znatno niža od realne tržišne, to ne ostane neprimijećeno. Sustavi uspoređuju, banke prijavljuju, porezna analizira, a nesrazmjeri počnu svijetliti kao upozorenja na ekranu. I tada ono što je izgledalo kao sitni dogovor među ‘snalažljivima’ postaje predmet službenog interesa – poručila je Dogan.

“To pogađa sve nas”

Poseban naglasak stavila je na posljedice koje, kako tvrdi, ne snose samo sudionici transakcije.

– Jer ako je stan stvarno plaćen, recimo, 400 tisuća eura, a prijavljeno je 300, onih 100 tisuća ne nestaje. Oni ne ispare. Oni postanu pitanje: odakle su došli, zašto nisu prijavljeni, tko ih je imao i zašto nisu oporezovani. To je pitanje koje ne postavlja susjed, nego institucije – napisala je.

Zaključak je usmjerila prema društvenom učinku takvih praksi.

– Svaki euro koji se plati u kešu i sakrije od sustava znači da netko drugi mora platiti više. Svaki lažni ugovor gura cijene kvadrata još više gore. Svaki takav dogovor čini da pošten rad sve manje vrijedi, a ‘snalažljivost’ postaje nova valuta – poručila je.

Objavu je završila politički oštrom porukom.

– Riječ je o tome kakav grad želimo biti. Grad u kojem se živi od rada, plaće i kredita, ili grad u kojem se živi od kuverti, šapata i ‘znaš već kako to ide’. Priče o nekretninama se možda šapuću tiho. Ali istina uvijek na kraju pokuca na vrata. Jel tak’, ‘drugarice iz sela Čukarice’? – zaključila je Dogan.

Petek: “Kad je novac njen, pazi se na svaki euro”

Na temu se osvrnuo i Renato Petek, bivši SDP-ov gradski zastupnik, koji je jedno vrijeme podržavao skupštinsku većinu Možemo!, a potom je napustio SDP. Njegova kritika ide u smjeru političke dosljednosti i upravljanja javnim novcem.

– Sandra za gradonačelnicu! Sandra Benčić smatra da je 2.630 eura po kvadratu dobra cijena za kupnju stana u centru Zagreba. Dobra gospodarica. Kad je novac njen, pazi se na svaki euro – napisao je Petek.

U istom je istupu povukao paralelu s gradskim projektima.

– S druge strane, gradonačelnik Tomislav Tomašević za naše pare ugovara adaptaciju gradskog prostora u Dubravi po 4.222 eura po kvadratu. Lako je s tuđim gloginje mlatiti – poručio je Petek.

Više od jedne kupnje

U ovom trenutku nitko od aktera ne tvrdi da je zakon prekršen. No politička šteta, barem na razini javne percepcije, već se mjeri. Kupnja stana Sandre Benčić postala je simbol šireg pitanja: mogu li političari koji javno zagovaraju pravednije tržište, transparentnost i borbu protiv nekretninskih špekulacija izbjeći svaku sumnju kada se sami nađu u središtu takve transakcije.

U Zagrebu, gdje cijene kvadrata iz godine u godinu rastu, a stanovanje postaje jedno od ključnih društvenih pitanja, očito je da se više ne gleda samo što piše u ugovoru, nego i kakvu poruku taj ugovor šalje.